Dok Amerika odbrojava dane do početka Svjetskog prvenstva u lipnju ove godine, a temperature na Floridi rastu iz dana u dan, hrvatski nogometni reprezentativac Marco Pašalić živi svoju američku nogometnu priču, profesionalno ispunjen, privatno trenutačno slobodan i potpuno fokusiran na teren. To su iskusili i njegovi kolege reprezentativci koji su baš u njegovu gradu odradili dvije pripremne utakmice za nadolazeće svjetsko prvenstvo, a u centru pažnje tih je dana bio upravo Marco. U dresu Orlando City SC-a ovaj 25-godišnjak rodom iz Njemačke, točnije iz grada Karlsruhea, gradi novo poglavlje karijere, daleko od obitelji i doma, ali čvrsto oslonjen na vjeru i vrijednosti koje su ga vodile od prvih nogometnih koraka u Njemačkoj i HNK Rijeka pa sve do američkog sna. U iskrenom razgovoru otkriva kako izgleda život preko oceana, koliko mu nedostaje obitelj, što je naučio radeći na baušteli i zašto smatra da prava veza ne može funkcionirati na daljinu.
Što vam je bio najveći kulturološki šok nakon dolaska u Ameriku i preseljenjem u Orlando?
Prije svega, vremenska razlika. Ona mi je najteže pala jer je promijenila svakodnevni kontakt s obitelji. Dok ja spavam, oni su budni i obrnuto pa više nemamo onu spontanost kao prije. Osim toga, ljudi ovdje puno rade i manje se druže nego kod nas. Stil života je drugačiji, sve je nekako brže i organiziranije. Istina, ima svojih prednosti: možemo otići u park, popiti kavu, družiti se sa suigračima, ali dom je dom. Koliko god mi je ovdje lijepo, za mene nema ljepšeg mjesta od Hrvatske.
Kako danas izgleda vaš prosječan dan izvan nogometnog terena i koliko se razlikuje od života koji ste imali u Hrvatskoj i Europi?
Nakon treninga ostajem što dulje u kampu, dodatno radim na sebi, trudim se iskoristiti svaku minutu. Gotovo svaki dan idem na ručak sa suigračima, a poslije toga slijedi obavezni FaceTime s obitelji. To mi je najvažniji dio dana. Ovdje je trenutačno puno toplije nego u Hrvatskoj i Europi, ali bez obzira na sunce i dobre uvjete, obitelj mi jako nedostaje. Nedostaju mi roditelji, braća, nećaci i nećakinje. Ipak, treninzi su intenzivni pa mi dani brzo prolaze.
Što vam je trenutačno najzabavnije u američkom načinu života, a za što vam je trebalo najviše vremena da prihvatite?
U prvoj godini bio sam dosta povučen. Oprezno sam upoznavao suigrače, grad, kvart, istraživao kamo izaći i gdje jesti. Trebalo mi je vremena da se prilagodim, ali danas poznajem puno ljudi i mogu reći da mi je lijepo. Uz nogomet treniram i boks, što me posebno veseli, imam odličnog trenera i to mi je sjajan ispušni ventil. Nastojim maksimalno iskoristiti svaki dan kako bih jednog dana mogao reći da sam upoznao nove ljude i stekao vrijedna iskustva.
Nogomet u MLS-u često se doživljava drugačije nego u Europi - u čemu ste vi osjetili najveću razliku?
Ritam je drukčiji. Utakmice i treninzi često su kasno, a vrućina i velika vlaga dodatno otežavaju uvjete. Puno se putuje avionom, po nekoliko sati, što mi je u početku bilo izazovno jer u Europi nisam bio naviknut na takav tempo. Ipak, kvaliteta je tu, ima mnogo dobrih igrača i liga je sve konkurentnija.
Svjetsko prvenstvo 2026. igrat će se upravo u SAD-u, doživljavate li to kao dodatnu motivaciju ili pritisak?
