ŽIVOT SU JOJ OBILJEŽILA DVA MUŠKARCA: Obojica su živjela s njom u istoj kući, a onda se odlučila za 17 godina mlađeg

Neobična, atipična, posebna, nekonvencionalna, tajanstvena, androgina, izvrsna - sve je to zvijezda Tilda Swinton koja niže hit za hitom. U kinima je njezin film ‘Tri tisuće godina čežnje’, prije nekoliko tjedana premijerno je predstavljen ‘The Eternal Daughter’, a do kraja godine u kina bi trebali doći ‘Pinocchio’ i ‘Asteroid City’. Snima i četiri nova projekta, osvojila je brojne nagrade, ali sebe ne doživljava kao filmsku glumicu.

Kao članica elitne obitelji od kojih su neki imali i plemićke titule, Tilda se školovala u djevojačkoj srednjoj školi West Heath koju je istodobno pohađala i princeza Diana te su bile prijateljice.

- Prezirala sam taj internat. Djelovalo mi je kao da učenice pripremaju za obiteljski život, odnosno na to da rađamo djecu i budemo nečije supruge, a ne da izrastamo u samostalne, neovisne žene. Zato sam jedva čekala pobjeći odande. Vrijeme provedeno ondje bilo mi je toliko traumatično da punih pet godina uopće nisam govorila, osjećala sam se usamljeno, odsječeno od svoje obitelji i svijeta - priznala je Swinton koja lijepe osjećaje gaji i prema britanskoj kraljevskoj obitelji te je satima stajala u redu kako bi se naklonila ispred lijesa kraljice Elizabete II.

Nakon srednje škole upisala je studij na Sveučilištu Fettes, koji je vrlo rano prekinula, a na Cambridgeu je 1983. diplomirala političke i društvene znanosti.

- Oduvijek sam voljela istraživati nepoznato, upuštati se u nešto o čemu nemam nikakva znanja, pratiti put označen mrvicama kruha - otkrila je zvijezda koji je fakultet upisala u namjeri da studira poeziju. No čim je došla ondje, prestala je pisati pjesme.

- To je velika sramota moga života. Baš sam propalitet s velikim P. Trebala sam studirati jedno i odmah odustala. Danas samo povremeno pišem pjesme i one su samo za mene - rekla je Tilda koja tvrdi da ne voli teatar, ali upravo je na Cambridgeu počela karijeru.
Radila je i u Traverseu u Edinburghu i u Royal Shakespeare Companyju. Prema glumi nije gajila osjećaje poput svojih kolege pa se često osjećala kao varalica.

- Osjećala sam se kao prevarantica. Bilo me sram što nisam ambiciozna. U djetinjstvu je moja ambicija bila imati kuću uz more, vrt, djecu, nekoliko pasa i puno prijatelja. Htjela sam raditi s prijateljima i nije mi bio važno što. Mogla bi to biti i prodavaonica vune. To su i dalje moje ambicije i zato sam se osjećala kao diletantica. Jedan od razloga zašto mi je teško sebe nazvati glumicom jest što su ljudi na fakultetu, koji su htjeli biti glumci, tome pristupali jako ozbiljno. Bili su fokusirani i profesionalni. Bilo mi je jasno da nisam takva - rekla je nedavno za Guardian.

Njezin odnos ni danas se nije puno promijenio i ne voli se nazivati glumicom.

Ipak, svoj prvi film, autobiografsku dramu ‘Caravaggio’, snimila je 1986. godine misleći da će joj to ujedno biti i jedini.

- Namjeravala sam snimiti samo jedan film. Volim prvi put vidjeti ljude na filmu. Upravo zato volim dokumentarce. Volim gledati ljude, ne zanima me gledati glumce. Ako kao glumac ne želiš iritirati ljude, tada je najbolje snimiti samo jedan film. Publika te vidjela, upoznala, bio si zanimljiv i nikada te više ne trebaju gledati - govori odlučno 61-godišnjakinja.

Zbog svoje buntovnosti i androgina izgleda, Tilda je nekoliko puta igrala muške uloge - Mozarta u Puškinovu ‘Mozartu i Salieriju’, ženu koja glumi svojega preminulog supruga tijekom Drugoga svjetskog rata u filmu ‘Man to Man’ te u fantaziji ‘Orlando’, filmskoj adaptaciji romana Virginije Woolf.

