Petra Dugandžić ekskluzivno za Story o ljubavi s nigerijskim nogometašem: 'Već na početku veze sam mu spomenula brak...'

Sretna i zaljubljena! Riječi su koje najbolje opisuju našu nagrađivanu glumicu Petru Dugandžić, koja samo za Story otkriva sve detalje svoje ljubavne priče s nogometašem Makom Nobleom. Par se upoznao prilikom jednog njezina posjeta Africi i odmah je bilo jasno da su suđeni jedno drugom. No prije nego što su počeli zajednički, bračni život, morali su pobijediti neumoljivu birokraciju na dva kontinenta. Danas su napokon zajedno, ali zbog poslova ipak u različitim hrvatskim gradovima. Što se sve događalo u ovoj najluđoj ljubavnoj priči, Petra bez zadrške ili uljepšavanja opisuje u stand up monokomediji 'Nikome ni riječi!', čija će premijera biti 15. studenoga u zagrebačkoj Scenoteci.

Gdje ste i kako upoznali?

U Africi, ali prikaz same scene upoznavanja ostavit ću za publiku u Scenoteci. Putovala sam u svom aranžmanu, a on je bio na gostovanju sa svojim klubom na nogometnom turniru. Upoznali smo se i kratko družili. Nastavili smo kontaktirati putem internetom, mobitelima, na daljinu, bilo je tu i mojih želja da se preselim u Afriku, što je i bio razlog zašto sam otišla na to putovanje. Htjela sam živjeti na obali i vidjeti bih li tamo mogla naći svoj novi dom - u Africi koja me cijeli život jako privlačila.

Odrasla sam uz glazbu Michaela Jacksona i Whitney Houston, vječito pjevala blues i uvijek slušala crnačku glazbu. Da, od mene ćete čuti riječ crnac zato što je Afrikanci potpuno drugačije doživljavaju. Na pitanje vrijeđa li te riječ crnac, Mak je odgovorio: 'Nego što sam drugo'. Nigerija je tek šezdesetih godina prošlog stoljeća izišla iz kolonijalizma i imaju potpuno drukčiji odnos prema rasizmu od Amerike. Kako oni nas doživljavaju, jasno prikazujem u predstavi. Uvijek sam osjećala povezanost s rasom u kojoj nisam rođena. Zaljubila sam u način na koji Mak razmišlja, u to kako otvoreno voli i poštuje ženu. A tu je i uzrečica 'Kada jednom probaš crno, više nema povratka' (Once you go black, you never go back), koja se kod mene pokazala točnom. Tijekom dopisivanja i ljubavi na daljinu bilo je i pitanje tko će gdje doći.

Ja sam htjela tamo, ali Mak je želio doći ovdje jer ga njegova karijera vuče prema Europi. Bio je i tamo uspješan, ali financijski se Afrika ne može usporediti s Europom. Nigerija je potpuno devastirana, sve više propadaju i ljudi padaju od gladi.

Je li Mak mogao ostati s vama već prilikom prvog posjeta?

Ne. Htjeli smo biti zajedno, ponovno se dotaknuti, zajedno živjeti i Mak je došao s turističkom vizom, a tu počinje kalvarija koju smo proživjeli s papirima i birokracijom. Čim je došao, počeo je trenirati i dok mu je vrijedila turistička viza, igrao je za jedan naš trećeligaški nogometni klub. Bili smo sretni što smo zajedno i pokušavali smo naći način kako odmah produžiti vizu da se ne mora vraćati u Nigeriju. Koliko je to bila lijepa i romantična priča, toliko je bila puna straha pri pomisli da ćemo se ponovno morati boriti i biti razdvojeni.

Je li se morao vratiti?

