LEGENDARNI MIHA BORI SE ZA ŽIVOT: Rodio se u Vukovaru, nije imao 'za bananu', a s lijepom Talijankom ima 5 djece

Vijest da se Siniši Mihajloviću, bivšem srpskom nogometašu, nogometnom menadžeru i treneru talijanske Bologne, zdravstveno stanje naglo pogoršalo jučer je odjeknula u svim medijima.

Jednom prilikom je za talijanske medije pričao i o tome koliko mu nedostaje otac.

'Mislim na oca svaki dan. Želio bih da može vidjeti kako rastu njegove unuke i unuci. Kada se priča o snovima, ja ne sanjam da osvojim Ligu šampiona ili skudeto. Moj san je neostvariv. Ja bih htio zagrliti svog oca! Bio je vozač kamiona, umro je sa 69 godina od raka pluća. Kada je umro, nisam bio s njim. Tijekom rata preklinjao sam ga da dođe kod mene u Italiju, ali želio je ostati u svojoj zemlji', rekao je.

'Sa druge strane, majka me i dalje gleda istim pogledom kao i kad sam bio dijete. Ona ne priča talijanski, a moja djeca ne znaju baš srpski, ali svaki put kada nas posjeti u Rimu vidim kako ih gleda i shvaćam da su riječi nepotrebne za ljubav.'

Siniša se rodio 20. veljače 1969. u Vukovaru. Otac Bogdan vozio je kamione, majka Viktorija radila je u tvornici obuće i guma. Ima mlađeg brata Dražena koji je četiri godine mlađi.

'Moj otac je rođen u selu Kukujami, pokraj Laktaša, a majku Hrvaticu upoznao je u Vukovaru radeći u tvrtki 'Građevinar'. Do rata 1991. svi u našoj kući su se izjašnjavali kao Jugoslaveni.'

'Danas živim dobro, ali znam kako je kad malo jedeš. Kao dijete volio sam banane, ali nismo imali novca. Majka mi je kupila jednu i morao sam je podijeliti s bratom. Jednom sam joj rekao da ću kad se obogatim kupiti kamion banana i sve ih pojesti. Danas idem u restorane i biram najbolja jela. Pijem dobra vina, ali nikad ništa neće nadmašiti okus onih zalogaja banane. Zato mi ništa nije nedostajalo kod roditelja, a bogatstvo koje ću ostaviti svojoj djeci nije ekonomsko, nego vrijednosti i učenja. Poštenje, odanost, požrtvovnost... Morat će se oznojiti i prezime im neće biti dovoljno.'

U intervju za La Gazzetta dello Sport otkrio je detalje svog životnog puta.

'Rođen sam u Vukovaru i za mene je to bio najljepši grad na svijetu. A onda je postao simbol rata. Vratio sam se tamo prije dvije godine, nakon 25 godina... Zadnji put sam bio tamo za vrijeme rata, 1991. Sve je bilo sravnjeno sa zemljom, nisam se mogao ni snaći... Sjećam se ruševina zgrada i strojeva koji su napravili rovove. Ptice nisu letjele, nije bilo ni pasa. Sjećam se pogleda dvojice desetogodišnjaka, dok su nosili puške. Imali su oči muškaraca u tijelima djece. Tužne oči koje su vidjele sve osim djetinjstva. Jedan od njih mi je prišao i pitao me tko sam. Često se sjetim tog djeteta, voljela bih da znam što mu se dogodilo. Ako ga rat nije odnio, onda je danas čovjek. Možda ima ženu i djecu. Nadam se da su ta djeca postala odrasli ljudi koji su ponovno otkrili malo svjetla.'

'Svi ratovi su strašni. Ali bratoubilački rat koji smo doživjeli u bivšoj Jugoslaviji je najgore što se može dogoditi. Prijatelji međusobno ratuju, obitelji se raspadaju. Vidio sam kako moji ljudi padaju, gradovi nestaju. Kako sve postaje izbrisano. Moj najbolji prijatelj uništio mi je kuću. Moj stric, Hrvat i mamin rođeni brat, rekao je da je mog oca htio zaklati kao svinju. Našli su ga 'Arkanovi tigrovi' i zamalo ga ubili. Nazvali su me na telefon i spasio sam mu život. Mnogo puta sam govorio o svojoj oproštajnoj poruci Arkanu, kojeg sam poznavao i prije rata, kao i o osudi njegovih zločina, o tome što je on predstavljao za Srbe u to vrijeme... Trebat će još dvije generacije da shvate što se dogodilo. Bilo je to porazno za sve. Što ja kažem, može reći i Hrvat i Bosanac. Doživjeli smo ludilo povijesti.'

Pričao je i o svojoj najvećoj strasti, nogometu i počecima.

'Otkad sam prohodao igrao sam nogomet na livadi u blizini kuće… Jednom sam loptom povrijedio prijatelja, drugi put mamu. Prijatelj mi je, iako sam mu slomio ruku, oprostio, a mama me istukla čim se osvijestila.'

U klubu Borovo primijetili su da njegova lijeva strana čini čuda pa su mu obukli dres s brojem 11, koji je po nepisanom pravilu bio rezerviran za 'lijevo krilo'.

Profesionalnu karijeru započeo je 1988. u Vojvodini, a u prosincu 1990. kupila ga je Crvena zvezda za milijun maraka, što je bio apsolutni rekord u jugoslavenskom nogometu. U crveno-bijelom dresu više je igrao u sredini, a tek odlaskom u Romu u ljeto 1992. počeo je igrati na poziciji 'lijevog beka'. Dvije godine kasnije završio je u Sampdoriji, a tamo je bio 'libero'. Uslijedio je angažman u Laziju, a kopačke je objesio o klin u Interu.

