ZAVRŠILA JE NA HITNOJ OPERACIJI: Ksenija Urličić o teškom zdravstvenom stanju koje joj je dijagnosticirano u zadnji tren

'Dobar vam dan, samo uđite', dočekala nas je nasmijana Ksenija Urličić pomno dotjerana za snimanje. U njezinu impresivno uređenom domu punom umjetnina pogled nam se zaustavio na zimskoj verandi, posebno na kaskadnom vrtu prekrivenom snijegom.

Vrlo dobro, još mi malo curi nos, ali sve je u redu. Nisam imala temperaturu, mislim da sam se smrznula i kada sam došla doma, počela sam kihati. Onda sam legla, pila puno C vitamina, Lupocet. Bilo je važno provesti u toplom pet-šest dana, dati organizmu šansu da se oporavi.

Tijekom dogovora za intervju rekli ste mi da ste prilično žilavi i da su vas viroze često zaobilazile?

Mislim da je za to zaslužna genetika jer mi prehrana baš i nije bila primjerena. Voljela sam začinjenu i masnu hranu, ali nikad nisam konzumirala alkohol. Imala sam osjećaj da mi masnija hrana čini dobro, ali ispostavilo se da godinama nisam razmišljala o prehrani. Jela sam što volim, a to je sve jako kalorično, ali se, na sreću, nisam debljala. Je li to povezano s tim što sam uvijek bila jako fizički aktivna? Imam veliki vrt, uvijek sam u njemu puno radila. Imam i povrtnjak, podignute gredice u koje sadim svašta, dosta kuham jer imam veliku obitelj. Gurman sam, ali nikad nisam razmišljala o tome da mi zdravlje ovisi o prehrani, a to je zapravo ključno. Pogotovo u današnje vrijeme treba jako paziti što jedeš.

Na ovu se temu nadovezuje i prošlogodišnja situacija kada ste bili na operaciji, a liječnici su vam rekli da ste bili na korak do moždanog udara. Kako ste to proživjeli?

Čini mi se da sam iz čistog zdravlja najednom došla u tu situaciju. Sve kardiovaskularne bolest nastanu bez ikakve opomene i simptoma. Dolaze naglo i ne bole, jednostavno se dogode. Jednog dana sam vozeći auto na cesti vidjela dvije crte, došla sam kući i pogledala televiziju, a spiker je imao dvije glave. Prvo sam pomislila da mi nešto nije u redu s očima. Ujutro sam kontaktirala oftalmologa, odličnog stručnjaka i prijatelja koji mi je rekao: 'Dođi ljube, odmah!' I došla ljube, pregledaju me, sve u redu, i kažu mi da odem na neurologiju. U bolnicu Sestre milosrdnice napravili su mi pretrage i rekli da sam za hospitalizaciju. Odgovorila sam im da ne mogu ostati jer se nisam pripremila za bolnicu, na što mi je liječnik rekao da je to tipičan ženski odgovor. I zaista sam potpisala da odbijam ostanak u bolnici. Doduše, liječnici su bili ljuti na mene, točno se vidjelo. Nakon što sam cijeli dan provela na pretragama, otišla sam po pecivo i Coca-colu, zapalila cigaretu i čekala supruga da dođe po mene.

Došli smo doma, sve je bilo u redu, a ujutro sam se spremila i došla ponovno u bolnicu. Kad me je liječnik vidio, rekao je: 'Eto vas opet. Sad ćete sve ispočetka.' Počelo je testiranjem na koronu, a završilo hitnom operacijom karotide. Jedna je bila totalno začepljena. Liječnik mi je rekao da sam bila korak do moždanog udara. Dakle, kad sam dan prije izišla iz bolnice i zapalila cigaretu, mogla sam pasti. Imala sam sreću i ono što uvijek govorim - anđela čuvara. Ako je teorija sreće da u zadnji tren izbjegneš nesreću, onda sam vrlo sretna osoba. Dogodilo mi se to nekoliko puta u životu. Uvijek sam vjerovala u anđele, a sad pogotovo. Kao da me je netko sačuvao. U ovom slučaju radilo se o satima. Nakon operacije otkrili su mi i povišeni šećer, grozne lipide, a sve je to prouzročilo začepljenje jedne karotide. Druga je bila i ostala na 75 posto. Operirana jako dobro radi, a preporuka je da i drugu ‘očistim’, ali to je vrlo neugodna i riskantna operacija, pogotovo u mojim godinama. Radi se bez totalne anestezije jer moraju pratiti što se događa u mozgu. Ostala sam tri tjedna u bolnici, zakrpali su me, pregledali sve ostalo i preporučili još neke pretrage koje sam odbila jer sam se dobro osjećala. Tako je i danas, hvala Bogu, da kucnem u drvo.