Morao je i to je bila velika tuga jer nismo bili zajedno. Čak sam inzistirala da let za Nigeriju bude dan prije isteka vize da nam poslije nitko ništa ne bi mogao prebacivati jer je zbog Schengena sve jako strogo. Ponovno smo bili razdvojeni i predali smo novi zahtjev za vizu preko njegova nogometnog kluba. Bilo je puno iščekivanja, uloženo je puno novca i nade, a onda te glatko odbiju zbog suludog razloga poput 'sumnjamo da su tvrdnje neistinite'. Ponovno se produljilo razdoblje odvojenosti, ali to nas je još jače povezalo. Uvjerila sam se da u vezi uživo puno manje dijeliš s partnerom nego kada se s nekim ne možeš dotaknuti, kada je sve preko poruka i videopoziva. Nekako je lakše napisati sve što osjećaš. Čvrsto vjerujem da se ljudi tako dublje prožmu, više kažu, manje glume i da se rodi dublja ljubav.

Unatoč odbijenici, odustajanja nije bilo?

Nije i tu sam bila jako odlučna. On se o svemu raspitao kod sebe, ja u Hrvatskoj i nakon toga sam otišla u Nigeriju i tamo smo se vjenčali. Već na početku veze to sam spomenula, ali iz fore. On mi je nešto dirljivo napisao na što sam iz zezancije dobacila: 'Daj me oženi', na što je odgovorio da je u potpunosti za to. 'Ma jesam li ja tebe upravo zaprosila?', pitala sam, na što je rekao: 'Jesi i ja sam rekao da.' Otputovala sam, sve smo organizirali i prije vjenčanja sam upoznala 'nigerijskog oca' koji nije bio baš oduševljen kada je doznao za našu vezu. Jako su tradicionalni i bilo je malo dramatično zbog razlike u godinama te činjenice da imam brak iza sebe. Ali bilo je jako dirljivo kada smo se upoznali, a tu scenu opisujem u predstavi i pozvala bih ljude da dođu vidjeti.

Nekoliko puta ste s Makom boravili u njegovoj domovini, kakvo je bilo to iskustvo?

Bilo je intenzivno u Africi, od upoznavanja obitelji, vjenčanja do same Nigerije koja je za bijelce jako opasna. Zbog sigurnosnih razloga morala sam se voziti automobilom s blindiranim staklima jer su iz očaja i gladi u tom razdoblju otimali i bogate crnce. Kažem, ovo je najluđa ljubavna priča i jako sam na nju ponosna jer obožavam što živim svoj život do srži. To bismo svi trebali raditi. Tamo sam boravila mjesec dana, htjela sam i dulje, ali Mak mi je rekao da mu je previše stresno zbog moje sigurnosti.

Stvarno je bilo svega i iz jednog smještaja sam morala otići jer me bilo strah nakon što sam čula čudne zvukove usred noći. Preselila sam se u hotel i dobila malariju. Nama ta bolest zvuči pogubno, ali je kao malo jača gripa i najčešće je povezana s tifusom koji je vrsta salmonele koja uzrokuje velike probavne probleme. Nama to zvuči grozno, ali sestra mu je liječnica i imala sam svu njegu. Medicinska sestra mi je dolazila u hotelu jer iz sigurnosnih razloga nisam išla u bolnicu. Mogla sam, ali je bilo upitno hoće li me netko na putu vidjeti, presresti auto i oteti me pa poslije tražiti otkupninu.

Nakon tih uzbudljivih mjesec dana vratili ste se u Hrvatsku?

Da, ali bez Maka i počela je nova procedura. Kada dođete ovdje s nigerijskim vjenčanim listom, morate ga prevesti i legalizirati, a kako u Hrvatskoj nema nigerijske ambasade, otišla sam u Budimpeštu kako bih dobila potrebne pečate i s tim papirima išla našem matičara kako bih dobila hrvatski vjenčani list. Uz njega se predaje zahtjev za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji koji sam napokon dobila i Mak je mogao doći u Zagreb. Već u roku dva mjeseca igrao je u višoj nogometnoj ligi jer se 'gospođa menadžerica' potrudila.

