Bivša premijerka, prominentno lice političke scene i dama koja je odigrala ključnu ulogu u posljednjoj i ključnoj fazi pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku uniju sada vodi neke druge životne bitke, točnije nalazi se na životnoj prekretnici. S nedavnim gubitkom majke tek se treba pomiriti i to je zasigurno jedan od onih trenutaka nakon kojeg više ništa nije isto, a crninom odaje poštovanje voljenoj majci s kojom je dijelila i lijepo i ružno u životu.
Dok u razgovorima sa sinom Lovrom i igri s unučićem Ezrom liječi tugu, u mislima je s majkom kako bi samu sebe osnažila tijekom ovog bolnog razdoblja. No uza sve to, ona ne staje. Prije dvije godine svjetlo dana ugledala je njezina autobiografija ‘Premijerka’, a upravo je ovih dana odlučila nastaviti pisati drugi dio svoje knjige u kojem će otkriti sve ono o čemu dosad nije željela govoriti. Kako život piše romane, tako je gospođa Kosor samo za časopis Story odlučila progovoriti o detaljima iz privatnog života, otkriti s kojim je političarem ostvarila neraskidivo prijateljstvo, kako se nosi s gubitkom majke, a pričala je i o neodoljivom unučiću Ezri koji je nedavno krenuo u prvi razred osnovne škole.
Evo nas u predivnoj Esplanadi, pronašli ste nešto vremena i za nas. Čime se bavite ovih dana i kako općenito provodite dane?
Počela sam pisati novu knjigu. Svaki slobodan trenutak koristim za pisanje, to je odgovoran i zahtijevan posao. Knjiga ‘Premijerka’ objavljena je 2020. godine pa sam se dogovorila s izdavačem da ovo bude neka vrsta nastavka. Za pisanje knjige treba mi mnogo vremena i mira, a trenutačno puno vremena provodim s unukom koji je krenuo u prvi razred osnovne škole. Stanujem blizu škole u koju je išao i moj sin pa često dođe k meni na ručak. Današnji dan mi je dupkom ispunjen tako da možda neću napisati ni retka, i to zbog intervjua s vama.
To zaista laska, no što vas je potaknulo da napišete i drugu knjigu?
Razlog je što ima puno toga što nisam napisala u prethodnoj knjizi.
Što publika može očekivati?
Ne mogu govoriti o knjizi koja nije napisana. Nastojat ću je dovršiti do proljeća pa ćemo vidjeti. I u novoj će knjizi biti politike, ali nešto i o mom životu izvan politike. U teškom sam razdoblju, prije dva mjeseca preminula je moja majka. Dugo smo živjele same, od 1991. godine moja majka živjela je sa mnom i čini mi se da je nekako naglo otišla iako je bila u lijepim godinama. Vjerovala sam da će doživjeti stotu, bila je vitalna i voljela je živjeti. Teško mi je.
Naša najiskrenija sućut. Kako liječite svoju bol?
Teško je. Živim dan po dan. Odlučila sam da je tako najpametnije. Često mislim o njoj, često razgovaram o njoj s ljudima koji su je poznavali. Imam prijatelje u Lipiku s kojima se čujem, to su prijatelji koji su jako voljeli moju mamu. Mamina bolest i smrt vratili su me nekim ljudima i prijateljima iz mladosti koji su i nju poznavali. Moja je majka bila puna života, voljela je život, radost, voljela je izlaziti, dotjerivati se, biti lijepa. Toga se sjećam s radošću, držim je živu u uspomeni, uz tugu. Mislila sam da će još poživjeti, na kraju se samo ugasila. Neka utjeha u svemu je što nije patila i nije ju ništa boljelo.
Je li vas majka nekada savjetovala?
Ne, nije. Ali zapamtila sam neke bakine savjete. S mamom sam počela živjeti tek sa sedam, osam godina. Baka me naučila puno raditi te da trebam sve naučiti i znati. Naučila me da budem svoja i stroga prema sebi.