Jeste li nešto promijenili u prehrani i stilu života nakon operacije?

Jesam. Izbacila sam omiljena jela, bilo kakve salame ili kobasice, špek, iako kažu da je zdrav. Prešla sam na dalmatinsku prehranu, na veliko veselje moga supruga Dalmatinca koji najviše voli jela na lešo.

Što se nađe na meniju?

Izbacila sam svinjetinu. Prije mi je to bilo omiljeno meso, uvijek sam govorila da nema ništa bolje od vratine sa žara. Nastojim više jesti juhe, što prije nisam. Kada bi mi ih ponudili, govorila sam da ih jedem samo kad sam bolesna. Tu su lešo meso, dosta povrća, prisilila sam se jesti više voća... Slatko sam izbacila, počela sam mjeriti šećer jer od 2000. godine imam dijabetes tipa 2, što nisam shvatila ozbiljno i kontrolirala. Sad je sve u granicama normale uz lijekove. Nije to striktna dijeta, ali sve što mi se dogodilo bilo je upozorenje, alarm. Ne možete na to ostati ravnodušni.

S obzirom na prošlogodišnje bolničko iskustvo, pozvani ste da sudjelujete u hvalevrijednoj javnozdravstvenoj i edukativnoj akciji Dan crvenih haljina kojom se nastoji prevenirati i podići svijest o posebnostima rizičnih čimbenika moždanog udara u žena. Tim povodom nosit ćete tradicionalnu modnu reviju?

Sve moje suputnice u projektu imaju svoje haljine, a ja sam imala dogovor s Matijom Vujicom. Međutim, njoj se dogodila tragedija pa me zamolila da se to odgodi, što potpuno mogu shvatiti. Strahoviti je šok izgubiti čovjeka s kojim imaš prekrasnu vezu. No ponudila se dizajnerica Greta Gudelj. Važno je da haljina bude crvena. A kako je došlo do suradnje s divnom ekipom iz Dana crvenih haljina? Nakon operacija bila sam na intenzivnoj njezi, onako jadna, nemoćna, preplašena, što je normalno. Najednom se pojavila jedna mlada osoba, elokventna Dalmatinka. Počela je sa mnom razgovarati kao da me je srela u gradu. Bila je to liječnica Marina Roje Bedeković. Toliko me je psihički oporavila, osjetila sam da i dalje živim i da će sve biti u redu. Ta sjajna profesorica Marina rekla mi je da će me uključiti u projekt Dan crvenih haljina. Moram priznati, nisam to prije pratila. Objasnila mi je o čemu je riječ. Kad sam se opravila, Marina mi se javila, najavila projekt, a u jednom trenutku sam joj rekla: 'Jeste li vi onaj anđeo koji mi je došao na intenzivnu njegu?' Jako mi je prirasla srcu. Prihvatila sam cijelu priču, njima je važno da sudjeluje neka poznatija osoba jer se projektom treba upozoriti na sve rizike i opasnosti moždanog udara kod žena. Svaka takva zdravstvena akcija je hvalevrijedna. Uostalom, u svim zdravicama i čestitkama zdravlje nam je na prvome mjestu, a na njega vrlo malo pazimo. A nema veće dobrobiti od zdravlja.

Da se osvrnemo na vašu bogatu televizijsku karijeru u kojoj ste 15-ak godina bili najmoćnija žena na hrvatskoj zabavnoj sceni. Što vam prvo padne na pamet kad vam se to spomene ta činjenica?

