Ana Rucner za Story o ljubavi sa samozatajnim Markom: 'Da nisu nastale nevolje, pitanje što bi bilo...'

Ona je klasičarka, on roker. Dok Ana svira violončelo, Marko praši po bubnjevima... Je li to sjajna formula za ispreplitanje ljubavne veze i glazbenog spektakla? Ako gledamo njih - apsolutno! Ovaj zgodan par, 40-godišnja Ana Rucner i godinu dana mlađi glazbenik Marko Duvnjak, ekskluzivno za Story su uoči Valentinova prvi put u zajedničkom intervjuu govori o svom odnosu, kako su se našli, o suradnji, nedavnoj kineskoj turneji i avanturi, što doživljavaju magičnim jedno kod drugog te otkrivaju još mnogo toga...

Marko: Odlična ekipa, dobro smo se zabavljali i svidjela mi se zajednička, spontana interakcija ispred i iza objektiva.

Kako ćete obilježiti Valentinovo?

Marko: Ove godine provest ću ga u ringu s boksačkim rukavicama jer taj dan imam trening koji ne propuštam. Uz glazbu godinama se bavim i tajlandskim boksom u kojemu je kontinuitet jako važan. I Ana me u tome podržava. Valentinovo je za mene ionako svaki dan. Ljubav nema datuma, ona je trenutak koji stvaramo sami.

Ana: Za mene je Dan zaljubljenih oduvijek ponajprije blagdan Svetog Valentina. Ove godine taj mi je dan prekrcan obvezama jer pada u srijedu, ali svakako ću odvojiti vrijeme za molitvu i zahvalu ovom svecu. To mi je jako važno. Naposljetku, ljubav koja je izmoljena - najvrjednija je. Danas imam gotovo sve za što sam se molila i na tome sam jako zahvalna.

Marko, hoćete li Anu ipak nečim iznenaditi?

Naravno da hoću, ali ako vam to otkrijem, više neće biti iznenađenje.

Ana, čime vi volite razveseliti Marka?

Vrlo sam praktična žena, unaprijed vidim što je Marku potrebno pa mu to pribavim i prije nego što shvati da mu nedostaje.

Nedavno ste imali veliku turneju po Kini. Kakvi su vam dojmovi?

Ana i Marko: U Kini smo proveli mjesec dana, vrlo intenzivnih. Gotovo da nismo imali pauze. Obišli smo puno gradova - Shanghai, Hangzhou, Sanya, Wuzhishan na otoku Hainanu. Održali smo desetke koncerata, manjih i većih te nekolicinu master classova za mlade glazbenike, imali snimanja za sponzore, sudjelovali smo u raznim emisijama… Zajedno smo snimili i nekoliko videospotova. Publika nas je uistinu sjajno prihvatila, ali i mi se njoj dajemo do kraja. Naši koncerti nisu uobičajeni, vrlo su nepredvidljivi, ali samo publici jer svaki koncert, naravno, jako dobro pripremamo i uvježbavamo s našim producentima.

Ana, vi ste i prije nastupali u Kini?

Prije ove turneje s Markom boravila sam mjesec dana sama u Kini. Sve mi je to bio veliki izazov, a najveći je svakako bio doprijeti do tamošnje publike. U Kini je publika suzdržanija, ali baš zato dajem više od sebe nego inače i ne idem doma dok ih sve ne dignem na noge. Ovaj je put s Markom energija bila još jača jer smo nas dvoje u kombinaciji na pozornici jedna velika energetska eksplozija. Oboje sviramo s golemim žarom i uložit ćemo zadnji atom snage samo da vidimo sretna lica u publici.

Marko: Naši zajednički koncerti, pogotovo u Aziji, jedna su velika energija i povezanost s publikom. Nekako smo u Kini pronašli svoje mjesto. Vole nas i mi volimo njih.

Kako je uopće došlo do te velike glazbene turneje?

Ana: To su godine i godine rada. Nakon korone kao da sam krenula iznova jer posljednje tri godine nisam bila prisutna na tom tržištu. Od svibnja 2023. do početka 2024. u Kini sam provela nešto manje od tri mjeseca gradeći svoj brend. Tamo se sve jako brzo odvija kad si prisutan i, naravno, ako imaš pravi tim ljudi koji stoji iza tebe, a to imamo. Nakon što sam već lagano izgradila svoj brend na tom tržištu, Marko kao glazbenik solist za mene je velika vrijednost, a zajedno na pozornici stvaramo neuobičajen spektakl i baš smo zbog toga jako uspješni. On nije dio benda, nego smo oboje solisti, jednako eksponirani i važni na svakom koncertu. Usto, svatko polako stvara svoju publiku kao individualac.

