Mnogo je novosti, želja, snova u životu glumačke dive Mije Begović. U ožujku u matičnom Kerempuhu ima premijeru predstave ‘Smrt na dopustu’ u kojoj, među ostalim ulogama, igra urednicu važnog tjednika. Piše i filmski scenarij, igra svoju monodramu, dan joj je prekratak za sve što želi napraviti. Uz intenzivan poslovni život trenutačno je zaokupljena traženjem odjeće i potrepština za bebu jer će Mia prvi put postati baka i tomu se neizmjerno veseli. Najveća joj je želja da sve bude u redu s Majom Lenom i bebom te cijelom obitelji.

U lipnju stiže unučica. Kakvi vas osjećaji obuzimaju kada na to pomislite?

Kada mi je Maja Lena rekla za trudnoću, zanijemjela sam od pozitivnog šoka. Proradila je tahikardija, u tom trenutku nisam mogla progovoriti. Počela sam se smiješiti, osjetila da mi se lice opušta, da su se oči napunile suzama, a ona je bila zbunjena. Ništa nisam mogla izgovoriti od navale blaženstva, kao kad osjetiš leptiriće u trbuhu. Od ushićenja počela je tahikardija. Uopće se u tom trenutku nisam osjećala kao buduća baka. Ta informacija u meni je probudila dijete koje svatko od nas ima u sebi i ono je počelo vrištati od sreće. Takva veselja tako se rijetko dogode u životu. Naviknuli smo se na loše situacije i odjednom se dogodi nešto toliko divno, blagoslov. Veselim se nastavku loze moćnih žena u našoj obitelji.

7923.jpg
Goran Čižmešija 

Vidite li sebe kao dobru, modernu baku iz američkih filmova? Onu koja je uvijek tu, uskače i kćeri i unučetu kad zatreba, koja mazi, ljubi, tješi…

Nekidan sam, šaleći se, rekla Maji Leni kako jedva čekam trenutak kada će bebu nahraniti, lijepo odjenuti, a ja ću doći i voditi je u šetnju. Naravno da ne čekam sve na gotovo, veselit ću se svakom trenutku kada će me pozvati da sve, za bebu i njih, pripremamo zajedno. Sicilijanka sam u duši. Bit ću uz dijete koliko god Maja Lena to bude htjela. Već smišljam što napraviti da bebica bude što češće sa mnom. Imamo i psića Milu, cavalierku koja je jako vezana uz Maju Lenu, skupa sve proživljavaju. Bit će jako veselo, šašavo, slatko.

Još odzvanja vaša davnih godina izgovorena rečenica: 'Što veće naušnice, što crveniji ruž, da se bol manje vidi.' Vidim da sada nemate ni naušnice ni crveni ruž.

Što sam starija, češće si dopustim luksuz pokazivanja emocija. Istina, nemam više ni naušnice ni crveni ruž. To je dio zrelosti, promjena i prihvaćanje sebe onakve kakva jesam. Nikad se nisam puno šminkala, sva moja šminka ogleda se u parfemu. Važni su mi, volim imati svoj parfem. Bez obzira na to što imam na sebi, dolčevitu, jednostavne crne hlače…, parfem me diže i nadopunjuje. Volim i dalje biti dotjerana, ali više se ne skrivam iza naušnica.

0785.jpg
Goran Čižmešija 

Nepopravljivi ste optimist. Usprkos raznim nevoljama, nikada si niste dopustili pad s ružičastih oblaka. Sviđa li vam se i danas otploviti među oblake?

Moje isplovljavanje u oblake ponajprije je bilo vezano uz posao. On počiva na logici, a ja sam logičarka, odlična matematičarka. Kombinacija jednog i drugog. Da možeš uspješno otploviti u oblake, moraš u rukama imati zanat i iskustvo. Školovala sam se za to. Kada postoje preduvjeti, odem na taj divan ružičasti oblak, ali iza toga stoji puno truda, ulaganja u sebe, čitanja, pretraživanja interneta, upisivanja raznih tečajeva, komunikacije s ljudima koji me zanimaju, otkrivanja novih svjetova. Tek tada si možeš priuštiti ovo roza, kao šlag na torti.

Što sve ima u tom vašem ružičastom svijetu?

Ponajviše djetinje zaigranosti. Jer kada tog djeteta više ne bude u meni, prestat ću se baviti ovim poslom. Sve me jako zanima, svijet u kojem živimo, a iza svega stoji kreativnost. Ne mogu stići sve što bih htjela upisati u ovim godinama, studirati. Previše me toga zanima pa pokušavam kanalizirati.