Prije svega kao veliku motivaciju i lijepu priliku. Trenutačno sam ovdje, naviknuo sam se na terene, način života i ljude. Mislim da će svim reprezentacijama biti posebno iskustvo igrati u Americi. Putovanja će možda biti zahtjevnija, ali vjerujem da će cijeli turnir biti sjajan doživljaj. Pritisak ne osjećam, samo uzbuđenje.
Kakva je danas atmosfera u reprezentaciji i koliko vam ona znači u ovoj fazi karijere?
Atmosfera je odlična. Zahvalan sam na svakom pozivu. Igrati za Hrvatsku za mene je najveća čast. Nositi hrvatski dres nešto je posebno, to je emocija koju je teško opisati. Svi su motivirani i fokusirani. Sezona je u punom jeku i na meni je da dam maksimum, i to ću i učiniti.
Osjećate li da vas igranje i život u Americi čine drukčijim, možda zrelijim reprezentativcem?
Svakako. Napredovao sam, otkrio nove pozicije i dobio veću slobodu u igri. Napravio sam važan iskorak i sazrio, i kao igrač i kao osoba. Život u inozemstvu, daleko od obitelji, s 24 ili 25 godina velika je stvar. Naučiš organizirati se, brinuti o sebi i biti odgovorniji. To je velik korak naprijed i iskustvo koje će mi olakšati buduće izazove.
Privlači li vam trenutačno netko pažnju ili ste potpuno fokusirani na sebe i nogomet?
Nemam djevojku pa sam potpuno fokusiran na nogomet i obitelj. Što će donijeti budućnost, prepuštam vremenu.
Što vam je danas najvažnije u ljubavnom odnosu i može li se prava veza graditi na daljinu?
Najvažniji su mi vjera, povjerenje i iskrena ljubav. Smatram da je za kvalitetnu vezu važno biti zajedno - veza na daljinu jako je teška. Ako se pojavi prava osoba, sve je ljepše i lakše. No osobno nisam za veze na daljinu. Ljubav se najčvršće gradi kroz zajedništvo.
Što vam najviše nedostaje iz Hrvatske i čemu se najviše radujete kad se vratite?
Nedostaje mi način života, toplina ljudi i ta posebna energija koju osjetiš gdje god dođeš. Kao reprezentativac osjećaš ljubav na svakom koraku, i to je neprocjenjivo. Najljepše mi je kad sam kod kuće, makar i kratko. Obitelj i prijatelji su mi sve. Ovdje je život uglavnom fokusiran na trening, dok sam u Hrvatskoj uvijek nalazio vremena i za druženje.
Što ste o sebi naučili otkad ste se preselili u Ameriku?
Naučio sam se strpljenju. Neke stvari u životu ne možeš ubrzati, sve je proces. Kada si sam, imaš vremena upoznati sebe i shvatiti što je zaista važno. Vjera mi je na prvome mjestu, odmah uz obitelj. Danas bih dao sve da mogu provesti dan sa svojima. Zajedništvo i vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima najviše cijenim.
Gdje vidite sebe za tri godine?
Teško je točno reći jer nogomet donosi nepredvidive puteve. Moja se karijera promijenila u samo nekoliko dana - iz Hrvatske sam završio u Americi. Volio bih za tri godine biti bliže obitelji, možda ponovno u Europi, ali prihvaćam što god život donese. Najvažnije je ostati zdrav i ostati dobar čovjek.
Kad biste danas poslali poruku onom Marcu koji je nekad radio na baušteli, što biste mu rekli?
Rekao bih mu - svaka čast. Ostvario si svoje ciljeve, iako te još puno toga čeka. Poručio bih mu da ostane ustrajan, da nikada ne spušta glavu i da ne odustaje od svojih snova. Uz vjeru u Boga i podršku obitelji sve je moguće. Rad i trud uvijek se isplate. Sve u životu ima svoje vrijeme, a kad dođe tvojih pet minuta, moraš ih znati iskoristiti.