Odlučili ste biti u crnini i tako prikazati svoju bol i poštovanje prema majci. Kada planirate skinuti crninu i razmišljate li o tome?
Moja baka je uvijek govorila da kad netko umre, crna se odjeća nosi najmanje 40 dana. Iako je ona, kada je umro njezin suprug, odlučila nositi crninu zauvijek i nikada je nije skinula. Moja mama i ja nagovarale smo je da skine crnu odjeću, čak smo joj i kupile neke cvjetne haljine, ali nije htjela. Često je nosila i crnu maramu na glavi, a mi smo je molile da je skine. Nije željela. Trenutačno se ni ja ne osjećam dobro u nečemu što nije crno. U ormaru imam puno crvene boje, a danas se pitam hoću li se više ikada vratiti u nešto što je crveno. Moramo se ponašati kako se osjećamo.
Možemo li reći da vam u ovom razdoblju života nije dosadno? Ipak imate zanimacije kao što su pisanje knjige, druženje s unukom...
Zašto mislite da bi mi moglo biti dosadno?
Vi niste tipična umirovljenica koja kod kuće plete i gleda turske sapunice...
Rekla bih da jako malo umirovljenica plete kod kuće, jako mi je strano klišeiziranje i ne volim patroniziranje starijih ljudi. U novoj knjizi nešto ću pisati i o tome. Mnoge starije osobe, osobito žene, smatraju manje vrijednima i sposobnima te su puni predrasuda. Iz takvih predrasuda proizlazi i ovo vaše pitanje, koje je sigurno dobronamjerno, ali s predrasudama. Moj život je oduvijek bio ispunjen radom, a moj odnos prema životu i radu je isti kao kad sam imala 15 ili 20 godina.
Krenuli ste u novo razdoblje ispunjeno izazovima. Ono lijepo je da vam je unučić krenuo u prvi razred osnovne škole. Kako se osjećate zbog toga i podsjeća li vas na vašeg sina dok je bio školarac?
Moj sin i unuk žive svoj život, ja svoj. Veselim se svakom susretu s njima. Jako su slični.
Jeste li vi baka-servis?
Ne, nisam. Strana mi je ta sintagma baka-servis. Moj sin i unuk često dođu k meni na ručak, i snaha, dakako. Ja volim kuhati, a oni vole jesti. Razgovaramo puno, lijepo nam je zajedno.
Kako se unuk i vi zabavljate?
Puno, puno razgovaramo, čitamo knjige. Moj je unuk zgodan, veseo, pametan dječak. Katkad zajedno gledamo filmove, a bezbroj puta smo gledali ‘Titanic’. Zaista je impresioniran Titanicom kao građevinom, brodom. Zna svaki detalj o tom brodu, svaku scenu iz filma, pa i dijaloge. Uvijek reagira kao da ga vidi prvi put, fasciniran je.
Kada dođete u park s unučićem, gledaju li vas drukčije ostale gospođe?
Ako smo negdje na igralištu ili u gradu, na tržnici, naravno da mnogi gledaju, ali i komentiraju. Često šećem u Maksimiru s unukom i sinom, a kad sam sama s unukom, nastojim ga maksimalno zaštititi komentara i fotografiranja. Moj sin je u vezi s tim također jako strog i u tome ga podržavam. Djecu treba maksimalno zaštititi društvenih mreža i medija.
Je li Ezra svjestan tko mu je baka?
Svjestan je da sam ja njegova baka. I zna da sam bila predsjednica Vlade, ali premali je da bi znao što to znači. Nikada nismo razgovarali o politici pred njim, no on je puno toga zapamtio slušajući naše razgovore. Nedavno me pitao: “Kako je to bilo kada si ti bila šefica Hrvatske?” Rekla sam mu da nisam bila šefica Hrvatske, nego Vlade. On je odgovorio da je to isto. Što zapravo i jest.
U svojoj političkoj karijeri obnašali ste dužnosti premijerke i ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Nedostaje li vam politika? Imate li želju vratiti se?