Kakve su reakcije na vaš repertoar?

Ana i Marko: Odlične! Repertoar biramo u dogovoru s našim producentima te se prilagođavamo trenutačnom tržištu izborom nekih pjesama. Svaki prostor, dvorana ima svoja pravila pa tomu prilagođavamo program. Publika nam uvijek govori koliko voli nevjerojatnu energiju i iskrenost koju im prenosimo na koncertu. Nerijetko ih i uključujemo u koncerte na razne načine. Na posljednjem je Marko dignuo dječaka iz publike, spretno ga brzinom munje postavio za bubanj i tako ga uključio u naš repertoar na jednoj pjesmi, a na kraju mu je poklonio svoje palice. Reakcija ljudi i tog dječaka bila je neopisiva. Uvijek nastojimo napraviti maksimalnu interakciju s publikom, a oni to jako cijene i vole. Ali uvijek sve unaprijed dogovaramo s producentima i menadžmentom jer u Kini se svaka spontanost mora pripremiti i predvidjeti.

Što vas je ovaj put ondje oduševilo, u smislu mjesta, gradova, običaja, hrane, ali i šokiralo, iznenadilo?

Ana: Kada smo doputovali iz ledenog Shanghaia na otok Hainan na plus 30, jedva sam dočekala obući kupaći kostim i upiti malo vitamina D jer smo taj dan imali čak dva sata slobodnog vremena. Međutim, čim sam se pojavila u kupaćem, moja asistentica skočila je s ručnikom i brzo me pokrila. Ubrzo sam shvatila da je nekoliko žena koje su bile na tom bazenu odjeveno u kostime nalik trikoima, doslovno pokrivenih tijela. Puno putujem, poznajem i poštujem pravila odijevanja, ali ovo sam očito previdjela. Ništa, odjenula sam se i sjela u hlad.

Marko: Šokirala me naoko nespojivost raznolikih kulinarskih kombinacija, i to upravo na otoku Hainanu. Svašta sam probao, vidio i doživio. Veliki sam gurman i volim eksperimentirati s hranom, ali moram priznati da sam neka jela i kombinacije prvi put vidio. Primjerice, zanimljiv okus koji sam neuspješno pokušavao pripremiti kod kuće bila je rajčica prelivena medom, a punjena raznim začinima, istodobno kiselim i slatkim, te servirana na čokoladi. Fantastična kombinacija koju bih mogao jesti non-stop.

S obzirom na to da imate svoje instrumente, kako je izgledao njihov transport po Kini? Je li bilo kakvih anegdota?

Ana: Svoje čelo godinama nosim na istom ramenu pa mi je to kao da nosim papir, gotovo da ga i ne osjećam. Problem nastaje kada ih imam dva, električno i klasično. Asistentima ne dopuštam da mi pomognu jer imam naviku da to moram sama. Tada izgledam kao klaun, a primijetila sam da me ljudi gledaju u čudu dok hodam tako natovarena, ali to sam ja. Nikomu ne dajem svoja čela. I da, kako sam prilično visoka, pogotovo za njihove standarde, nerijetko zapnem o strop glavom violončela koji nosim na leđima pa zabavljam svoje asistente. Pravi show.

Marko: Osim što sam bubnjar, rijetki znaju da je moj prvi instrument, a za koji sam se i školovao, truba. Nju sam nosio doslovno svaki dan svugdje, a u drugoj ruci bila mi je torba punu bubnjarskih palica. Bubnjevi bi me uvijek dočekali na lokaciji koncerta pa s tim i nemam nekih anegdota. No bilo mi je posebno interesantno svirati kineske tradicionalne melodije na svojoj fligorni (vrsta trube) s lokalnim glazbenicima puhačima koji umjesto usnika koriste nos kako bi proizveli tonove. Ta je kombinacija bila prilično zanimljiva, kako meni tako i njima jer je fligorna kod njih vrlo rijetka. Moram priznati da ni meni nije svakidašnja pojava vidjeti glazbenike koji sviraju nosom. Naposljetku, to je njihova kultura i tradicija, stvarno su posebni i sjajni u tome.