Glumi ste dodali novo zanimanje?

To se jako blesavo desilo i nekako sam postala njegova menadžerica, odnosno agentica. On je odličan igrač, ali ogromna je konkurencija u nogometu i svi veći menadžeri imaju previše svojih igrača. Htjela sam da ga netko zastupa, ali nitko nije bio slobodan, a kako ne odustajem kada nešto odlučim, rekla sam: 'Dobro, onda ću ja.' Kada se puno žrtvuješ, dobiješ i puno natrag pa smo imali sreću da smo nazvali pravu osobu koja je trebala nekoga za poziciju koju igra Mak i trenutačno je u klubu koji se natječe u SuperSport Prvoj nogometnoj ligi.

Čekamo zimu da vidimo kako će se razvijati njegova priča. Ako ovo čita neki menadžer koji želi dobrog veznjaka ili stopera, neka se slobodno javi kako bih ja radila samo svoj glumački posao. Uz Maka sam upoznala nogometni svijet i tim dečkima nije lako. Karijere su nam vrlo slične zbog konstantne neizvjesnosti unatoč golemom trudu koji ulažeš. Puno je tu žrtve, odricanja. Ponovno nam se desilo da smo u različitim gradovima, ali barem mogu sjesti u auto i vidim ga za četiri sata. Više ne moram preletjeti 7000 kilometara i bojati se hoće li me netko oteti. Sretna sam i ako netko zna biti profesionalac u ljubavi na daljinu, to smo nas dvoje.

Kada se viđate?

Nema pravila. Snimam RTL-ovu seriju 'Sjene prošlosti' koja mi dopušta da sam malo slobodnija. Dok nisam počela pripremati predstavu, znala sam provesti kod njega i cijeli tjedan. Na svakoj utakmici u Zagrebu najveća sam navijačica.

Što je s jezikom, kako komunicirate?

Najbolje se razumijemo na engleskom. Mak je naučio brojati na hrvatskom, neke nogometne termine, zna reći 'volim te' i 'molim te', ali to brka. Ja učim nigerijski Pidgin English, ali to nije ono što mi mislimo - loš engleski. Tamo je to više kao izmišljen kvartovski žargon koji se temelji na engleskom, a govorit ću ga i u predstavi. Jezik njegova plemena je Igbo i njega također učim.

Jesu li vas iznenadile neke kulturne razlike?

Oboje su nas iznenadile. Njima prometne trake ni za što ne služe i stalno se čuju automobilske trube. Otimaju se za trake, lagano se zabijaju jedni u druge pa je njegova prva vožnja Zagrebom bila vrlo zanimljiva. Bili smo na jednoj aveniji i mogao je voziti malo brže, a kada je auto sa strane dao žmigavac i počeo se prestrojavati u našu traku, Mak je počeo trubiti. Tada je shvatio da ovdje prometne trake postoje s razlogom i ako se ne poštuju pravila, netko će se zaletjeti i stvarno ćeš nastradati, a trubi se više-manje samo s razlogom. To je njemu bio šok.

Meni je bio zanimljivo što kakao zovu 'tea' (eng. čaj) ili što im juhe nikada nisu bistre i više nalikuju varivima, a kocke za juhu stavljaju u sva jela kao dodatak. Kada sam dobila malariju, zamolila sam ih da mi donesu kocke za juhe da ih skuham s vodom. Nije domaće, ali mi smo naviknuli jesti juhicu kada smo bolesni, a njegova je obitelj bila u šoku što to stavljam u vodu. Mi smo naviknuli da se možemo više-manje sve pitati, a u Nigeriji je potpuno nepojmljivo ispitivati privatne stvari i bliske osobe, a kamoli strance. Odgajaju se prema onoj 'batina je izišla iz raja' i u kući nikada ne može biti nered, dok kod nas muškarci često očekuju da žena za njima posprema.

Kako je ovdje prihvaćen?