- Često me u svakodnevnim situacijama oslovljavaju s ‘gospodine’, valjda zato što sam visoka i ne šminkam se. Vjerojatno ljudi misle da ne možete biti žensko ako ne izgledate tako. Zapravo obožavam biti izvanzemaljac - izjavila je glumica koju od studentskih dana nazivaju queer osobom. Ne zbog seksualnosti, nego zato što je svima bila ‘čudna riba’.

- Čak i više od seksualnosti zanima me identitet. Možete sjediti pokraj nekoga u podzemnoj i intenzivno ga promatrati, ali nikada nećete znati tko je i što nosi ispod odjeće. To me pitanje najviše golica, gdje nosimo svoj identitet i kako ga možemo vidjeti - tvrdi Tilda koja je jednom zaključila da je vjerojatno ipak žensko.

- Gladna sam i žedna teških uloga, ali kad je riječ o marljivosti i predanosti, morat ću vas malo razočarati - voljela bih dvije godine ne raditi ništa, živjeti bez ikakvih planova. Samo se probuditi ujutro i ne znati cijeli dan što raditi sa sobom - priznaje glumica koja kod kuće uzgaja piliće.

Sredinom 80-ih godina, kada je htjela odustati od glume, upoznala je filmskog redatelja Dereka Jarmana s kojim je bila bliska sve do njegove smrti 1994. godine. Postali su vrlo dobri prijatelji i tijekom osam godina surađivali su na sedam filmskih projekata, među kojima su i ‘Ratni rekvijem’, film bez dijaloga u kojem je glumila uz Laurencea Oliviera, ‘The Garden’ te redateljev zadnji film ‘Plavo’. Njegova smrt, ali i život ostavili su na Tildu dubok trag.

- Jako je utjecao na mene. Zahvaljujući Dereku, postala sam filmska performerica. Razmazio me i naviknula sam se na to. Poslije nisam mogla odbiti ponude redatelja poput Jima Jarmuscha koji me i ne pitaju da glumim u njihovim filmovima - kaže oskarovka o svome suradniku koji je umro od AIDS-a.

Da je Tilda puno više od glumice, pokazala je još 1995. godine kada je izvela svoj prvi performans ‘The Maybe’ u kojem je tjedan dana spavala po osam sati na dan u galeriji Serpentine u Londonu, gdje su je obilazili posjetitelji. Ponovno ga je izvela sljedeće godine u Rimu te 2013. obnovila u New Yorku. Poslije je u firentinskoj opernoj kući Teatro della Pergola u sklopu manifestacije ‘Pitti Uomo’ s povjesničarom mode Olivierom Saillardom izvela novi performans ‘CloakRoom’, u kojem su Tilda i njezin suradnik izmjenjivali scene saživljavanja s odjevnim predmetima koje su pronašli ili posudili iz garderobe.

- Tijelo napusti svijet, ali odjeća ostaje. Naša nas odjeća može nadživjeti i ponekad se čak prenosi generacijama. Ta se spona gubi zbog moderne opsesije novim, a smatram da se veze ipak trebaju stvarati. Kako fizičke tako i emotivne, jer jedino povezivanjem naša svakodnevica ima značenje - komentirala je tada Tilda koja je u Škotskoj pokrenula filmski festival The Ballerina Ballroom Cinema of Dreams.

- Unajmila sam staru dvoranu želeći napraviti kino i prikazati svoju kolekciju DVD-a, dakle stare i rijetke filmove, drukčije od onih koji se prikazuju u multipleksima. Kinematografija je stara 100 godina. Ne treba ovisiti o aktualnoj filmskoj žetvi u multipleksima. Mnogi nemaju pojma tko je Hitchcock, misle da je on dječji redatelj. Uglavnom, festival je zaživio i vlada mi je predložila da sličan koncept realiziramo u Pekingu te ondje prikažemo škotske filmove - ispričala je umjetnica koja kaže da preferira europsku kinematografiju iako ponekad ‘zaluta’ u Hollywood.

- To je rijetkost. U Hollywoodu nisam nikad potpuno ušla u sustav i ondje se osjećam kao turist s nekoga drugog planeta. Srećom, braća Coen i Tony Gilroy, redatelj ‘Michaela Claytona’, autorski su filmaši čiji je modus operandi daleko od industrijskog modela. Ali oni su od mene tražili da budem isključivo glumica. Bilo je to kao da idem na tuđi party. S druge strane, snimanje filma ‘Ja sam ljubav’ bilo je drukčije. Imala sam osjećaj da je to moj party - priznaje Swinton koja je za film ‘Michael Clayton’ dobila Akademijinu nagradu u kategoriji najbolje sporedne glumice.