Ne mogu reći da mi nedostaje, ali često razmišljam o politici, a katkad i javno i glasno govorim o njoj. Ne komentiram sve, puno toga i odbijam komentirati za medije jer sve manje smisla vidim u tome. Naravno da u određenim situacijama znam što bih radila drukčije. Dugo sam bila u politici da mi na neki način ne bi nedostajala, ali znam živjeti izvan nje.
Kakve se u vama emocije bude kada se prisjetite svoje karijere i dužnosti koje ste obnašali? Budete li sjetni zbog toga?
Ne, nisam sjetna ni nostalgična. Ni za čim ne žalim.
Tko vam je bio najveća podrška i oslonac tijekom impozantne političke karijere?
Moja mala obitelj, moja mama i moj sin. I samo nekoliko prijatelja. Moj sin je bio još dječak kad sam ušla u politiku i morao se nositi s golemim teretom.
Možemo li reći da je vaš sin nosio breme zbog posla kojim ste se vi bavili?
Nije mu bilo lako ni jednostavno. Pogotovo u pubertetu, to je sve za njega bio velik teret. Nije bilo lako biti sin predsjednice Vlade, ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a prethodno potpredsjednice Sabora, potpredsjednice HDZ-a, zamjenice predsjednika HDZ-a, predsjednice HDZ-a. Doživio je i on puno teških trenutaka iako se nastojao držati daleko od politike. U teškim trenucima uvijek je bio tu, uz mene. Jasno, uvijek je bila tu i moja majka koja je bila iznimno ponosna na sve što sam radila, a osobito na moj premijerski mandat.
Jeste li vi stroža majka ili baka?
Nisam nikada bila stroga majka, bila sam dosljedna i odrješita, osobito dok je Lovro bio u pubertetu. Nisam popuštala, morao se znati red u vezi izlazaka. Kod unuka nemam što biti stroga, on je veselo i zaigrano dijete, a odgajaju ga njegovi roditelji.
Tijekom političke karijere mediji su vas uvijek željeli spojiti s nekim političarom, pa nije moguće da vam se nitko nije udvarao...
Nitko od kolega premijera nikada mi se nije udvarao. Mediji su pokušali Boruta Pahora i mene spojiti i napraviti ljubavnu priču. Meni je to štetilo zato što smo radili vrlo težak i ozbiljan posao. Njemu je, naravno, štetilo manje zato što je muškarac. Naše prijateljstvo je dokaz da žena i muškarac mogu biti prijatelji. Boruta cijenim i zato što je ostao isti. Moj je prijatelj zauvijek.
Mislite li da su se muškarci bojali prići?
Možda. Nije bilo nekih otvorenih izljeva simpatiziranja. Bilo je razdoblja kad sam znala dobivati cvijeće, hrpe cvijeća, ali od anonimnog pošiljatelja.
Na Twitteru imate čovjeka koji vas izrazito poštuje i obrađuje vaše fotografije, možemo reći da je vaš obožavatelj. Kako se osjećate zbog toga?
Tako je, on često obrađuje moje fotografije koje objavim na Twitteru i stavlja ih uvijek u neki drugi, zanimljiv kontekst. Često mi ih šalje pa sam nekoliko tih fotografija i objavila. To je netko tko je jako talentiran, možda se i bavi dizajnom. Nije se predstavio, nismo se upoznali, a to nije ni važno.
Uvijek ste tako tajanstveni. Jeste li sretni u ljubavi?
Privatan život čuvam koliko god je moguće. Kad sam se bavila politikom, napisano je i izgovoreno zaista mnogo laži o meni i mom privatnom životu, što me i očvrsnulo u odluci da svoj život ne dijelim ni s vama.
Što vas čini sretnom?
Sreća je biti zdrav i uživati u sreći i zdravlju najvoljenijih.
Kako se vi opuštate? Koju glazbu inače preferirate?
Dobru glazbu, raznu.
Što mislite po čemu vas ljudi najviše pamte?
To ćete morati pitati ljude na koje mislite.
Zahvaljujemo hotelu Esplanade Zagreb na ustupljenom prostoru za snimanje
