Kad se govori o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, mnogi s razlogom prvo pomisle na Stipu Božića. Putopisac, proslavljeni alpinist i veliki humanitarac simbol je HGSS-a. Desetljećima pomaže onima kojima je to najpotrebnije, a rijetki znaju da je i sam u životu doživio niz tragedija. Bio je u ratu, u kojem je u veljači 1992. ranjen gelerima mine u ruku, nogu i lijevu stranu tijela. Ipak, najgore mu je bilo kada su poginuli njegov sin i nevjesta.
U teškoj prometnoj nesreći u lipnju 2007. na Jadranskoj magistrali kod Drvenika kraj Makarske, nastradali su Joško Božić i Ana Božić. Joško je upravljao motociklom marke KTM iz smjera Makarske prema Pločama i u lijevom oštrom zavoju je prešao u suprotni kolnički trak i sudario se s tegljačem marke Volvo. Helikopterom Hrvatske vojske su prevezeni u KB Split i bili su u teškom stanju. Nosili su zaštitne kacige, ali od siline udarca su zadobili teške ozljede glave i imali su krvarenja u mozgu. Joško je preminuo 10-ak sati kasnije, istog dana. Liječnici su se iduća tri dana nastavili boriti za život Joškove supruge Ane, ali bezuspješno. Ana je imala 27 godina, a Joško 32 i bio je pročelnik splitske stanice GSS-a.
Kako je ponosni otac Stipe ispričao svojedobno, bio je ponosan na sina što se posvetio Gorskoj službi spašavanja. Kad su mu javili da je njegov sin u komi u splitskoj bolnici, pomislio je kako to nije istina i da se to događa nekome drugome.
'Tih desetak sati u meni je živio tračak nade da će on ipak, nekim čudom, preživjeti. Bio je u toliko opasnih situacija u životu u kojima je zaista mogao izgubiti glavu, da mi se ovo činilo posve nevjerojatnim', rekao je Stipe za Gloriju dva mjeseca nakon tragedije. Ništa mu ne pomaže da se nosi s tim nenadoknadivim gubitkom i iako je grubo za reći, svjestan je da je to život.
'Na planini, gdje ljudi često pogibaju, prisiljeni ste naučiti se na takve stvari. No, bez obzira na to, ima trenutaka kad odbijam prihvatiti da Joška više nema. Znam što se dogodilo i znam da se tu ništa više ne može izmijeniti, ali ipak… Ostaje mi jedino ponos zbog svega što je moj sin napravio. Iza njega je ostao trag. Pamtit će ga po dobru', zaključio je.
Iako su te grozne vijesti o gubitku dva člana obitelji dotukle Stipu, svejedno je nastavio nesebično pomagati drugima. Skupio je snage i preuzeo Joškovu funkciju pročelnika splitske stanice GSS-a i nastavio misiju koju su zajedno započeli - spašavati ljude.
'Na meni su najveći ožiljak ostavili Kornati. Tada sam bio osobno ranjen, tri mjeseca ranije poginuli su moj sin i nevjesta i baš sam bio u nekako napetom stanju. Dobili smo dojavu da nekoj grupi vatrogasaca treba pomoć, da ih se treba evakuirati iz vatrenog okruženja. To nije zvučalo predramatično u dojavi. Kada smo ih locirali, bilo je strašno kada sam pogledao dolje. Nisam ni trebao sići, ali kada sam vidio koliko je mrtvih, morao sam se spustiti, vidjeti može li se kome pomoći. To su bili strašni trenuci', ispričao je prije nekoliko godina za Večernji list.
