Amanda Seyfried u kratko je vrijeme osvojila brojne redatelje pa je tako ove godine izašlo nekoliko njezinih filmskih uradaka. Trenutačno u kinima igra akcijski triler ‘Vrijeme je novac’ u kojem prestajete starjeti kad napunite 25 godina. Ali problem je što vam onda ostaje još samo jedna godina života - ako si ne možete kupiti još vremena. Uz ovu 25-godišnjakinju, glavnu ulogu tumači Justin Timberlake kojeg, unatoč tomu što ga povezuju s brojnim kolegicama, nećemo vidjeti u Amandinu zagrljaju. Ona je, kako kaže, trenutačno sama i zbog toga jako sretna. Story: U ovom filmu izgledate drukčije. Redatelj je želio nešto upečatljivo i nismo bili sigurni hoćemo li šišati moju kosu. Tada smo vidjeli tu crvenokosu periku, isprobali kako bi izgledala s make upom i kreacijama Colleen Atwood, i sve je imalo smisla. Nikada me niste vidjeli ovakvu. Mislim da se filmske kuće i producenti boje na meni praviti neke drastične promjene jer sam zapravo plavokosa i plavooka dje­vojka iz susjedstva. Mislim kako se zbog ove transformacije osjećam drukčije, lakše sam se saživjela s likom. Bilo je drukčije jer sam i izgledala drukčije. Kada sam pogledala u ogledalo, nisam vidjela sebe, tako da sam uistinu mogla proniknuti u taj lik. To se ne događa često jer uglavnom igram jednu verziju sebe. Story: Smatrate li da je film aktua­lan jer se bavi ekonomskom situacijom i protestima diljem svijeta? Mislim da redatelj Andrew Niccol ima neku čudnu intuiciju kada je ekonomija posrijedi. Ima jasne stavove o tome i mislim kako je znao što radi kada je stvarao ovu priču i kada je odlučio od nje napraviti film. U njemu sve djeluje kao da se na neki način raspada. Mislim da je to uradak koji bi trebao biti zabavan, ali je zapravo relevantan, barem koliko to može biti, pogotovo u ovom trenutku. U ovom filmu ima toliko ideja koje imaju smisla i koje su važne kao što su, primjerice, mjesto u kojem živimo, ono što radimo, koliko vremena trošimo na nešto, koliko toga kontroliraju bogati ljudi, ali i to da nema ravnoteže. Sve je suludo. Story: Je li i vas to nagnalo da razmislite o tome kako trošite vrijeme i novac? Puno sam razmišljala o tome. Sada se trudim ne spavati toliko jer osjećam kao da time tratim vrijeme. Kada trošim novac, nastojim to raditi uravnoteženo. Trošim ga na odjeću, što vjerojatno ne bih smjela jer je to tako nevažno. Volim trošiti novac na stvari koje traju, a volim ga trošiti i na svoju obitelj. No shvaćam da koliko god potrošim na sebe, toliko bih trebala i davati drugima. Nedavno sam naučila kako je to vjerojatno jedini način da napravite nešto važno ili barem postignete neku ravnotežu. Možda ponekad osjećam da što više novca zaradim ili nešto postignem, samim time radim nešto dobro. Ne znam. Nastojim ne osjećati se toliko krivom zbog stvari koje radim. Story: Da vam ostane samo jedan dan života, što biste napravili? Baš sam jutros razmišljala o tome. Moj bi odgovor glasio da bih okupila sve svoje najbolje prijatelje i obitelj jer su to jedine osobe s kojima želite provesti vrijeme prije nego što umrete. Raz­mišljala sam kako bi također bilo divno da zajedno odjašemo u suton. Najbolje možda negdje u planine. Znam da to zvuči dosadno, ali smatram da bi to bilo jako zabavno, pogotovo ako oko nas trčkaraju psi. Story: U ovom vas filmu roditelji toliko