Bio je to vrući kolovoški dan, Martin i Valent Sinković vratili su se iz Pariza, telefoni su im zvonili od jutra. Sa zlatnim olimpijcima i njihovim suprugama te Valentovim klincima dogovorili smo susret u prostoru tik do Trga žrtava fašizma kako bismo im čestitali na uspjehu te odradili prvi veći intervju za tiskane medije nakon što su u Parizu osvojili zlatnu medalju. Dok su maleni Luka i Karlo pjevali omiljene pjesme ‘Rim Tim Tagi Dim’ i ‘Bella Ciao’, porazgovarali smo s momcima koji i dalje, unatoč svim uspjesima, osvajaju jednostavnošću i zarazno dobrom energijom.
Čestitamo na olimpijskom zlatu i sjajnom veslanju! Moramo pitati što vam je prolazilo kroz glavu tijekom utrke? Što je bio okidač da posljednjih stotinjak metara uključite svoju, mnogi bi rekli nadljudsku snagu?
Valent: Hvala na čestitkama prije svega! Nije nam puno toga prolazilo kroz glavu, bili smo koncentrirani na tehniku i na veslanje i nismo se htjeli predati. Od adrenalina se i ne sjećam završnice utrke. Kad smo ušli u zadnjih 500 metara, bili smo četvrti i da mi je netko u tom trenutku dao brončanu medalju, prihvatio bih je odmah, ne bih razmišljao sekunde. Onda smo počeli prelaziti Švicarce i Rumunje zajedno i došli na drugu poziciju. Tada me adrenalin udario, u medalji smo, bili smo presretni i onda smo vidjeli krmu Britanaca, to je negdje pola dužine, i kako smo već bili u naletu, rekli smo 'ajmo dati sve od sebe', stavili ih pod pritisak pa što bude. I zadnja dva, tri zaveslaja znate bolje vi kako je bilo nego mi. Mislim da su nam najviše pomogli Rumunji i Švicarci što su nas povukli prema njima.
Martin: Hvala puno! Stvarno je lijepo treći puta postati olimpijski pobjednik. Na prvih 1000 metara smo mislili 'ako uhvatimo medalju, bit će super' jer nije krenulo kako smo zamislili. Ali kad smo digli finiš, polako prešli Rumunjsku i Švicarsku i vidjeli da su nam Britanci blizu, onda smo ih pokušali stići. Čak ni u tom trenutku nismo bili sigurni možemo li to, ali pomislili smo 'ajmo probati, nije nemoguće'. Krenuli smo najjače što možemo, vidjeli da ih stižemo te na kraju uspjeli i pobijediti.
Valent, vama je to bilo dvostruko slavlje s obzirom na to da ste taj dan imali rođendan. Je li to najbolji poklon koji ste dobili ili vas je brat iznenadio još nečim?
Brat me iznenadio olimpijskim zlatom! Bio je to najbolji mogući poklon. Takva utrka, na rođendan jednostavno je najbolji mogući dar.
Kako se nosite s pritiskom javnosti i očekivanjima nakon svih ovakvih velikih uspjeha?
Valent: Ne zamaramo se time, uvijek dajemo sve od sebe i svaku utrku želimo odraditi najbolje što možemo. Pritisak je dio sporta, dio života, to je normalno i to smo tako i prihvatili. Mislim da čak najveći pritisak stvaramo sami sebi jer imamo velika očekivanja pa uvijek idemo do kraja, uvijek dajemo sve od sebe i uvijek idemo po pobjedu protiv samih sebe i svojih granica pa tek onda protiv ostalih.
Martin: Moram priznati da ne razmišljam o tome. Znam da svi očekuju da ćemo pobijediti i da svi očekuju najbolje rezultate, ali u posljednje vrijeme, poslije svega što smo postigli, dosta ljudi nam je reklo - bez opterećenja, što god napravite, dobro je. I s tim se slažem. Nisam osjetio neki veliki pritisak, ali moram priznati da od samoga sebe uvijek očekujem najviše i mislim da mi sami sebi napravimo najveći pritisak.