- Oscar mi nije pretjerano promijenio život. Sve što sam poslije radila napravila bih bez obzira na njegovo osvajanje jer ti su filmovi već gotovo bili u pretprodukciji. No nemojte misliti da na tu nagradu gledam svisoka. Mislim da ona definitivno nešto znači, ali više u Americi, a ja ne radim često u Hollywoodu. Dapače, otkad sam dobila Oscar, češće sam radila u Europi. Ne znam, možda sam u krivu. Možda ne bismo imali dovoljno novca za snimanje filmova da ga nisam osvojila - kaže i dodaje da je nagradu Akademije osvojila kao potpora Georgeu Clooneyju kojeg obožava, baš ako i Brada Pitta.

- Izbacivao je šale kao iz rukava. Radim na tome da su Clooney i Pitt u svakomu mojem ugovoru. Teško je, ali pokušavam. No George i ja ciljamo na to da jednog dana budemo u filmu u kojem govorimo lijepe stvari jedno drugome. Tko zna, možda nam se cilj jednog lijepog dana i ostvari - otkrila je zvijezda filmova ‘Spaliti nakon čitanja’ i ‘Neobična priča o Benjaminu Buttonu’.

Iako stalno niže filmske uspješnice, misao o prekidu karijere nikada je ne napušta. To je najavljivala i 2011. godine.

- Nadam se da će oproštaj doći brzo i da ću se uspjeti vratiti onome što najviše volim, a to je pisanje. Svaki put kada si kažem da snimam svoj posljednji film, netko naiđe, udubimo se u razgovor i zakuhamo priču za novi projekt. I tako već 20 godina - objasnila je glumica.

- Trenutačno mi najviše treba dobar san jer nikako da se naspavam i počnem pisati. Nadam se da će ti dani uskoro doći - izjavila je tada, a i prije nekoliko mjeseci rekla je gdje se vidi u budućnosti.

- Ne namjeravam usporiti, ali htjela bih proširiti vidike i raditi nešto drugo. Raz­mišljam da se prekvalificiram i radim kao pružatelj palijativne skrbi. Raspitivala sam se o prekvalifikaciji, trebale bi mi dvije slobodne godine, a za to zasad još nemam vremena - rekla je u Guardianu i priznala da je o tome počela razmišljati tijekom pandemije, ali i dok je gledala kako se medi­cinski radnici brinu o njezinim roditeljima.

- Kad je o žalosti riječ, smatram da te to iskustvo isprazni. Sve priče stanu, ispred tebe više nema puta, sve postane crno i treba dosta vremena da se oporaviš - rekla je Tilda čiji je otac preminuo 2018., sedam godina nakon majčine smrti.

U tim trenucima najveća utjeha bila su joj djeca - blizanci Honor i Xavier s kojima živi u selu u Škotskoj.

- U našoj kući nema televizora, gledamo filmove, slušamo radio i odlazimo u šumu. Osjećam se povezano s prirodom, šumom, planinama, šumskim plodovima. Za mene je izazov otići u grad. Naravno da provodim vrijeme tamo, ali u prolazu, kad baš moram. Mislim da se ljudi koji žive u gradovima osjećaju većima, važnijima nego što bi trebali. Svoju djecu želim naučiti da budu ljudi, a ne veličine - kaže majka 25-godišnjih blizanaca koje je dobila s nevjenčanim suprugom, 20 godina starijim dramskim piscem Johnom Byrneom.

- U filmovima u kojima ljudi imaju djecu, a pogotovo u TV filmovima, svi sjede u bolnici s cvijećem i sve je lijepo sređeno, svi imaju bebe u rukama i sve je divno. Svatko tko je bio u toj situaciji, zna da je to potpuna fikcija. U stvarnosti je to zaista ubitačan posao. Porođaj je nasilan, a imati obitelj je krvav posao - govori Tilda.

- Kad sam rodila blizance, nisam ih voljela nego obožavala. Znala sam da će me zanimati sve što ih se tiče, da ću htjeti provoditi cijelo vrijeme s njima. Naravno da je ponekad vladao i kaos, ali srećom, jedna sam od onih majki koje ni u jednom trenutku nisu sumnjale u to da žele imati djecu - otkrila je.

Iako se neke poznate majke trude spriječiti ulazak svoje djece u svijet glume, Tilda s tim nema problema. Dapače, imala je priliku glumiti s kćeri u filmu ‘The Souvenir’, u kojem su obje bile nominirane za Critics’ Circle Film Awards - Tilda za najbolju sporednu, a Honor za najbolju mladu britansku glumicu.

