VLATKA O PRIJETNJAMA NAKON KOLUMNE O OCU OSMERO DJECE: Usudila sam se dirnuti u velike katoličke obitelji i Crkvu'

Prije dva tjedna pisala sam kritički i argumentirano o samohranom ocu i udovcu koji je zatražio i dobio pomoć od hrvatskih građana te se nedavno, sa svojih osmero mališana, uselio u velebnu kuću od nekoliko milijuna kuna i nekoliko stotina kvadrata.

Najgore napade doživjela sam od određenih pripadnika medija pa novinar Saša Ljubičić kaže: “Po Vlatki Pokos, siromašni i samohrani otac pohlepno je tražio kuću za svoju obitelj” i da mi ne znamo kolika je njegova bol te da ja “ne sudim o njegovoj nevolji”. Mislite, gospodine Ljubičiću onako kao što je cijeli Balkan, uključujući vašu medijsku kuću, sudio i još sudi o mojoj nesreći, o mojoj boli? Prov­lačeći me kroz blato bez imalo obzira prema činjenici da sam izgubila dijete koje sam voljela kao svoje. I pritom zarađujući veliki novac na mojoj osobnoj tragediji i tuzi. Može li licemjernije?

I dalje mislim da je potpuno legitimno tražiti pomoć, ali i da je nevjerojatno pohlepno, osobito za nekog tko se predstavlja skromnim i siromašnim, tražiti tri milijuna kuna za novi dom, koji je definitivno raskošna vila s bazenom. Milosrđe i raskoš doista ne idu zajedno. Osobito u zemlji gdje postoje brojne potrebite obitelji. Insinuirati da će velika količina novca izliječiti nečiju tugu i bol za voljenom osobom je vrlo izopačena u zemlji u kojoj se velika većina izjašnjava katolicima, a oni bi trebali vjerovati u ponešto drukčije vrijednosti od materijalnih.

Vjerujem da smo sami odgovorni za svoje postupke u životu i da moramo biti spremni prihvatiti i posljedice tih odluka. To, naravno, ne znači da u određenim trenucima ne zaslužujemo pomoć. I vrlo je zlobno insinuirati da sam zavidna (!) i da imam nešto protiv malenih duša koje su izgubile majku. Želim im prije svega puno ljubavi i topline koja će ublažiti nemjerljivi gubitak.

Pisala sam o ovoj situaciji jer predstavlja sociološki fenomen u Hrvatskoj, a rezultat je duboko korumpiranog društva i disfunkcionalnog sustava socijalne skrbi. Ljudi radije direktno pomažu jer ne vjeruju vlasti čije je glavno obilježje lopovluk na svim razinama, kao ni humanitarnim organizacijama koje su često svrha samima sebi. U civiliziranim državama socijalna skrb odavno bi reagirala i pomogla ovoj brojnoj obitelji, savjetujući ih i osiguravajući im primjeren prostor za život. Smatram da ovakve situacije šalju lošu poruku društvu i čine neke ljude jednakijima od drugih, produbljujući razlike u vrlo osiromašenom i nepravednom hrvatskom društvu.

Gdje se vrlo često za sve probleme okrivljuje nedostatak novca pa se sukladno tome sve pokušava i riješiti novcem. Ali samo za odabrane.