Iskreno priznanje hrvatske glumačke legende: 'Suočio sam se s pogreškama i stranputicama'

Velika slavlja su pred Slavkom Juragom. Dramski prvak zagrebačkog HNK prošle je nedjelje napunio 65 godina, a slavlje, kako kaže, nije izostalo. Slavio je i nakon premijere predstave svojih sinova 'Ljudi su, zapravo, dobri' u Velikoj Gorici, u kojoj igra mlađi sin Lovro, a stariji Marko je redatelj. Pred njim je i velika životna promjena jer će za koji mjesec nakon 17 godina angažmana u kazalištu Trešnja, razdoblja o kojem tako rado govori, i 25 u zagrebačkom HNK, omiljeni glumac otići u mirovinu. Eto povoda za još jedno slavlje.

Kolače i dalje pripremate vi ili netko pomaže?

Nikad ih nisam isključivo ja pripremao, posebice ne u široj obitelji. I u našoj užoj obitelji radim ih s Dubravkom. Ne mogu sve zasluge sebi pripisati iako ima slastica koje su moj specijalitet, za koje se očekuje da ih baš ja radim.

Odakle ljubav prema kulinarstvu?

Možda je to i genetski jer moj je ujak bio šef kuhinje u Francuskoj, a mamin ujak slastičar u Umagu. Bio je vrstan kuhar, a završio je u slastičarstvu.

Početkom sljedeće godine idete u mirovinu. Kako zamišljate to razdoblje?

Znam da više neću imati obveze prema kazalištu u smislu da nešto moram odraditi. Svih ovih godina nisam se mogao praviti da ta obveza ne postoji. Kad je god netko pokazao želju i volju da surađuje sa mnom, nisam tražio razloge da do toga ne dođe. Nisam izbjegavao, izmišljao opravdanja zašto odbiti bilo koji zadatak u kazalištu. Smatrao sam to svojom obvezom. Uskoro toga kao obveze više neće biti. Radit ću ono što me stvarno veseli.

Što je to? Čemu se veselite, a za to dosad niste imali vremena?

Nema puno toga. Zapravo i ne znam postoji li nešto čemu bih se posvetio i za to kontinuirano izdvajao svoje vrijeme a da nema veze s kazalištem i glumom. To više što je to i ljubav moje djece. Nisam dosad imao potrebu tražiti zanimaciju izvan toga. Sve nas je to veselilo toliko da su i neke naše igre završile u kazališnim predstavama. Nemam hobi, ali posao nam je svima zapravo hobi. Uvijek sam nastojao velik dio godine provesti na moru, prvo u Umagu, potom u Murteru. Do te mjere da sam još kao student izbjegavao ljetne festivale. Tada mi je to bilo dugo jesi na moru, ali to zapravo nije more.

Kada se osvrnete na svoj glumački opus, jeste li zadovoljni ostvarenim? Ponosni?

Moja karijera i moj život isprepleteni su i jedno je utjecalo na drugo. To sam htio, to sam odabrao i to volim. Ne mogu biti nezadovoljan. Baš suprotno, jako sam zadovoljan svojom djecom, suprugom, životom. Možda je nešto i moglo biti malo drukčije, ali ne žalim što nije. To je to... to je moj život.

Ne žalite za ponuđenom ulogom u 'Sofijinom izboru’'? Malo bi tko odbio Branka Lustiga i takvu priču.

Donio sam puno odluka zbog kojih bih mogao žaliti, ali sve one čine moj život. Od ljetnih festivala do drugih poslova kao što je bio ‘Sofijin izbor’ ili neki drugi filmovi i serije. Odbijao sam ih zbog raznih razloga, a ponajviše zato što se ne bih osjećao dobro radeći dva projekta. Znao sam da se filmu neću moći posvetiti kako treba jer sam imao druge poslove. Nikad nisam volio raditi dva posla u istoj fazi, paralelno. Volio sam uhodati prvi, a onda prihvatiti drugi. Možda je taj ritam rada u nekim fazama izgledao previše spor, ali drugačije se ne bih osjećao dobro. Na takvom putu vjerojatno sam nešto propustio. Što je bilo, bilo je, što je sada, drago mi je. I to je to.

Cilj, dakle, nikad nije bio Hollywood?

Ne. Da mi je to bio cilj, ne bih došao u Zagreb. Bio sam bliži Rimu nego Zagrebu.

Godinama poslije ipak ste zaigrali u svjetskoj produkciji, u seriji 'Igre prijestolja'. To je od vas bilo dovoljno što se svijeta tiče?

A i to je bilo zato što sam tada u Dubrovniku radio predstavu. Klinci su me natjerali da idem s njima na audiciju i prošao sam. Više je to bila igra među nama koji smo u tom trenutku bili u Dubrovniku, nego korak u holivudsku karijeru.

Ne zna se broja vašim ulogama. Kako ste uspjeli zadržati svježinu, na licu vam se nikada nije primijetila tuga, problem, bilo što? Kako ste se nosili s neigranjem u nekom možda željenom komadu?