Da, bilo je to u najteže vrijeme. Promovirana sam u urednicu Zabavnog programa HRT-a tijekom Domovinskog rata, što je bio vrlo ozbiljan posao. S druge strane, bila su to i lakša vremena da se nešto stvori jer se osjećalo strahovito zajedništvo. Imala sam sposobnost prepoznati ljude koji mi trebaju. Bila sam okružena zaljubljenicima u svoj posao, kao što sam bila i sama. Samo nam je posao bio u fokusu, nikakvi interesi i podmetanja. Istina, bilo nam je lakše jer nismo imali konkurentske televizije. Uvijek sam imala sklonost prema zabavnom program. Sjećam se kad sam radila emisije poput 'Kritične točke', a Miroslav Lilić, s kojim sam bila jako bliska i njegov mi je odlazak bio strahoviti šok, mi je rekao: 'Ženo božja, nemoj mi od informativne emisije raditi zabavnu?' Dogodilo se da sam u 'Kritičnoj točki' pravila neki zabavni segment dovođenjem pjevača. Voljela sam domaću scenu i estradu koju i danas jako cijenim.

Prva sam radila doček Nove godine uživo, sa 1990. na 1991., bilo je to iz studija, imali smo kontakt s gledateljima. Sjećam se, napravila sam samo mali uvod kao najavu, pozvala gledatelje da upale lampaše i maknula se s ekrana. Tada sam promovirala Ljudevita Grgurića i Danijelu Trbović kao voditelje. Druga novost bila je 'Sedma noć', emisija koja je stvarno bila sinonim za zabavu. Imala je gledanost 70 posto, što nije bilo teško u to vrijeme. I tu je bio beskrajno talentirani Ljudevit Grgurić Grga. Znali smo noću raditi scenarije, Grga bi izmišljao igre. Nismo za to imali suradnike. Lilić mi je znao reći da ću ga dovesti do ludila, na što sam mu jednom rekla: ''Sedma noć' seli se u Osijek'. 'Na crtu razdvajanja', pitao me. Naposljetku je pristao i emisija je postigla fantastičan uspjeh. Prepun stadion. Valjda su i Srbi s druge strane slušali našu glazbu koju vole. Nije se dogodio ni jedan incident. Nevjerojatno. Krenuli smo i po drugim gradovima.

Godine 1991. došla sam na ideju napraviti emisiju 'Jel’ me netko tražio?' Savršen scenaristički tandem Stevo Cvikić i Rajko Dujmić te redatelj Zoran Nikolić koji je prije toga bio mikser, ali sam vidjela s koliko kreativnosti radi. Poslije je postao jedan od najboljih redatelja prijenosa. I tako smo krenuli u 'Jel’ me netko tražio?' Ljudi su bili oduševljeni i serijal je postigao nevjerojatan uspjeh. Emisiju je preuzela Nova TV i promijenila ime u 'Nad Lipom 35', ali i dalje se provlači premisa 'Jel’ me netko tražio?'. Posebno mi je drago i zbog sudjelovanja prekrasne Nives Ivanković.

Ne krijete da ste znali biti teški, zeznuti, emotivni, zahtjevni, katkad i nepravedni prema onima koji to nisu zaslužili.

Zvali su me i Čelična Lady, što je suprotno mom karakteru. Jednostavno sam bila prisiljena katkad biti takva jer sam vodila ekipu u kojoj je bilo više od 200 ljudi. Tu moraju biti red, rad i disciplina jer inače ne može uspjeti. Kada su projekti išli uživo, bili su plus, minus pet predviđenih minuta, a da bi se to postiglo, netko mora jako čvrsto držati uzde. Stoga nisam izigravala velikog šefa ili urednika, više sam bila inspicijent. Često sam bila iza pozornice i gurala da to ima svoj tempo, da sve se odvija kako je predviđeno. Naravno, znala sam biti neugodna i vikati. Čak sam izbacivala ljude s nekih generalnih proba zbog ometanja.

Perfekcionist sam i privatno i na poslu. Svjesna sam da to opterećuje moju okolinu i moje kod kuće jer doma sve mora biti na svojem mjestu, od vrtnog alata do ostalog. Kad bih vikala na poslu i kad bi sve lijepo završilo, našli bismo se poslije emisije, čestitali jedni drugima, a kad bih se htjela ispričati, kolege bi mi rekli: 'Ne, ne, ništa.' Uvidjela bih da sam u pojedinim situacijama bila nepravedna, ali sam i spoznala da se prava nepravda ne može zaboraviti tako brzo. Moje vikanje bilo je samo produkt želje za dobrim poslom, perfekcijom. I to su kolege, sjajni ljudi koji su ginuli za posao, shvaćali - sve je to bilo u žaru borbe.