027A0290.jpg
Goran Čižmešija 

Što si želite, na čemu sve radite?

Želim završiti scenarij koji pišem. Nisam baš zadovoljna pozicijom koju sam zauzela u početku. U međuvremenu sam upisala osnovnu montažu, sada razmišljam o upisivanju režije koja me sve više zanima. Nimalo čudno, mnogo mojih kolega ide tim putem i rade uspješnice. Pišem scenarij za film, ali ne u prvom licu kao što sam namjerno napravila u monodrami ‘Sve što sam prešutjela’, ne o meni. Zanima me razvojni put spoznaje koju doživljavamo kao žene, ali i kroz prizmu muškarca. Kakvima nas oni vide. Jako me to intrigira još otkad sam se počela baviti ovim poslom. U posljednje vrijeme upoznala sam razne uspješne žene, nevjerojatno je koliko im je bilo teško doći do pozicija. O tome pišem. Recimo, htjela bih ići i na krojački tečaj. Kupila sam šivaću mašinu, premda imam jednu doma koju mi je mama poklonila. Sada sam kupila endlericu jer bih htjela imati svoju kolekciju 'pametne' garderobe; da žena od jutra do večeri bude odlično odjevena i sigurna u sebe.

Kad ste već spomenuli muškarce, veselite li se Valentinovu ili biste ga prespavali?

Zašto bih ga prespavala? Ne treba propuštati ni jednu šansu za slavlje. Slavlje života, slavlje ljubavi. Normalno mi je da mi cvijeće ili neka sitnica budu permanentno prisutni u životu, ali bilo bi glupo reći da baš ne želim cvijeće na taj dan. Želim, naravno. I lijepu večeru ili izlazak u šetnju, džogiranje, što god. Zajednički, normalno, ali ne znači da to ne može biti i veće društvo. Ne treba propuštati slavlja. Vremena su tako tmurna da se sve lijepo treba podcrtati da bude još ljepše.

027A0429.jpg
Goran Čižmešija 

Postoji li netko u vašem životu tko će ispuniti te želje? Darovati ružu?

Zar ste sumnjali?

Poznato je da puno radite na sebi. Kakva je Mia danas, a kakva je bila prije 20, 30 godina?

Radeći autorske projekte, tražeći odgovore na pitanja koja postavljaju situacije ili redatelj, pisac, nemamo drugo sredstvo nego kopati po sebi. Divan proces koji svi u umjetničkom svijetu obožavamo, iako je ponekad bolan jer se suočavamo sa strahovima, tugama, užasima, gubicima. Nije lako, ali zahvaljujući jako duhovitim kolegama uspijevamo se nositi sa svime. Moja osnova s kojom sam krenula u ovaj svijet jest: ako radim dobro, ako grizem i dajem 120 posto od sebe, barem 100 ili 80 ostat će na premijeri. Nije to lagan proces, niti je uvijek ugodan. Nekad me je posao krilio, danas ja krilim njega. Izišla sam puno jače osobnosti jer nekad mi je to bio samo posao, a sada je unutar mene. Nekad sam se češće ispričavala - 'oprostite, smetam li', sad to rjeđe radim. To ne znači da sam manje pristojna, nego da sam samosvjesnija. U nekim situacijama ne treba pokazivati koliko si pristojan jer ljudi pristojnost i dobrohotnost zamjenjuju s 'aha, s njom ćemo lako'. Pa kad ih staviš na mjesto, još se i uvrijede. Zato volim ljudima govoriti vi i mlađima i starijima, držim distancu. Ne volim kada mi se ljudi koje ne poznajem odmah obrate s ti jer mi se čini kao da mi ulaze u auru.

0552.jpg
Goran Čižmešija 

Volite li se još povući u sebe, među svoje knjige, cvijeće? Kako danas izgledaju vaši dani?

Iz toga crpim svoju snagu. Volim i kuhati, glancati. Fizički posao pročišćava mi mozak i dušu. Jako me veseli kuhati gostima, obitelji, svu ljubav dam kroz to, samo dobro budi u meni. Tako i knjige, dobar film, serija. To me dalje motivira za moje stvari. Gledam, zapisujem dobre rečenice koje mogu biti okidači za nešto što će mi pomoći ili u sazrijevanju ili profesionalno. Što sam zrelija, sve sam otvorenija i to je divan osjećaj. Dani su krcati, ne stižem sve što želim.