Jesu li vaši pogledi na glazbu isti?

Ana i Marko: Dovoljno su različiti da bismo upotpunili jedno drugog. No najvažnije je da imamo isti pogled na mnogo toga i to je ono što nas čini idealnom kombinacijom.

Kako ste se upoznali?

Ana i Marko: Kroz glazbu, a spoznali kroz nevolju. Da nisu nastale nevolje poput korone i potresa koje su nam donijele slobodno vrijeme, vjerojatno bismo se i dalje sretali na nekim pozornicima. I to ponekad, možda... Tko zna bismo li uopće?

Je li međusobno zaiskrilo na prvi pogled?

Ana i Marko: Nije.

Marko, kako ste doživjeli Anu kad ste je tek upoznali? Jeste li i prije toga imali neko mišljenje o njoj?

Kada sam Anu tek upoznao, doživio sam je kao velikog profesionalca fokusiranog isključivo na posao, korektnom osobom ugodnom za rad. Prije nego što sam je upoznao, nije mi ni bila u kadru s obzirom na to da se nismo sretali, a mišljena o ljudima općenito donosim tek kada ih upoznam.

Bi li vaša veza postojala da nije bilo glazbe? Je li vas ona spojila?

Ana i Marko: Naša veza i jest naša glazba.

Ana, što je to kod Marka magično kada svira bubnjeve?

Marko je izniman muzičar, veliki profesionalac koji ništa ne prepušta slučaju. Uvijek je dobro pripremljen, upoznat sa svakim taktom, spreman na sve potencijalne nepredviđene situacije koje su česte kod nas glazbenika. Uz to je ugodan za rad i pristupačan. Ne treba ni spominjati da je jako zgodan i da mu bubnjevi itekako pristaju. U toj kombinaciji on je na svom teritoriju gdje iz njega izlaze muškost, zdravo samopouzdanje i jedna čvrsta sigurnost. Kod njega posebno cijenim i volim što se drži jedne zdrave razine ispod koje ne pristaje na kompromise. Tako to rade profesionalci. Sve nabrojeno upravo je ta magija.

Marko, a što je vama magično kad Ana svira čelo?

Ana je jedan od najvećih profesionalaca s kojim sam imao priliku surađivati. Iznimno je fokusirana na sve situacije koje je okružuju i spremna na sve izazove. Ona nije samo glazbenica, nego je i vrlo spretna u organizaciji, marketingu i produkciji te uvijek prepuna novih ideja. Kod Ane nema loših dana ili bolesti kada su u pitanju glazba i koncerti. Ona je na pozornici uvijek u punoj snazi, a često kaže da je upravo to njezin lijek i da svakim nastupom dobiva novu snagu. Rijetko pokazuje da je nešto boli i ne priznaje umor. Upravo zato što sve obavlja tako spretno, šarmantno i s lakoćom, popraćeno predivnim zvukom njezina čela, događa se magija.

Naizgled klasičarka i roker, kako su se spojila ta dva svijeta?

Ana i Marko: Upravo su ta dva svijeta najbolji mogući spoj. Svojom raznolikošću dopuštaju brojne kreacije i izvrsno se nadopunjuju.

Kako biste u jednoj rečenici opisali jedno drugo?

Ana: Marko je uporan, skroman i vrijedan muškarac koji je nevjerojatno zaljubljen u svoje bubnjeve i predan svom pozivu, i to mi je super kod njega.

Marko: Ana je brižna majka, vrijedna žena, svjetska umjetnica i potpuno luda za svim violončelima koje posjeduje.

Kako se dogovarate o nastupima, popisu pjesama, putovanjima? Tko je tu komu šef?

Ana: Ako sviramo zajedno, većinu toga dogovaramo zajedno. Kada nastupamo u Hrvatskoj, ja slažem glazbeni program, brinem se o vizualnom dijelu, a Marko preuzima tehnički dio i produkciju. Logistiku prepuštamo menadžmentu. Kada smo u Kini, sve nabrojeno prepuštamo i radimo u dogovoru s njima.

Imate li još kakvu zanimljivu anegdotu s putovanja?