Je li vam urednički angažman kojem ste se bezrezervno davali umanjio kvalitetu privatnih i obiteljskih odnosa?

Privatno baš i ne jer je u to vrijeme moj suprug radio u inozemstvu, a moje dvije kćeri već su male svoje obitelji. Nisam imala onu klasičnu obvezu domaćinstva. Imala sam veću slobodu i mogućnosti posvetiti se poslu i sebi. Gotovo da sam bila samac. U protivnom ne znam kako bi to izgledalo da su djeca bila mala.

Je li vas moć nekada znala uzeti u negativnom smislu?

Sad će zvučati kao fraza ili samohvala, ali budući da sam bila svjesna vrijednosti ljudi koji su radili sa mnom, jako sam se borila i izborila za njihov status. Neki od njih postali su jako dobri novinari, neki su otišli u tiskane medije, a onima koji su ostali na televiziji, koliko sam mogla i koliko se moglo, a tada je bilo lakše nego danas - pomogla sam u afirmaciji. Inače nisam primijetila da sam tu moć manifestirala na bilo koji drugi način. Zanimljivo mi je i što me ljudi i danas prepoznaju, a već sam 20 godina u mirovini. Nedavno me je jedna relativno mlada gospođa lijepo pozdravila u Rijeci. A zašto? Vjerojatno zato što sam 15 godina bila voditeljica Melodija Istre i Kvarnera. Nevjerojatno je kako se ta popularnost zadržala do danas. I ne samo mene, nego i Željke Fattorini, Vesne Spinčić-Prelog, Jasmine Nikić. Mislim da to čak i nije naša zasluga. U početku nas je bilo malo, nije bilo konkurencije. Kad smo počinjale, televizija je bila senzacija. Razvijale smo se s novim medijem, popularnost je bila neminovna jer smo gotovo svaki dan bile u nečijem domu. Zanimljivo je da sam na televiziju došla s ambicijom prevoditeljice. Naime, prevodila sam titlove filmova s francuskog i talijanskog, a onda sam počela s najavama. Kao studentica znala sam prevoditi i španjolsku poeziju, a inače sam završila romanistiku. Onda je došla ta mogućnost televizije koja je mladoj osobi jako privlačna i, moram priznati, linija manjeg otpora u odnosu na prevoditeljstvo.

Govorite li još koji jezik osim talijanskog, francuskog i španjolskog?

Ruski. To mi je bio glavni adut u lobiranju na Eurosongu jer sam im recitirala Ljermontova. Doduše, španjolski mi je najslabiji pa sam ga u penzionerskim danima upisala na Otvorenom učilištu. Svi su mislili kako mi dobro ide, a zapravo sam već imala podlogu.

Televizija vam je donijela i supruga. Kako ste upoznali vašeg Ivu?

Isprva me nije primjećivao. Bio je mladi inženjer, šef Studija C u Radničkom domu. Ondje se nešto snimalo i ja sam dolazila. Bio je jako nezainteresiran za sve osim za posao. Zanimljivo, iz Omiša je gdje sam provodila ljeta kod none, ali nikad ga nisam srela. Jednom sam propustila službeni kombi koji nas je vozio i zamolila ga da me odveze doma u svom fići. Pitala sam ga je li gledao neki film, odgovorio je da nije, na što sam ga izlazeći iz auta upitala: 'Hoćemo li ga zajedno pogledati?' I tako je počelo. Bilo je jasno da mu se upucavam.

Koliko ste dugo u braku?

Od 1967. godine.

Što je tajna sretnog braka?

Opće poznata tajna je kompromis i bez toga nema uspješnog braka. Ostajete zajedno ili ne ostajete. Naravno da uvijek ima dilema, razmirica, svega. Sa svojim iskustvom mislim da je dobro sačuvati brak bez obzira na razlike. Mislim da je u starijim godinama važno imati partnera. Osjećaš određenu sigurnost. Moja je mama uvijek govorila: 'Dušo moja, teško je s njima, a bez njih još teže.' Nije ni s dečkom lako, a kamoli s mužem.

