Iako joj je tek 38 godina, Mirjana Hrga Šarić ostvarila je i više nego što je zamislila. Trenutačno je njezina najveća profesionalna ljubav - novinarstvo - još uvijek na čekanju, no s jednakom predanošću obavlja ostale poslove - direktorica je marketinga u suprugovoj poliklinici, predaje televizijsko novinarstvo na jednom privatnom učilištu, piše kao kolumnistica StoryBooka, a nedavno je na Festivalu židovskog filma ponovno uzela mikrofon u ruke. Ispunjena i sretna, o svom novom životu, braku s uglednim oftalmologom Deanom Šarićem i majčinstvu iskreno je progovorila za Story. Story: Rekli ste da se u strci svog starog života niste imali priliku upoznati s nekim stvarima. Kako izgleda vaš novi život? Različito. Za početak, imam vremena što prije nisam imala i koristim to kako bih napokon upoznala samu sebe. Kad ostanete napokon sa sobom, to sučeljavanje može biti zeznuto. Često se iznenadimo kad zagrebemo malo dublje ispod površine. Fenomenalan je luksuz kada barem jednom tijekom života možete napraviti generalku i očistiti nepotrebne likove oko sebe. Story: Izjavili ste kako volite promatrati ljude i njihovo ponašanje u svakodnevnim situacijama. Do kojih ste još zanimljivih spoznaja došli? Potvrdila sam svoju sumnju da ambicija najčešće pokreće kompleks... Zarekla sam se i da više nikada neću potpisivati poslovni ugovor s muškarcem nižim od 1,60 metara jer tu opet dolazimo do kompleksa. Neću dalje širiti ovu teoriju jer će me optužiti za diskriminaciju! Story: Jednom ste rekli da biste se odrekli karijere da dođe čovjek vašeg života, odnosno čovjek koji vas može financijski uzdržavati jer ste naučili na lagodan život. Ta je izjava izvučena iz konteksta jer sam u životu sve sama stvorila, od egzistencijalnih uvjeta do društvenog statusa tako da ne znam zašto bi mi za nešto što već imam trebao muškarac? Odrasla sam u imućnoj obitelji i, priznajem, ne znam kako bih se nosila s neimaštinom, ali vrlo sam oprezna s novcem i nikada nisam bila rastrošna, a i ne treba mi puno. Story: Uživate li danas u luksuzu više nego prije? Novac ne jamči nužno kvalitetu života. Danas živim luksuznije, odnosno kvalitetnije. Gospodar sam svog vremena, mogu birati okruženje u kojem se krećem, posvetiti se sebi, paziti na prehranu i zdravlje. To je luksuz. Mislim da sam prije čak i više putovala, trošila i izlazila, ali to je bilo nekvalitetnije u odnosu na ovo što imam danas i što sam si sama osigurala. Story: Rekli ste da je vaš otac bio jako strog. Spomenuli ste kako ni dečke niste smjeli dovoditi kući. U kojoj je mjeri njegov odgoj utjecao na vašu osobnost? Puno, inzistirao je na disciplini, učenju, poštenju, pristojnosti... Nije bio otac kojeg sam se bojala, nego sam ga poštovala i divila mu se. Odrasla sam u muškom okruženju jer sam veći dio vremena provodila na kamionima, bagerima, šljunčarama, tako da sam dugo odbijala da se o meni govori kao o djevojčici. Bila sam tatin sin. Ostavio je jak pečat, baš kao i moja majka koja je žrtvovala sve za sestru i mene. I teška sam, i naporna, i zeznuta, ali svako se jutro bez problema pogledam u ogledalo. Story: Jeste li se pokorili njegovu autoritetu ili ste bili prava buntovnica? Sestra se pokoravala, a ja sam bila suprotnost. Morala bih se vratiti kući do ponoći, a kad bi svi zaspali, opet bih zbrisala kroz prozor. On je mislio kako sam ja dobra jer je vidio ocjene u školi i mene kod kuće, a ja sam radila po svome. Story: Kao politička novinarka djelovali ste dosta ozbiljno i odgovorno. Jeste li si u životu dopustili neke ludosti? Nisam, jer i bez plesanja po stolovima u opskurnim lokalima ili rezanja žila zbog pogrešnih likova - izazivam reakcije. Uistinu sam se odrekla mnogih stvari, pa i onih koje su možda bile i normalne za te godine, ali kako me HTV rano uzeo pod svoje, poštovala sam priliku koju sam dobila i nikada nisam željela da se moj poslodavac crveni zbog mene, isto kao nekada prije moji roditelji, a danas suprug. Nikada me nitko nije vidio u nepriličnom izdanju. Story: Znači li to da se nikad niste neprilično ponašali? Ne. Sve u svoje vrijeme i u određenim situacijama. Svi smo ispod kože krvavi, ali od čovjeka se očekuje da se kontrolira dok životinja može što hoće. Posebno je velika odgovornost javnih osoba i poruka koje oni šalju. Neke od njih zakonom bih zabranila - ne zbog toga što se meni gade, nego što pogrešnim stvarima truju te jadne klince koji tek trebaju odabrati životni smjer. Što mogu naučiti od jedne cajke koja polugola