Osim zaljubljenih pogleda brojnih parova, Valentinovo koje je iza nas donijelo nam je i jednu zanimljivu premijeru predstave ‘Prekidi’, koju je odabrao i režirao Marko Torjanac. Iako ga svi poznajemo kao glumca, 42-godišnji Zagrepčanin posljednjih godina sve više režira, a s bivšom suprugom Slavicom Knežević osnovao je i uspješno privatno kazalište Planet Art, čije se predstave uvijek hvale. Ali poslovni je uspjeh u listopadu zasjenila prometna nesreća njegova sina, 18-godišnjeg Jana, koji se trenutačno uspješno oporavlja u Krapinskim toplicama, a njegov otac koristi svaki slobodni trenutak da ga posjeti. Story: Što vas je privuklo ovom tekstu? To što govori o svima poznatoj temi, prekidima koji su ponekad, neminovno, i dio ljubavi. Tekst obrađuje to vječno pitanje zaljubljenosti, posvećenosti, trajnosti, ostajanja zajedno... sve ono što nas i našu kulturu okupira kao jedno od važnijih pitanja. Story: I vi ste se pronašli u tekstu? Apsolutno, mislim da će se svatko naći jer je univerzalan i prepoznatljiv. Story: Kako birate tekstove koje postavljate na pozornicu? Tražim zanimljive teme, one koje propituju ono s čime se društvo susreće. To je motiv i početni impuls. Story: Je li zahtjevno biti na čelu svoga kazališta? Iznimno. Pogotovo kod nas gdje se poduzetništvo u kulturi ne doživljava kao potrebna i dobrodošla realnost, a velikim je dijelom i budućnost izvora produkcija. Poduzetništvo u kulturi, uz pametne regulative, može rasteretiti i proračun jer i s puno manje novca napravi svoje projekte. To, naravno, ne znači da bi se velike institucije trebale ugasiti, ali poduzetništvo u kulturi treba ozbiljno shvatiti, kao ozbiljan segment i ozbiljno mu se posvetiti. Ono pridonosi i, usudio bih se reći, ponekad čak i diktira dinamiku, sadržajnost i atraktivnost kulturnog života. Pokazuje se da dopire do publike, da je važan zamašnjak i da s njime treba ozbiljno računati. Story: Jeste li namjerno tempirali da premijera ‘Prekida’ bude na Valentinovo? Ne, planirali smo izaći sredinom veljače, a s obzirom na to da godinama imamo lijepu i prijateljsku suradnju s kazalištem Gavella u kojem uvijek održavamo premijere, a oni nedjeljom nemaju predstave, sve se doista izvrsno poklopilo. Da, baš nevjerojatno jer su ‘Prekidi’ priča o ljubavi, zapravo. Story: Slavite li vi inače Dan zaljubljenih? Ne, kada sam bio tinejdžer, Valentinovo se nije slavilo, tako da nam to nije ušlo u naviku. Možda kao zgodan detalj, ali ne proslava. Sada ćemo ga obilježiti premijerom ‘Prekida’ i prikazati jedan dio svega onoga što se o ljubavi može reći. Story: Prije nekoliko mjeseci vaš sin Jan doživio je prometnu nesreću i sada je u toplicama, a ipak, uz stalne probe, vidite ga svaki dan? Svaki dan sam kod njega u toplicama. Da budem iskren, preskočio sam neke posjete u posljednjih desetak dana, ali zato što su me Jan i Slavica, vidjevši me kako jurim, zamolili da se posvetim predstavi. Zapravo, jako se vesele premijeri i svima nam je žao što neće biti ondje. Ovo je takva premijera. Ali u svemu sudjeluju. I željno očekuju. Velika su mi podrška otkako je posljednjih mjesec dana počela ta strka. Story: Kako teče oporavak? Jan je nevjerojatno hrabar, pozitivan, spreman, voljan sve pobijediti. Uistinu mu se divim. Sve to prevladava s toliko zdravog duha da sam zadivljen. Cijelo vrijeme, uz sve teškoće, prisutan je osjećaj beskonačne sreće što je sve završilo ovako kako je završilo i tu stajete - sve ostalo zapravo nije važno. Story: Glumci i vaši prijatelji za njega su organizirali koncert i predstave, kako ste to proživjeli? Nevjerojatno emotivno, i to je još uvijek tako. Kolege su doslovno preko noći zbili redove i bili tu, uz nas, prisutni cijelo vrijeme. S tolikom istinskom željom da bude najbolje, da mi je i sada teško pričati o tome. Toliko smo time potreseni. I Slavica i ja. U svom strahu i užasu ostali smo bez riječi od dobrote kojom smo bili okruženi. Prijatelji, kolege koji su nastupili na koncertu, kazališta koja su odigrala predstave za Jana, svi su se istinski angažirali, s takvom potrebom, i to nam je puno pomoglo. Uvijek kažem da nikada nećemo nikome moći dovoljno zahvaliti.
Razgovarala Maja Šitum Snimila Matea Smolčić