Postoji li nešto što ljudi o vama pogrešno pretpostavljaju ili ne znaju?
Valent: Ljudi misle da smo puno veći i onda kada nas vide uživo, iznenade se. Posebno kad nas vide na postolju između drugih veslača pa shvate da nismo ni blizu visoki kao ostali.
Martin: Haha! Pretpostavljaju da smo izvanzemaljci i svemirci pa se iznenade da to nije istina. Došli smo do svih tih rezultata velikim trudom, radom, odricanjem, treningom i predanosti.
Koje su najveće prednosti, a koji izazovi veslanja s bratom?
Valent: Činjenica da smo braća nam samo olakšava, jako se dobro razumijemo i u ključnim trenucima dovoljan je mali znak ili pogled da točno znamo što treba napraviti.
Martin: Mislim da tu nema izazova, da nam to donosi samo dobro. Izazov je s nekim veslati tolike godine, ali tu nam opet pomaže to što smo braća. Bratu ćeš reći nešto što nekome drugome ne bi, ali ćeš isto tako i tolerirati i oprostiti puno više stvari. Komunikacija je puno lakša pa mislim da je to što smo braća isključivo prednost.
Na koji se način međusobno motivirate tijekom treninga i natjecanja? Imate li neku posebnu rutinu ili ritual?
Valent: Nemamo ništa posebno, znamo što trebamo raditi da budemo dobri, isto razmišljamo. Rutina nam je zagrijavanje - sat vremena prije smo na ergometru, 40 minuta prije nosimo čamac na vodu i onda se pola sata prije zagrijavamo na vodi.
Martin: Ne sjećam se da smo se ikad na treningu ili natjecanju trebali motivirati. Velika nam je prednost što obojica znamo da će onaj drugi uvijek dati sve od sebe i da se neće štedjeti ili namjerno zabušavati. Rituale nemamo, jedino uvijek imamo istu rutinu zagrijavanja.
Jeste li ikada imali ozbiljnu svađu koja je utjecala na vaš zajednički trening ili natjecanje?
Valent: Pa bilo je svađa kada nam je možda bio neki lošiji dan ili trening, ali to je jako rijetko. Ako se i dogode neke svađe, lakše ih prebrodimo baš zato što smo braća. Ali, vjerujte nam, u čamcu tome nema mjesta, nakon treninga popričamo i izgladimo sve.
Martin: Znamo se posvađati, ali jako rijetko. Uglavnom je to na nekim intenzivnim pripremama kada smo obojica pod stresom, kad smo umorni, kada su visoka vlastita očekivanja. Ako nešto ne ide na treningu kako smo zamislili, dođe do svađe, ali to je normalno i svjesni smo da je to normalno. Trudimo se to odmah izgladiti pa to nije nikad utjecalo ni na što.
Imamo osjećaj da u vašoj karijeri nije bilo teških trenutaka ili smo u krivu?
Valent: U krivu ste. Uvijek ima teških trenutaka koje treba prebroditi - kada je čamac loše išao, kada rezultati nisu bili prema našim očekivanjima, kada smo mijenjali discipline pa se pitali je li to bila ispravna odluka. Puno ozljeda kod mene, stres frakture rebara zbog kojih po nekoliko mjeseci ne bih mogao veslati i to je teško prebroditi, teško je vratiti se u rutinu.
Martin: Teških trenutaka ima uvijek. Proživjeli smo svašta, posebno ove godine kada je prvi put došla i neka rezultatska kriza. Ove smo godine bili četvrti na Svjetskom kupu i na Europskom prvenstvu, imali smo uz to i nekih zdravstvenih problema, ali vjerovali smo da se možemo izvući iz toga i vjerovali smo da možemo pobijediti na Olimpijskim igrama. Nismo bili sigurni u to, ali smo vjerovali. Ali isto tako i kada je savršena godina i kada smo znali pobjeđivati nekoliko godina sve utrke, dođu neke krize, ali to je normalno i sve je to sastavni dio sporta, ali i života i naučili smo se nositi s time.