- Da će djeca možda krenuti mojim stopama, to mi je potpuno jasno. To je jednostavno neizbježno. Počeli su se igrati stop animacijom. Vole crtiće, najviše Miyazakijeve i one studija Pixar. Ne znam kamo će ih život odvesti, ali podržavat ću ih - rekla je prije 13 godina i dodala da djeca nisu obožavatelji njezinih filmova poput ‘Narnije’.

- Vidjeli su foršpan u kinu i rekli mi da im je film previše glasan. Poslije su ga pogledali na DVD-u, ali nije im se svidio. Zato postupno otkrivaju stare klasike poput ‘Sullivanovih putovanja’ i ‘Sve o Evi’. I to mi je jako drago - otkrila je umjetnica koja ljubavni život vješto skriva od očiju javnosti, no neke je detalje teško zatajiti.

Voljela je dvojicu muškaraca - jedan je otac njezinih blizanaca, a drugi je Sandro Kopp kojeg je upoznala na snimanju filma ‘Kronike iz Narnije: Lav, vještica i ormar’.

- I dalje volim Johna, no zaljubila sam se u Sandra pa je ovo bilo jedino razumno rješenje. To što sam dio godine sa Sandrom ne znači da moram prekinuti život s ocem svoje djece. Svi smo jedna obitelj - objasnila je činjenicu da su godinama svi živjeli pod istim krovom.

S Johnom Byrneom u vezi je bila od 1989., a 17 godina mlađeg slikara upoznala je 2004. godine. U početku joj je Kopp bio ljubavnik, no poslije je svoju tajnu podijelila sa 20 godina starijim Byrneom.

- Nije ga to previše iznenadilo. Znao je da je među nama velika razlika. John je puno stariji od mene i predosjećao je da ću kad-tad pronaći nekoga mlađeg - otkrila je nekonvencionalna zvijezda.

- Sve je to prilično dosadno. Otac moje djece i ja vrlo smo dobri prijatelji, a sada sam u sretnoj vezi s drugim. I svi smo prijatelji. Život ne mora biti kompliciran. Moraš imati suosjećanja i ne kriviti sebe kada se stvari zakompliciraju. John je radi dobrobiti naše djece ostao živjeti s nama, no sada su djeca već velika pa više ne živimo zajedno, ali uistinu ne vidim zašto medije šokira takav način života - dodala je zvijezda koja s Johnom ima iznimno iskren odnos i bila je jedna od prvih osoba kojoj je povjerio da je plod incesta, odnosno svoje majke i djeda.

- Sada je Sandro moj jedini partner. Putujemo i živimo zajedno, prati me kamo god idem i to mi jako godi - rekla je te priznala i kako je dugo bila ovisna o kocki.

- Živjela sam u Londonu i nisam bila u povoljnoj financijskoj situaciji. Radila sam razne poslove, ali to mi nije bilo dovoljno za život. Tada sam dosta snimala s Dere­kom Jarmanom i nisam imala puno slobodnog vremena pa mi se klađenje na konjske utrke učinilo kao idealna prilika - priznala je i otkrila tko ju je poučio na što treba paziti pri klađenju.

- Djedov vrtlar kladio se na konjske utrke i puno sam toga doznala praktički iz prve ruke. Iako neke stvari imaju veze s određenom količinom znanja o konjima i formom klađenja, to zapravo nije dovoljno. Važno je i proučiti svakog konja koji se natječe te pitati se koji će pobijediti. Dosta je čudno, ali nekad doista uspijeva, ne uvijek, naravno - ispričala je.

Kada su filmske kamere ugašene, ova glumica živi daleko od glamura i, kako kaže, pretvaranja lažnih ljudi.

- Godine su me naučile cijeniti život. Osim obitelji, najdraža bića su mi psi i stvarni prijatelji. Ima ih malo, ali dovoljno. Ja sam osoba koja obožava biti kod kuće ili u šumi, vrlo se rijetko šminkam, a i zašto bih? Nemam čak ni ogledala da provjerim kako izgledam. Najljepša sam kada se osjećam psihički dobro, a srećom, imam prijatelje koji su dizajneri pa me nekada obuku i u dobru odjeću. Kad sam kod kuće, pretvorim se u bundevu. Ovih dana nosim sinove trenirke koje je on prerastao davnih dana. Pripremam domaću hranu, skupljam kokošja jaja, pravim ovčji sir. Nemam karijeru, imam život, a život je uistinu kratak i treba ga iskoristiti samo za ono najljepše - zaključila je jedinstvena Tilda Swinton.