Ana i Marko: Češće se te anegdote pretvore u drame jer se znamo susretati s teškoćama na tonskim probama. Odnosi se to na koncerte u Kini jer nam je izazov jezična barijera. Koliko god mislimo da smo pripremljeni, na kraju shvatimo da nismo. Primjerice, na posljednjem koncertu u šangajskom Grand Teatru imali smo tonsku probu koja je trajala punih sedam sati … Teško je to uopće i objasniti. Jedva sam se stigla presvući u haljinu za koncert, a od Marka sam tog dana na tonskoj probi bježala jer znam kada se moram maknuti da mu svojom prisutnošću ne napravim još veći stres. Znamo imati nevjerojatne nepredvidive situacije, ali zato pronalazimo vremena za zezanciju i smijeh na masažama stopala. Nitko nikoga ne razumije, ali se nekako na kraju uspijemo sporazumjeti, makar rukama i nogama.

Svirate li i dalje kao trio s Vladom Kalemberom? Kakve su reakcije publike?

Ana i Marko: Nekoliko zajedničkih nastupa dogodilo se spontano prije par godina. Do danas nije bilo novih prilika, ali ako se dogode, zašto ne?! Svi smo mi muzičari koji vole svoj poziv i za nas ne postoje barijere. Publika je tada odlično reagirala i baš smo se dobro zabavljali.

Koliko je sin Darian naslijedio vaših i Vladinih glazbenih gena?

Ana: Darian je iznimno talentiran za elektroniku i mehaniku. Fokusiran je na posao ton-majstora i već je oformio svoje dečke, bave se razglasom i poslovima tonskih majstora. Možda nije naslijedio glazbene gene u smislu da svira neki instrument ili pjeva, ali ni jedan glazbenik ne može bez onoga što on radi. Imati dobrog tonca danas je velika vrijednost. Nekoliko je puta moj sin ozvučio moje nastupe i mogu reći da je pokazao veliku predanost, znanje i strpljenje. Još kad stekne iskustvo, neću ga ispuštati. S ocem voli otići na gaže i biti dio njegova tima. Odlično je što su mu roditelji glazbenici jer je tako dobio izvrsnu priliku da se počne baviti onim za što je jako talentiran. I ono najvažnije - sam je to izabrao.

Što Marko i vi još glazbeno pripremate?

Marko: Nedavno sam kupio studio i trenutačno je pri kraju uređenje što se tiče vrhunske akustike i ostalog potrebnog u takvom prostoru. Oduvijek sam želio imati kvalitetan studijski prostor koji može pokriti i zahtjevnije produkcije, mjesto gdje ću smjestiti svoje brojne bubnjeve, snarove i silnu opremu. Kada to imam, mogu stvarati puno više i kvalitetnije. Ana i ja stalno snimamo nove glazbene materijale, kako zajedno tako i odvojeno. U svom studiju možemo puno više stvarati i neovisniji smo. U travnju će početi velika stadionska turneja po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj na koju idem s Andreasom Gabalierom, a nakon toga se s Anom vraćam u Kinu.
Ana: Ljeto mi je prekrcano koncertima, a počinju već u travnju. Svečano ću obilježiti prvi dan ljeta svojim tradicionalnim koncertom ‘Pozdrav ljetu’, ove godine čak duplim! Također, vraćam se u Kinu, i sama i s Markom, u kojoj ću ponovno provesti dosta vremena, a pripreme i slaganje rasporeda upravo su u tijeku. Ubrzo ću objaviti svoj četvrti studijski album zanimljivog naziva, a nastao je u suradnji s nekim starim/novim ljudima s naših prostora. Uskoro ću otkriti više o tome. I za kraj, posljednje tri godine spremam projekt koji nije povezan s glazbom, a svijetlo dana ugledat će početkom jeseni. O tomu sam dugo sanjala i sada ću se suzdržati da se ne izlanem jer još ne smijem ništa reći, ali nadam se da ćemo uskoro ponovno imati intervju kako bismo razgovarali i o tome. Vjerujem da će vam ta priča biti jako zanimljiva.

Kada se odmarate?

Ana i Marko: S obzirom na to da oboje do travnja i početka ludila imamo još malo slobodnog vremena, spremamo se na jedno vrhunsko putovanje kako bismo oboje napunili baterije.

Ana, kako je prošao 41. rođendan?

Taj dan imala sam zakazanu pedikuru u podne, a potom sam najuži dio obitelji odvela na ručak. Ostatak dana sam prespavala jer su odmor i san uz ovakav životni raspored za mene najveći dar.