Prije pet godina zauvijek nas je napustio najpoznatiji hrvatski producent i dvostruki oskarovac Branko Lustig.
Najpoznatiju nagradu za filmska postignuća osvojio je za filmove 'Schindlerova lista' i 'Gladijator', a iako je život proveo u društvu holivudskih zvijezda, Lustigovo djetinjstvo obilježio je Drugi svjetski rat i tragedije koje je doživio zbog antisemitizma.
Bezbrižno djetinjstvo okrutno mu je prekinuto 1941., kad je njegovim roditeljima javljeno da moraju napustiti Osijek jer će svi Židovi biti deportirani. Otišli su u Čakovec, no ni tamo nisu našli sigurnost.
Branka i njegovu mamu su 1943. odveli u Auschwitz jer je njegov otac pobjegao iz Mađarske, kamo su ga odveli u radnu službu. Kad je doznao što se dogodilo supruzi i sinu, Mirko se vratio u Čakovec, ali uzalud. Njegova obitelj ostala je u logoru, a njega su ubili 1945. S bolnom činjenicom Branko i njegova majka suočili su se tek poslije rata.
'U Auschwitzu su mene i majku odmah razdvojili. Kad su nas iskrcali iz vagona do mame je dotrčao jedan zatvorenik i samo joj je uspio reći neka kaže da mi je 16 godina. Da nije to napravila, završio bih kao i moja baka u krematoriju, jer su se rješavali djece i ljudi koji im nisu mogli biti od koristi.Mamu sam vidio još jednom, ošišanu i nagu kako trči dvorištem. Nju su potom odveli na rad u tvornicu oružja u Essen, a mene u rudnik ugljena. Mislio sam da su je ubili. Poslije su me premjestili u radni logor Doru Mittelbau u središnjoj Njemačkoj, gdje smo izrađivali rakete V1 i V 2 u tvornici sagrađenoj pod brdom. U veljači 1945. prebacili su nas u logor Bergen-Belsen u kojem je mjesec dana poslije umrla Anne Frank. Ondje sam dočekao oslobođenje', rekao je.
Dočarao je jezivu atmosferu u logorima.
'Nacistima su samo bile važne brojke. Stalno su nas postrojavali i prebrojavali. Brojenje u pet ujutro kad su nas budili, brojenje kad smo kretali u rudnik, brojenje u rudniku, brojenje kad bih dobio čašu vode, brojenje ako bih dobio ručak, brojenje prije marša od šest kilometara... Sjećam se zahoda. Dopuštali su nam da ostanemo unutra samo minutu i pol. Onda su nas batinama tukli i tjerali van. U toj je latrini užasno smrdjelo. I danas osjećam taj smrad i onda otvaram prozore. U logoru nisu upotrebljavali puške nego su ubijali pištoljem. To smo pokazali u ‘Schindlerovoj listi’ prilikom ubojstva arhitektice. Tako se ubijalo, to im je bilo najjednostavnije. Ostave tijelo, a oni koji su skupljali smeće skupljali su i mrtvace. Jednostavno bi ga uzeli i bacili u kolica', prisjetio se.
U nesreći ga je pratila i sreća.
'Najbolje se sjećam kad me pronašao jedan nacistički oficir čiji je otac poznavao moga. Zaspao sam na nekoj livadi u logoru i on me zbog toga počeo tući. Plakao sam i zapomagao na hrvatskom jeziku, a onda me upitao odakle sam. Ispostavilo se da je iz okolice Osijeka i da mu je moj otac svake nedjelje ujutro besplatno posluživao kavu i rakiju u Centralu. Nakon toga sljedećih pet mjeseci šetao sam psa tog oficira i glancao mu čizme. Tako mi je život zapravo spasio moj otac, čineći dobro djelo prije rata. Svaki dobar čin koji učinite u životu sigurno će vam se vratiti', istaknuo je Branko.
Kraj rata dočekao je teško bolestan. Bolovao je od tifusa, ležao na slamaricama punim ušiju i noga mu se smrznula u vagonu nakon velikog marša tijekom kojeg je puno ljudi umrlo. Kad je čuo Engleze i gajde, mislio je da je umro i da mu anđeli sviraju na nebu. Spasio ga je jedan vojnik koji ga je izvukao i liječio. Kad je došao sebi, ispričao mu je svoju priču, na što mu je spasitelj rekao da je isto čuo od jedne žene. Tako je doznao da mu je majka živa.
'Bili smo udaljeni 500 metara, a nismo znali jedno za drugo. Ali kako su nas stalno nekamo premještali, taj čovjek više nije znao gdje mi je majka. Nakon kratke potrage naišao je džip na kojem se vijorila židovska zastava s dvojicom Židova koji su pomagali Englezima. Njima sam sve ispričao pa su me najprije odvezli u svoj štab, odande su puno telefonirali i na kraju me odvezli mami.
Moja mama, koja se onesvijestila kad je čula da sam živ, dočekala me sa svim ženama iz logora i pali smo jedno drugom u zagrljaj. Sljedeća četiri mjeseca vodila me po bolnicama da mi izliječe nogu. Umalo se i udala za jednog Škota, ali ipak smo se vratili u Čakovec jer nismo znali što je s ocem', ispričao je tada.
Unatoč strahotama koje je preživio, oprost je za njega bio jedina opcija jer je shvatio da ne može živjeti u mržnji.
Njegovo iskustvo iz logora ugrađeno je u film 'Schindlerova lista', za koji je osvojio prvog Oscara. Drugi je dobio za 'Gladijatora, a tijekom snimanja glumac Russell Crowe prijetio mu je da će ga ubiti golim rukama zbog neslaganja oko honorara.
'Gladijator' je osvojio sedam nagrada Oscar, a Lustig se toliko preplašio bijesnog glumca da je zamalo od filma odustao.
Kako je pisala Nicole LaPorte u knjizi 'The Men Who Would Be King', Crowe je dvaput otišao sa seta.
Prije nego je izgovorio čuvenu rečenicu 'Osvetit ću se, u ovom životu ili idućem' imao je ispad bijesa. Naime, njemu je ta rečenica bila glupa. Iako je pristao izgovoriti je, redatelji Ridleyu Scottu rekao je: 'To je sranje. No ja sam najbolji glumac na svijetu pa čak i sranje od mene može zvučati dobro.'
Crowe je navodno bio nezadovoljan honorarom za svoje asistente na snimanju pa je jedne noći oko tri sata nazvao Lustiga.
'Gade, ubit ću te golim rukama', prepričala je LaPorte.
Preplašeni Lustig ujutro je nazvao Stevena Spielberga i rekao da želi napustiti snimanje.
'Stevene, odlazim. Russell me želi ubiti. Odlazim', rekao mu je.
Nekoliko dana kasnije iz ureda Stevena Spielberga Lustigu je stiglo Croweovo pismo isprike.
Kad je Lustig umro 2019., Crowe se emotivno oprostio od njega.
'Upravo sam pročitao vijest da je Branko Lustig preminuo. Kakav je nevjerojatan život imao. Od užasa Drugog svjetskog rata do dva Oscara. Jednom mi je rekao: 'Često se ne slažeš sa mnom, ali uvijek si mi prijatelj onih dana kad te trebam.' Da. Puno ljubavi, Branko. Zauvijek tvoj prijatelj', napisao je.