Veseli li vas još obilaziti sajmove antikviteta? Restaurirate li i dalje starine?

Jako to volim. Imam restaurirana kolica koja su izrađena za moju baku kada je rodila mog oca. Sada su u mom stanu na jednom od najvažnijih mjesta, ne možeš ih zaobići. Kovana su 1925. godine. To me puni. Maja Lena nekidan gleda ta kolica i ne može vjerovati da je u njima bio njezin djed. Čak je i ustala i dodirnula ih, prvi put drukčije gleda na njih. Prekrasna su, ručno rađena i najnormalnije voze. Moj tata je rano otišao, ali dio njega zauvijek je ostao u tim kolicima.

7820.jpg
Goran Čižmešija 

Pred vama je 8. ožujka i premijera predstave 'Smrti na dopustu'. U najavi stoji da komad danas, više nego ikada prije, treba imati na repertoaru. Zašto?

Zbog iznimne aktualnosti. 'Smrt na dopustu' rađena je po romanu 'Kolebanje smrti' Joséa Saramaga i nije slučajno što je on nobelovac. Nisam čitala roman prije nego sam dobila ulogu. Nisam vjerovala da mi je promaknuo takav pisac, prekrasan, svaka treća mu je trica. Gledajući predstave Kokana Mladenovića, koje redovito dobivaju prve nagrade i publika ih obožava, imala sam apsolutno povjerenje u njega kao redatelja i Doru Delbianco kao dramaturginju. Tu je i Irena Popović, moja omiljena skladateljica i redateljica. I prijateljica. Naša Marita Ćopo uvijek radi senzacionalne kostime. Znala sam da će kao tim izvući najbolje, najtočnije, a dosta prostora ostavili su i nama glumcima. Predstava treba biti na repertoaru jer njome diramo u sve što nas i zabavlja i boli. Dođeš do apsurda, nevjerojatno je koliko smo kao ljudi skloni preživjeti sve i svašta. Satira je neophodna u svim suvremenim komadima, kroz cijelu povijest, tako i danas. Ljudi bolje čuju kad se nasmiju, umjesto da im držiš prodike. Kada vide prepoznavanje i shvate da smo svi u istim situacijama. Predstavom rušimo i neke predrasude, ali i zapitamo se nad nekim životnim situacijama. Možemo li biti pozitivniji i angažiraniji? Tko je, primjerice, prije desetak godina mislio da ćemo, globalno, živjeti u ovakvom vremenu? Nije bez razloga što se ovakva predstava igra i u Jakarti, Švedskoj, Portugalu... Nešto iznimno aktualno svugdje i uvijek.

Koliko ste puta privatnu težinu unijeli u ulogu? Recimo, da ste došli tužni i zahvaljujući ulozi isplakali se na pozornici i vratili se doma mirniji.

Kad ulazimo u kazalište, iza tih vrata ostavimo veliki dio privatnih problema, boli. Unutra unosimo dobru energiju jer destruktivna energija nema što raditi u kazalištu. Dakle, u sebi moraš biti u nultoj točki. Koncentriram se kući da uđem u kazalište s tom nultom točkom jer iz nje radim uloge. Ponese te lik u smislu da možda samo lakše zaplačeš, ali cilj nam je da nasmijemo i rasplačemo publiku jer to je katarza. Ionako smo već dobro izdresirani glumačkim fakultetom da točno znamo koliko to može trajati. Nema dalje jer bi se inače narušio ritam predstave. Jako smo usmjereni na našu publiku. Ništa privatno ne izvodimo na sceni jer kada bismo to radili, predstava ne bi bila dobra. Svaka dobra predstava ima smisao, a smisao je u tome da nešto pokrenemo u našoj publici. Nevjerojatna je to unutarnja disciplina. Kad igraš, nema privatnosti.

Što vas očekuje nakon premijere?

U pripremi su dva gostovanja s monodramom u dva prekrasna teatra izvan Hrvatske. Oba su mi odavno želja. U svibnju počinjem u Kerempuhu raditi novi projekt, a bliži se i rođenje unučice. Moram srediti i svoje cvijeće, proljeće je tu, otići na izložbe čije sam otvorenje propustila zbog proba, recimo Dimitrija Popovića. Češće se družiti s prijateljima koji mi nedostaju kad sam ovako posvećena projektu. Tad nema kavica, nisam im toliko posvećena kao obično. Ljudi su jako važni u mom životu pa ću nadoknaditi propušteno.

Instagram Fotografije Mije Begović s Instagrama