Nisam žalio za puno toga. Neke sam stvari u filmskom svijetu pogrešno odabrao. S vremenom se pokazalo da bi bila bolja ona druga opcija. Tako je bilo i u kazalištu. Žao mi je bilo samo zbog jedne uloge u Dostojevskom, baš mi je bilo malo krivo što nisam bio u podjeli. No moj su put više odredili moji izbori.

Još igrate 'Otvoreni brak' s Matijom Prskalo, imali ste uistinu puno suradnji s nezavisnim kazalištima. Tu je i Planet Art Marka Torjanca. Što vas privlači putujućem teatru?

Ponajprije ta stalna promjena koja daje svježinu, novu energiju. Moja prva predstava u Trešnji, kao angažiranoga glumca, bila je s Martinom Sagnerom koji me je poslije pozvao da surađujemo u njegovu putujućem kazalištu na predstavi 'Nema frke za Frkonje' Nina Škrabea i tu je počelo moje putovanje. Lijepo je to, uvijek si s drugom publikom, u drugim scenskim uvjetima. Matija Prskalo i ja planiramo u siječnju odigrati 100. izvedbu 'Otvorenog braka', a svaka je bila drukčija. Stalnu scenu imamo samo u kazalištu Knap, u koje se povremeno dođemo družiti i sa zagrebačkom publikom.

Sinovi Marko i Lovro nastavili su vašim stopama. Jeste ih odgovarali od te odluke ili ste ih podržali?

Nije se to moglo spriječiti, nikako. Marka je kao klinca profesor Joško Juvančić uzeo u 'Bijelog jelena', a za 'Ribarske svađe' nisu me ni pitali, nego su se njih dvojica dogovarali. Istodobno je moj kolega Otokar Levaj shvatio da je Marko željan tog posla pa ga je uzeo u crtiće, čime se Marko i danas bavi kao redatelj. Lovro je sve to gledao sa strane, pomagao bratu u njegovim privatnim pothvatima, nosio scenografiju, završio Klasičnu gimnaziju poznatu po dramskoj grupi, odnosno godišnjoj kazališnoj produkciji, a sada je na Akademiji dramske umjetnosti. Bilo bi smiješno da sam pokušavao odgovarati ih od toga. Moj odnos s njima samo je podrška, da sam prisutan kao slušač, da imaju komu ispričati, izbistriti neke svoje misli. Ne pada mi na pamet čak ni sugerirati nešto. Analiziramo jesu li nešto dobro odlučili, dobro napravili, ali da im unaprijed nešto govorim - ne.

Uz ostale poslove Marko vodi Aplauz Teatar, Lovro je velika glumačka nada, veliki talent... Kakvi su dečki doma? Bude li trenutaka kada ih trebate spuštati na zemlju?

Ponekad međusobno diskutiraju, puste roščiće kada su te diskusije intenzivne, ali generalno su dosta na zemlji. Nisu poletjeli, ali možda će sada jer su 9. studenoga imali premijeru na Sceni Gorica. Do te im je predstava jako stalo. Tekst je napisao Ivan Leo Lemo, u komadu ‘Ljudi su, zapravo, dobri’ Lovro igra naslovnu ulogu, a Marko režira.

Kakav je osjećaj sjesti među publiku i gledati sinove na pozornici? Što se sve tada probudi u vama?

Golema želja da im uspije to što rade. Prvo napetost, a čim predstava počne, ponos i zadovoljstvo. I zbog onoga što rade i zato što su izabrali ovaj posao. Mislim da obojica s punim pravom traže svoje mjesto u kazališnom životu, u smislu talenata i znanja koje imaju i njeguju. Prepuni su dobrih iskustava i lijepih poslova. Proljetos smo imali premijeru u Crnom mačku u Markovoj režiji. Riječ je o ‘Plinskom svjetlu’, kultnoj predstavi Patricka Hamiltona prema kojoj su snimljena i dva filma. Lovro je pomagao oko predstave, a ja sam igrao ofucanog umirovljenog inspektora.

Rijetki danas imaju i karijeru i život bez ijedne mrlje, skandala. Kako ste izbjegli druženja s pogrešnim ljudima?

Kada smo se Dubravka i ja vjenčali i dobili Marka, dogovorili smo se da ćemo dobar dio sebe posvetiti našoj zajednici jer smo oboje bili svjesni da je sve drugo manje važno. Kao klinac suočio sam se s pogreškama, stranputicama, ali kad smo krenuli zajedno, obiteljski, potpuno sam se posvetio njima.

Osim obitelji, čemu ćete se u mirovinu još posvetiti?

Nadam se da ću se moći više posvetiti Aplauz Teatru, pomoći u organizacijskom i svakom drugom pogledu. Možda i ponovnim igranjem predstave 'Art' koju smo jako dugo imali na repertoaru i od koje nam se ne rastaje. Rado bismo ponovno stvorili uvjete da nastavi živjeti u Aplauz Teatru.