Postoji li neki poseban trenutak koji je utjecao na odluku da veslate zajedno?
Valent: Pa ne. Nakon što je i Martin postao senior, po završetku juniorske karijere, pokušali smo zajedno veslati. Bili smo braća, bili smo veliki potencijali i bio je logičan slijed da veslamo zajedno. Zanimljivo je da nam je prvih pola godine išlo jako loše, nikako nismo mogli naći zajednički zaveslaj i dugo nam je trebalo da uspijemo u tome.
Martin: To je došlo prirodno jer smo se obojica rezultatski isticali. U juniorima je svatko veslao sa svojim godištem, ali kad sam ja prešao u seniore, logično je bilo da veslamo zajedno.
Nažalost, vaš kolega Damir Martin je nakon Olimpijskih igara izjavio da se povlači iz veslanja. Jeste li vi ikada ozbiljno razmišljali o odustajanju odnosno završetku karijere?
Valent: Damir je rekao da se neće povući, nego da neće više veslati skif. Bila bi velika šteta da odustane jer ima on još puno toga dati hrvatskom i svjetskom veslanju. Mi nismo razmišljali o odustajanju, to volimo i sigurno planiramo odraditi još jedan olimpijski ciklus.
Martin: Za Damira mogu reći da bi mi bilo žao da prestane veslati i nadam se da neće, ali isto tako smatram da čovjek treba napraviti onako kako osjeća. Mi nismo nikad ozbiljno razmišljali o prestanku. Volim veslanje, volim treninge, utrke, volim ovaj način života i još nisam o tome razmišljao.
Vjerujemo da vam je obitelj najveća podrška. Što supruge kažu na sve vaše uspjehe?
Valent: Supruga i obitelj su mi sigurno najveća podrška. Moja je supruga bila sportašica pa ima puno razumijevanja i pomaže mi na sve moguće načine olakšati svakodnevicu i uspjehe. Ne mogu vam ni opisati ove zadnje intenzivne pripreme koje smo imali uoči samih Olimpijskih igara. Teško ti je, boriš se, ali si s druge strane miran jer znaš da je ona preuzela brigu o djeci, znaš da je sve dobro, svaki dan te sasluša, pruža podršku, a prvenstveno mir da je sve dobro kako bih se mogao fokusirati na natjecanje. Neizmjerno sam zahvalna i sretan što je imam u svom životu i što je upravo ona majka moje djece.
Martin: Podrška obitelji je najvažnija, bez toga ne bismo mogli napraviti to što jesmo. Supruga je presretna i mislim da je najponosnija na svijetu. Proživljava sve moje rezultate sa mnom, veliča moje uspjehe i to mi je stvarno lijepo. Bez te podrške ne bih mogao. Prije OI je dosta zadataka preuzela na sebe da me oslobodi svega i hvala joj na tome. Bez toga ne bih uspio.
A koja je možda strastvenija navijačica?
Ne ulazimo u tu zamku. :)
Martine, vi ste već 11 godina u braku sa suprugom Manuelom, a Valent i Antonela sedam, to je ona krizna kako kažu. Dijelite li s njim neke bračne savjete?
Ne vidim da imamo probleme u braku pa si ne dijelimo ni savjete. Ta krizna sedma je samo praznovjerje. :)
Iako su, Valente, vaši sinovi Karlo i Luka još mali, pokazuju li već interes za sport i veslanje recimo?
Još su premali da bi to shvatili. Znaju da veslam, prate utrke na televiziji i navijaju, ali ne znaju da su to Olimpijske igre, točnije ne znaju važnost tog natjecanja, što je i normalno. Stariji sin, Karlo, stalno vesla po kući, ali još je premalen da bi bio ozbiljno zainteresiran.