U karijeri je osvojio 16 trofeja: pet naslova prvaka, Kup prvaka, Kup pobjednika kupova, četiri Kupa Italije, Interkontinentalni kup, Superkup Europe i tri Superkupa Italije. Do danas drži rekord u Serie A s 28 golova postignutih iz slobodnih udaraca. U Brazilu su mu jednom izmjerili snagu udarca i utvrdili da je lopta putovala brzinom od 165 kilometara na sat. Bilo je još legendarnih izvođača slobodnih udaraca u povijesti najvažnije sporedne stvari na svijetu, no Mihajlović se pokazao kao najkreativniji.

'Kad sam izvodio jedanaesterac, nisam ništa gledao, zatvorio sam oči i šutirao. I kod slobodnog udarca gledam vratara do zadnjeg koraka. Ako ostane na poziciji, nogom preko živog zida, ako se pomakne, pucam mu u kut. Uvijek sam imao isti pristup.'

Vratari su ga se bojali zbog rezultata, a protivnički igrači su znali da će nekome stradati rebra.

'Nakon završetka igračke karijere želio sam postati pomoćni trener i ostati u sportu kojem sam posvetio život. Tako se i dogodilo, počeo sam kao pomoćni trener u Interu. Nisam ni osjetio, a kamoli podnio taj prelazak s terena na klupu i u stručni štab. Bilo mi je lakše dok sam bio igrač nego sada. Pazio sam samo na sebe i davao sve od sebe za momčad, a kao trener mislim na tridesetak igrača. Teže je biti trener, ali i to je posao koji jako volim i planiram ga još dugo raditi.'

Sredinom svibnja 2012. postao je izbornik srpske reprezentacije. Potpisao je dvogodišnji ugovor i, kako to obično biva, nakon neispunjenih očekivanja stručne i šire javnosti da se Srbija plasira na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, od nacionalnog heroja 'prometnuo' se u najvećeg neprijatelja srpskog nogometa. . Posljednja utakmica koju je vodio s kormila reprezentacije bila je protiv Rusije. Utakmica je završila rezultatom 1:1, a Miha je napustio reprezentaciju i postao trener Sampdorije. Bio je trener Catanije, Fiorentine, Milana, Torina i Bologne.

Najradije bi zaboravio lipanj 2019., kada je otišao liječniku misleći da ima gripu. Ispostavilo se da se radi o leukemiji. Liječen je na Institutu 'Sant Orsola', gdje mu je u listopadu iste godine presađena koštana srž. Unatoč kompliciranim terapijama, nekoliko je puta, što iz bolničke postelje, što na terenu, bio uz svoju Bolognu.

Sa suprugom Ariannom Rapaccioni Mihajlović, nekadašnjom zvijezdom talijanske televizije RAI UNO, je u braku već 26 godina.

'Kad sam je prvi put vidio, pomislio sam kako će nam djeca biti lijepa.'

Prvi put su se sreli u restoranu, gdje je Arianu doveo Sinišin poznanik, jer joj je dan ranije rekao da mu se sviđa.

'Bilo je dogovoreno da Ariana sjedi pored mene. Sve je završilo prilično hladno, s nekoliko neobaveznih rečenica. Ponašao sam se kao da me uopće ne zanima, a ona mi je isto odgovorila.'

Zabavu su nastavili u rimskoj diskoteci, gdje su se zbližili u separeu. Godinu dana kasnije, 1996., vjenčali su se 28. lipnja u rimskoj općini Campidoglio, a zatim 2005. u samostanu u Sremskim Karlovcima.

Prije Arianne imao je samo jednu ozbiljnu vezu u Srbiji te jednu aferu u Italiji iz koje je dobio dijete.

Sina Marka rodila mu je Talijanka s kojom je bio u vezi prije vjenčanja. Odmah ga je priznao, dao mu prezime, a svaki mjesec mu je plaćao alimentaciju, pa je Marko za 18. rođendan na računu imao pola milijuna eura.

Ariana mu je rodila dvije kćeri, Virginiju i Viktoriju, te tri sina, Miroslava, Dušana i Nikolasa. Htjeli su usvojiti crvenokosu djevojčicu iz Dječjeg sela, ali ih je komplicirana srpska administracija 'odbila'.

Mihajlović živi u Bologni, čije je Gradsko vijeće jednoglasno odlučilo da Mihajlović, 'brat i sin Bologne, bude izabran za počasnog građanina'.

Svojedobno je Siniša kupio nekoliko stanova u Rimu, kuću u planinama iznad Rima, vilu na Sardiniji koju je nazvao 'Srbija' te kuću u Milanu.

Prošle godine u listopadu Siniša je postao djed. Njegova mlađa kći Virginia na svijet je donijela djevojčicu.

Virginia i njezin zaručnik, nogometaš Alessandro Vogliaco, djevojčici su dali talijansko ime - Violante.

'Dobrodošla na svijet ljubavi mog života. Danas, 28. listopada, u 7.06 sati rođena je Violante Vogliaco. Najveća emocija mog života, volimo te puno', napisala je tada Virginia.

Sinišina obitelj najveća mu je podrška otkada se otkrila njegova teška dijagnoza, a trenutno se o njegovom lošem stanju nisu oglasili.