Zasad još ne znam i sreća je da je nogometaš. Danas je normalno vidjeti crnca nogometaša i to se traži jer su afrički nogometaši zanimljivi zbog fizičke građe, brzine i strukture mišića. Na sreću, nema toliko zaziranja, čak i u sredinama koje nisu Zagreb, gdje još ima reakcija na drugu nacionalnost. Pogleda ima, ali mislim da će se s vremenom to normalizirati.

Rekli ste da njegovi nisu na početku bili oduševljeni zbog vaše veze, kako su reagirali vaši prijatelji, obitelj?

Mama je otišla u tom razdoblju i baš je sve bilo jako intenzivno, a prijateljice su bile vrlo skeptične, što me dosta razočaralo. Cijenim da se kao prijatelj brineš što on dolazi iz države koja je poznata po ljubavnim prevarama, što je mlađi od mene. Možeš biti skeptičan i hvala ti što se brineš, ali nakon što ti nebrojeno puta ponovim da sam svjesna rizika i prihvaćam ga, onda valjda trebaš prihvatiti moj odabir. Ali nisu to učinile i to me razočaralo, čak i zatvorilo određene odnose.

U 'Nikome ni riječi!' u potpunosti otvarate svoj život. Što vas je potaknulo na postavljanje predstave?

Mislim da bismo svi trebali malo više vremena provoditi razmišljajući o čovjeku pokraj sebe, razmišljajući što se u svijetu događa. Trebali bismo malo više probuditi empatiju koju imamo kao nacija, a to dokažemo svaki put kada igra nogometna reprezentacija, kada pjeva Baby Lasagna, kada se dijete razboli i prikuplja se humanitarna pomoć... Imamo je, ali s druge se strane zatvaramo u laži i zbog straha igramo neke druge ljude. Jako volim gledati autobiografije i filmove snimljene po istinitom događaju, a nakon što pogledam takav film, još dva sata guglam te stvarne osobe. Ako ja to volim, zašto ne bih to dala ljudima. Uz pomoć Lade Bonacci, koja mi je dramaturginja i suradnica, naučila sam pisati stand up i kada se tako otvaraš publici - kroz šalu pričaš o svom životu - publika se poistovjećuje i doživljaj je puno emotivniji. Bit će drito u glavu i bez cenzure. Ako netko može iz moje priče izvući nešto dobro za nju ili njega, uspjela sam i zbog toga ću se dobro osjećati. Svi imamo svoje boli, probleme, traume i moja je priča možda ekstremna, ali ako nekoga pogura s točke gdje je nesretan i napravi hrabri iskorak, uspjela sam.

U predstavi, s kojom slavite i 20 godina karijere, o svemu otvoreno govorite. Ima li spomena bivšeg supruga? U kakvim ste odnosima ostali?

Naš pas Maja ostao je s njim, šalje mi njezine fotografije i normalno komuniciramo, a zna i da imam novu osobu u životu. Uvijek ću ga poštovati, uvijek će mi biti prijatelj i tu sam za njega, a to zna i Mak. Deset godina odnosa je cijeli jedan život i on je došao svom završetku, bez drame, težine ili svađe.

Nakon svega što ste prošli kako bi vaš voljeni bio s vama, biste li što promijenili?

Ništa ne bih mijenjala što se tiče nas dvoje, ali da sam znala, mijenjala bih korake prema ambasadama i papirologiji. Ali sve je to bio dio našeg puta, sve teško što smo prošli dovelo nas je tu gdje jesmo i do ljudi kakvi smo sada. Oboje čvrsto vjerujemo da često 'ne' samo treba poslušati i dokazalo se da ono poslije nosi puno veće 'da'. Tu se duševno razumijemo i u iste stvari vjerujemo.

Ljubav ne poznaje granice?

Ne! Ni granice ni godine, a kako sam ja sam zaljubljena, ne poznajem ih ni ja.