Kako se Ivo nosio s vašim temperamentom?

Navikao se na njega. Njega ne zanima nikakav glamur. Posljednjih godina bavi se vrtom. On je za ove teže stvari, a ja sam zaokupljena ružama, to mi je strast.

Imate dvije kćeri Katrinu, od milja je zovete Kaća, i Nedu. Rekli ste mi da vas zezaju da imate sindrom kvočke.

Da, volim kontrolu. Teško sam se odlijepila od našeg stana. Suprug je htio da se preselimo u ovu kuću koja nam je bila na raspolaganju. Isprva nisam htjela, doživjela sam mali šok kad sam došla, ali sam je zavoljela. Druga je to kvaliteta života, premda sam i u stanu imala veliku terasu.

Imate šestero unuka i praunuka? Koliko ih viđate?

Često, kod mene je dosta prometno. Dolaze, odlaze, šaljem im kad nešto skuham, volim pripremati za njih.

Jeste li zbog nekih poslovnih odluka imali grižnju savjesti?

Ne sjećam se. Čak i ne.

Je li vam se dogodilo da vam je netko nudio mito dok ste bili urednica Zabavnog programa i koji iznos?

Toga uvijek imate, bez toga ne ide. Ljudi bi sve dali za uspjeh. Uvijek ima veza i nepotizma, mislim da to nije karakteristično samo za nas.

Kako biste se postavili u tom slučaju?

Što je nemoralno? Nemoralno bi bilo zakinuti nekoga tko je sposobniji na račun nekoga tko će doći i ponuditi nešto. Nastajala sam da svatko dobije prema zasluzi, jesam li koji put pogriješila, vjerojatno jesam. Znam da je neko vrijeme postojala negativna percepcija mene u smislu tiranina koji provodi svoju volju, ali činjenica je da bi cijela estrada, nakon što sam otišla s televizije, kad god bi me vidjeli regirala: 'Pa gdje ste vi? Nitko se za nas nije toliko borio.' Moja je filozofija bila da na našoj televiziji i radiju trebaju biti zastupljena naša glazbena imena. Imamo toliko talentiranih ljudi. Doduše, posljednjih 20-ak godina niste dobili ni jednu veliku pjevačku zvijezdu mlađu od 50. Danas svi hoće biti kantautori, svi snimaju ploče, a sve imena koja ne znate. Što je problem? Nema kvalitetnih autora. Recimo, Oliver nikad ne bi bio to što jest da nije bilo Runjića ili Mišo Kovač da nije bilo Đorđa Novkovića. Moraš imati jakog autora iza sebe da bi talent došao do izražaja. Tko od naših pjevača u dvadesetima može napuniti Arenu nekoliko dana? Nema ih. Ima, doduše, neka Aleksandra koja iza sebe također ima jake skladatelje.

Svojedobno ste imali oprečna mišljenja s Uršulom Tolj, koja je također bila urednica Dore i šefica hrvatske delegacije na Eurosongu. Jeste li izgladili odnose?

Nemam pojma što je bilo. Uvijek sam cijenila Uršulu, čak sam predlagala da bude šefica Zabavnog programa. Mislim da je vrlo vrijedna i dobra. Lobirala sam za nju i kad sam otišla. Ona stvarno voli taj posao. Možda neka pogrešna informacija.

Bili ste šefica delegacije Eurosonga u danima ponosa i slave. S kim vam je bilo najlakše, a s kim najteže raditi?

Najlakše je bilo s Tončijem Huljićem koji je čaroban, kao i cijela njegova obitelj. Sve su to talentirani ljudi. Ivan Huljić radi s Doris, a Tonči s Madre Badessom. Nezaustavljiv je. To je čudna, fantastična kombinacija nevjerojatnog menadžerskog smisla i golemog talenta. Uvijek je preuzimao veći dio posla na Eurosongu. Od pjevača mi je najlakše bilo s Doris Dragović, a najteže s Goranom Karanom koji ništa nije htio slušati, dolaziti na presice. Imao je prekrasnu baladu 'Ostani', mislim da smo bili na osmom mjestu, a mogli smo se plasirati na treće, četvrto mjesto samo da je htio malo više surađivati. To mi je uvijek žao. Bio mi je to posljednji Eurosong. Goran je drag čovjek, ali bio je drukčiji, poseban. Istina, uvijek sam se u sve miješala, kao margarin. U stayling, scenografiju, jedino nisam u glazbeni segment. Lijepo sam surađivala i s Đorđem Novkovićem na 'Don’t Ever Cry'.