vrišti s naslovnice? Da je pametno upisati MIOC? Bojim se da je upravo suprotno! Story: Kako se vaš suprug Dean nosi s time što je sada u svim domaćim medijima, i to zbog privatnog života? On je jedan potpuno kulerski tip. Njega ništa ne zamara, on se ni o čemu ne brine osim o svojoj oftalmologiji, obitelji i svojih pet prijatelja. Kod njega ne postoje uzbuđenja izvanjskog tipa. Story: Rekli ste da niste mislili da ćete se udati jer braku kao instituciji niste bili skloni. Uistinu se nisam imala namjeru udati jer sam vidjela previše toga oko sebe pa sam ozbiljno dovela u pitanje smisao braka kao institucije. No dođu neke godine kada si tražite društvo, partnera, nekoga koga biste mogli voljeti, a ne samo biti zaljubljeni. Kad imate 38, više niste zaluđeni te vrlo mirno i racionalno možete procijeniti stvari. Ja sam procijenila da je Dean taj. Vrijeme će pokazati jesam li bila u pravu. Story: Postoje li uopće pogrešne osobe u životu ili su svi u određenom trenutku pravi? Ni mi nismo uvijek isti. Pametan čovjek se s godinama mijenja i prilagođava, a budala ostaje na istome mjestu. Sigurna sam da su sve osobe u mom životu bile pravi izbor u pravo vrijeme. Story: Što je najljepše u životu udvoje? Kad imate nekoga s kim se možete dobro nasmijati, ali i posvađati. Story: Rekli ste kako je muški svijet uglavnom mačji, misleći pritom da većina muškaraca vara. Imate li povjerenja u svog supruga? Nemam povjerenja ni u sebe u smislu da ne znam što mi jutro nosi te hoću li se probuditi u ovakvom psihofizičkom stanju! Muškarci su oduvijek isti i zauvijek će ostati lovci. Rijetke su iznimke... No pametna žena treba posložiti život tako da ga postavi oko sebe, a ne nekog drugog. Tada su i očekivanja drukčija, ali i potencijalna razočaranja. Story: Jeste li vi ikada varali? Tko koga vara, ako vara, kako i zašto, teško je reći. Ako je netko uvjeren u nečiju fizičku vjernost, odmah mi je sumnjiv i dovodi se u potencijalni rizik da na kraju ispadne smiješan. Vjernost je krasna, ali prije svega ona emotivna, ljudska. Story: Ima li ljubav rok trajanja? Ljubav nema, ali zaljubljenost i strast imaju. Kada ne ide, onda ne ide i od razvoda ne bi trebalo praviti drame. No brak bi uvijek trebalo pokušati sačuvati, najlakše se razvesti. Story: Priželjkujete li majčinsku ulogu? Pretpostavljam da je to nešto izvanredno. Ali to nije po narudžbi. Ako se dogodi, onda ćemo moći pričati o najvećem životnom projektu jer jedno malo biće treba odgojiti. U ovakvim vremenima to je izazov. Story: Osjećate li biološki sat? Nisam osjećala ništa. Nisam osjećala nikakve nagone i ne znam bih li se zbog toga danas trebala osjećati loše. Story: Može li biti kasno za majčinstvo? Mislim da može. Postoji vrijeme životne vitalnosti. Kad prođu neke godine, teško je to kompenzirati. Čovjek mora imati dovoljno snage da bi se mogao nositi s izazovima roditeljstva. Cijenim i ako se to dogodi kasnije. Ali u ovim vremenima koja su uistinu gadna sve se češće sjetim naslova knjige Vedrane Rudan ‘Dabogda te majka rodila’, pa si postavljam pitanje rađamo li djecu iz vlastite sebičnosti ili zato što smo se uistinu spremni žrtvovati uime novog života. Story: Biste li mogli odgajati tuđe dijete kao svoje? To smatram još većim izazovom i izvanrednom humanom gestom. Svi koji su to učinili zaslužuju posebno poštovanje. Story: Rekli ste da ne želite sami ući u kafić, odjenuti kaput, natočiti vino... Ako bih radila još i to, što bi ostalo od moje ženstvenosti? Story: Već dvije godine koristite botoks. Biste li se podvrgnuli estetskoj operaciji? Bih, ako bi ta operacija imala smisla. Zašto bi netko trebao cijeli život provesti s klempavim ušima ako ga to frustrira? A kad je o botoksu riječ, imala sam privilegiju biti informirana iz prve ruke pa nisam imala predrasude. Nakon što sam godinama inzistirala na istini kod svojih sugovornika, bilo bi licemjerno reći da je sa 38 godina moje čelo čista genetika. Story: A jeste li ipak nekad lagali i kome? Ljudima koje sam najviše voljela, mami i tati, sestri. Prije bih rekla da sam ponekad prešutjela istinu, ali kad govorim, govorim samo ono što uistinu i mislim, što nije uvijek ugodno. Sve je manje ljudi spremno čuti istinu. Story: Žalite li za nečim? Nikada neću prežaliti majku. To je nenadoknadiv gubitak i ljudi lažu kada kažu da je s godinama lakše. Druga je stvar novinarstvo.
Razgovarala Nikolina Kunić Fotografije Dražen Kokorić Šminka Sanja Agić Styling Damir Gerovac Prostor Poliklinika Optotim