A kako se opuštate nakon napornih treninga i natjecanja? Imate li omiljene filmove, serije ili knjige?
Valent: Sada sve slobodno vrijeme želim i volim provoditi s djecom. Najviše volim biti s njima. Nakon treninga uvijek idemo u šetnju, u parkić, volimo igre na otvorenom. S obzirom na to da nemam previše slobodnog vremena, moram priznati da ga najviše volim provoditi sa suprugom i djecom.
Martin: Volim sa suprugom prošetati i opustiti se. Volimo zajedno pogledati neki dobar film ili seriju. Omiljeni film mi je 'Gospodar prstenova', a serije gledam svakakve. Draga mi je 'Igra prijestolja', a zadnje što sam gledao na Olimpijskim igrama je 'Zmajeva kuća'. Za opuštanje često gledamo razne sitcome, kao mnogi ljudi 'Prijatelje' puno puta gledamo ispočetka i to me baš opušta. Često počnemo gledati neku ozbiljniju seriju, ali nemam snage koncentrirati se i onda volim gledati nešto zabavno i smiješno što me opušta.
Što biste radili da niste profesionalni veslači? Imate li neki skriveni talent za koji malo ljudi zna?
Valent: Ja bih sigurno bio sportaš, ali u nekom drugom sportu! Obožavam sportove, imam natjecateljski duh i morao bih biti sportaš.
Martin: Volim kuhati i možda bih bio kuhar! Ali toliko dugo veslam da više ne mogu ni zamisliti da radim nešto drugo.
A postoji li možda neki sport, osim veslanja, u kojem uživate?
Valent: Tenis, biciklizam. Volim gledati sve sportove, posebno tijekom Olimpijskih igara.
Martin: Volim voziti bicikl i trčati, a zimi volim skijaško trčanje.
Kada spominjemo druge strasti i hobije, vi ste Martine sa suprugom pokrenuli i zajednički posao, zdrave grickalice. Što vas je potaknulo na to?
Tako je, pokrenuli smo brend ROW SPIRIT by Martin Sinković koji nudi tri različita proizvoda na bazi zobi - slatke kekse, slane krekere i zobenu kašu. U sportu sam od malih nogu, smatram da je prehrana iznimno važna u postizanju rezultata. I tako sam s vremenom i zahvaljujući raznim situacijama u kojima sam se našao počeo razmišljati o užini, odnosno međuobroku koji će zadovoljiti sve kriterije današnjeg užurbanog života. Shvatio sam da je jako teško pronaći hranu koju je lako ponijeti sa sobom, koja ne zahtijeva velike pripreme, koja je zdrava i da su je odobrili renomirani nutricionisti, a uz to i fina, naravno. Budući da na tržištu nije postojao proizvod koji bi zadovoljio sve navedene kriterije, odlučio sam potražiti zdrav kompromis, a ROW SPIRIT je upravo to - zdrav kompromis za trenutke kada imate potrebu za zdravim i finim doručkom, užinom ili samo običnim grickanjem.
A jeste li razmišljali o pokretanju nekog vlastitog biznisa s bratom?
Valent: Nisam ništa konkretno razmišljao, vidjet ćemo što donosi budućnost.
Planirate li se nakon karijere u veslanju baviti nečim drugim u sportu ili izvan njega? Vidite li se u ulozi trenera ili mentora mladim veslačima?
Valent: Volio bih ostati u sportu. Mislim da će me to najviše ispunjavati i smatram da svojim iskustvom u tom sektoru mogu najviše pridonijeti. Ne vidim se baš kao trener, ali sigurno ću mladim generacijama veslača i veslačica pomagati savjetima.
Martin: Definitivno bih volio ostati u sportu, ali ne kao trener. Želim pomoći hrvatskom sportu i mladim sportašima. Mislim da im mogu prenijeti puno znanja i iskustva te sam poprilično uvjeren da ću ostati u sportu.