Lani ste pogriješili u prognozi za ‘Let 3’. Je li vam sad drago ili žao?

Već sam ih pohvalila za Novi list u smislu da su napravili veliki skok, porastao je interes za Doru, vratili su radost gledanja Eurosonga. Uvijek sam govorila da su dobri glazbenici, ali meni na prvome mjestu ne može biti eksces nego pjesma. Oni su bili dovoljno lukavi i mudri. Kad sam rekla da mi je njihova pjesma na granici prostačkog, Mrle je rekao: 'Pustite nju, nije uzela terapiju.' Nakon što sam ih naknadno pohvalila za spomenutu novinu, našalila sam se da je Mrle to vjerojatno komentirao: 'Dobro, stara je uzela terapiju.'

Što vam se čini od favoriziranog Baby Lasagne. Sad mu se spočitava da je pjesma plagijat?

Svake godine spominju plagijate, ali dobro. Teško je skladati s toliko dostupnim aranžmanima i postojećim pjesmama. Pogodio je temu, nešto je aktualno, ljudi to prepoznaju, blisko je, prisutno. Ima tog ritma, misli da dobro interpretira.

Biste li glasali za njega?

Sklona sam baladama, ako bi naišlo nešto fino i romantično. Ne znam, ovisi. Uvijek sam u oblacima, znate. Nisam racionalna, treba me malo kontrolirati. To imam u suprugu, on je tehničke struke.

Nedostaje li vam adrenalin Dore? Što biste vi danas drukčije napravili?

Ništa ne bih drukčije napravila. Mislim da sam imala lijep život, dosta sreće. Vrhunac moje karijere, unatoč radu i entuzijazmu, sretna je okolnost što sam se našla na pravome mjestu u pravo vrijeme. Da nisam imala tu priliku, možda nikad ne bih postigla to što sam postigla. I da, jako je važno pozitivno gledati na život.

Odlično izgledate? Je li bilo kakvih estetskih operacija? Čemu zahvaljujete mladolikost?

Imam dobar ten, kopija sam svoje mame koja je živjela 92 godine. Imala je fantastično lice i po svemu nalikujem na nju. Nije bilo nikakvih estetskih operacija, apsolutno sam protiv toga. Jedno prilikom napravila sam obrve i nokte pa sam i od toga odustala. Mislim da mlade djevojke jako griješe s estetskim zahvatima, a to će jednom doći na naplatu. Grozno mi je kad vidim kako nekima izgledaju usta, oči se skoro i ne vide od filera. Moram priznati da bi u mojim godinama rijetko tko i išao na to jer ne može dati efekt kao na mladom licu. Osim toga, mislim da je lijepo dostojanstveno starjeti. Sama se šminkam, vrlo minimalistički, lagano. Što se njege tiče, koristim izvrsne i friške kreme Gradske ljekarne Zagreb.

Ima li života u 80-ima? Žaljenja za nečim? Optimizma? Slavite li rođendane, ove godine navršit ćete 85?

Slavim rođendane jer smatram da ih sada treba obilježiti više nego prije. Mislim da nas jedino drži optimizam, godine idu i nisu samo brojevi na zidu. S druge strane, kad bi mislio što te čeka, mogao bi ne izlaziti iz kući, što se događa mojim vršnjacima. Gube interes za bilo što. Mene drži mladost oko mene, uvijek me netko negdje vuče, pa se baka i uredi. Doduše, nisam veliki optimist, možda sam više realna. Bolje rečeno, razočarani sam optimist. Shvaćam u kojim sam godina pa dok ide, ide. Treba biti zahvalan za ono što imaš. Ljudi se često tuže, ali zaboravljaju sve ono dobro što imaju… Kad bi tako svi gledali, ne bi ni došli do onog što ne valja. Ponovit ću, u životu me pratila sreća, možda sam postigla i više nego što zaslužujem svojim kvalitetama - zahvaljujući okolnostima.