štite da vam to postaje naporno i jednostavno želite pobjeći od takvog života. Jeste li se u nekom trenutku osjećali slično? Da, mislim da svaki dan postoje trenuci kada želim nešto promijeniti ili pobjeći, posebice kada sam u ovom gradu. Naime, voljela bih da su uloge zamijenjene, da nisam svaki dan kao pod povećalom, kao da me osuđuju ili prate. Ali istodobno i nemam potrebu bježati. Mislim da sam uistinu ispunjena. Iskreno želim pobjeći jedino kada sam tužna ili kada mi je zbog nečega slom­ljeno srce. Story: Jesu li se vaši roditelji prema vama odnosili previše zaštitnički? Nisu bili pretjerano zaštitnički nastrojeni i nisu me štitili do te točke da je to postalo previše ekstremno. Nastojali su me zaštititi jer sam bila mlada i nisam mogla sama donositi odluke, barem ne one koje su bile ispravne za mene. Bila sam impulzivna. Uveli su mi ‘policijski sat’, kao vjerojatno i svi roditelji kojima je stalo do svoje djece. Mislim da ću se isto tako ponašati kada budem imala svoju djecu. Jednostavno ih želite zaštititi od njih samih. Story: U ovom vas filmu muškarac privlači zato što je toliko drukčiji od onih na koje ste se naviknuli. Kakvi vas muškarci privatno privlače? Neustrašivost mi je jako privlačna i, naravno, Will Sales (Justin Timberlake) to ima. On jednostavno nema što izgubiti. Privlači me takvo samopouzdanje. No ne pretjerano samopouzdani muškarci, nego oni koji imaju određene ciljeve, ne boje ih se ostvariti i ne boje se da će nešto pritom izgubiti. Story: Izlazite li trenutačno s nekim? Ne. Prvi put u životu. Ludo je i pomisliti da sam došla do toga. Mlada sam. Ne kažem da sam imala dosta iskustva, ali prvi put u životu sretna sam što nemam nikoga jer sam shvatila da je imati partnera velika odgovornost. A bila sam u ozbiljnim vezama koje su trajale po nekoliko godina. Nakon ove posljednje uistinu cijenim svoju slobodu. Story: Kako je vaš pas? Jednom ste rekli kako on mora odobriti vašeg dečka. Svaki muškarac kojeg upoznam prvo mora impresionirati mojeg psa. Onda kažu: “Tvoj me pas stvarno voli.” Oni misle da je to velika stvar, ali on voli svakoga. Posvuda ide sa mnom. Bolji je od bilo kojeg supruga. Njegova je ljubav iskrena, bezuvjetna i nikada me neće prevariti. Story: Od jedanaeste se bavite manekenstvom, u kojem ste trenutku postali svjesni svoje ljepote? Za svaki moj rođendan okupila bi se cijela obitelj. Davali su mi darove, imali smo tortu, i tako sam jedne noći, kada sam imala sedam ili osam godina, čula kako baka govori da izgledam kao Michelle Pfeiffer u mlađim danima. Pomislila sam: “Bože, Michelle Pfeiffer!” i otprilike sam se tada poželjela baviti manekenstvom. Tada sam se osjećala lijepom. A onda su došle tinejdžerske godine, kad sam si djelovala ružno, što je u redu jer sam izgledala čudno. Ponekad kada se probudiš, pogledaš se u ogledalo i pomisliš kako možeš živjeti s tim odrazom. A katkad, pak, pogledaš u ogledalo i pomisliš kako to da se nisi sredio prije, ili čak misliš da ne možeš takav izaći zato što izgledaš očajno. I to je u redu. Ljudi smo. Ponekad se osjećamo i lijepo i ružno. Kada sam se počela osjećati lijepom? Kada sam izgubila nevinost. Šalim se, naravno. Ne znam. I dan-danas ima trenutaka kada se ne osjećam tako. Razgovarala Katherine Tulich Pripremila Nikolina Kunić Fotografije Rex, Profimedia