Bilo da ste dugogodišnji obožavatelj Sergeja Ćetkovića ili prvi put slušate njegove balade, ovaj 42-godišnjak jedan je od onih glazbenika koji će vas osvojiti karizmom, skromnošću i manirama. Čini se da je to prepoznala i domaća publika koja ga je nagradila s tri rasprodana koncerta koji će se ovoga mjeseca održati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Iako tajnu uspjeha nema, Sergej kaže da se glazbom bavi iskreno i od srca, a na svojim koncertima publici nerijetko pruži priliku da nešto kaže.
Baš kao što su njegove pjesme emotivne, takav je i ovaj Crnogorac koji najviše uživa kad je u društvu triju princeza - supruge Kristine s kojom će iduće godine slaviti 20. godišnjicu braka te njihovih posvojenih kćerkica Lole i Mile. U povodu Svjetskog dana posvojenja, koji se obilježava 9. studenoga, glazbenik je otvoreno govorio i o kćerima. Budući da riječ ‘posvojene’ ne voli jer zvuči grubo, Sergej djevojčicama od prvog dana govori da su ih supruga i on rodili iz srca. Kakve su one karakterom, voli li pisati domaću zadaću sa starijom kćeri te što to još osim glazbe novo priprema, otkrio nam je u intervjuu.
Story: Zbog velikog interesa publike, nakon dva rasprodana koncerta održat ćete i treći u KD-u Vatroslava Lisinskog. Jeste li to očekivali?
Nikad ništa ne očekujem i uvijek govorim da je koncert u ovakvoj dvorani dovoljan da kući odem ispunjen. Prošle i pretprošle godine pružila se prilika za dva koncerta i to je bila iznimna čast i obaveza da se odužim publici. Sada slavimo tri koncerta i iako zvuči kao fraza, od srca želim zahvaliti Zagrebu za sve ono što sam doživio prošle i za ono što ću doživjeti ove godine.
Story: Tri koncerta u kratkom razdoblju, kako uspijevate dati maksimum na svakom?
Teško jer moraš biti mentalno spreman i na visini zadatka, ali svaki je koncert priča za sebe. Ni jedan nije isti, ali velik sam improvizator i volim mijenjati stvari u hodu, a o tome ovisi povratna energija publike. Trudim se uvijek dati i više nego što mogu, bez obzira na fizičko i psihičko stanje tog trenutka. Poznat sam po tome što ima tremu iako san na sceni već 20 godina. No čim iziđem na pozornicu i napravim nekoliko koraka, to je to, onda sam svoj na svome.
Story: Imate li neki ritual prije nego što iziđete na pozornicu?
Nemam ritual, ali od nervoze hodam po sobi, pa prijeđem nekoliko stotina metara. Ne volim biti sam, volim da je netko pokraj mene. Srećom, tu je uvijek moj bend čiji su članovi vječno nasmijani. Njihova energija savršeno mi odgovara i mislim da to prepoznaje i publika. Da bi nastup ili koncert bio uspješan, moraju postojati emocije, nije dovoljno samo mehanički pjevati i svirati.
Story: Hoćete li na koncertu imati goste?
Hoću, naravno. No nikad ih nisam najavljivao jer smatram da trebaju biti iznenađenje za publiku. Uz sve to, dat ću priliku i publici da napravi nešto ludo, kaže nešto lijepo te iskoristi svoje dvije minute.
Story: Dogodi li vam se ikad da usred koncerta zaboravite tekst pjesme?
O, da. Tada se osjećaš smiješno jer si uspio zaboraviti tekst pjesme koju si napisao. Kada bi postojao stroj koji se može staviti na glavu i čitati misli pjevača koji je na sceni, bila bi to golema količina informacija i riječi pjesama koje moraš procesuirati. Ponekad dok pjevam, istodobno smišljam kako ću najaviti iduću pjesmu, hoću li publici ispričati glupu foru koja je meni smiješna... Dogodi se da zapjevam pogrešan stih, ali onda pružim publici mikrofon i ona me spase.
Story: Nedavno ste napisali pjesmu Massimu Saviću koja bi trebala izići ovih dana. Kako vam je bilo surađivati s njime?
Ponosan sam na tu suradnju jer sam kao dijete pratio i slušao Massima. Ponekad ti bude čudno kada upoznaš uzore i razgovaraš s njima na istoj razini. On je specifičan umjetnik koji sve donosi na jak i karakteran način. Napisao sam mu ‘Nisam spreman’, jednu od onih pjesama koje se dogode s vremena na vrijeme. Drago mi je što je pripala njemu.
Story: Prošla godina bila vam je impresivna. Proglašeni ste regionalnim izvođačem godine na CMC festivalu, Croatia Records objavila je album ‘The Best of Collection’ s vaših 17 najvećih hitova, a koncertna turneja ‘Moj svijet’ ostavila je snažan dojam na desetke tisuća vaših obožavatelja po cijeloj regiji. Po čemu ćete pamtiti ovu godinu?
Po mnogo lijepih stvari koje su mi se dogodile. Veliki sam radnik, iako sam iz Crne Gore za koju kruži stereotip da su njezini stanovnici veliki neradnici. Otkako znam za sebe, tjeram se na više i ponosan sam na mnoge koncerte koje sam održao ove godine. Najviše sam ponosan na obiteljski projekt na kojem radim od prošle godine. Riječ je o crtanom filmu ‘Lola i Mila’, koji je nastao nakon slikovnice ‘Što je slađe od kolača’ po ideji supruge Kristine koja je željela da našoj djeci, ali i ostaloj, darujemo priču o slatkim osjećajima iz djetinjstva koje smo zaboravili, a na koje nas djeca svakodnevno podsjete. Takvi su osjećaji i uspomene zaista slađi od kolača. Veliko sam dijete koje svake godine sve više prikazujem publici jer sam na početku karijere bio zatvoren. Što sam stariji, sve sam, neću reći luđi, ali zasigurno opušteniji. Tek sada publika upoznaje pravog Sergeja Ćetkovića.
Story: Onog ozbiljnog Sergeja više nema?
Pogledajte moje spotove s početka karijere. Uvijek sam imao ozbiljan izraz lica, glumio zamišljenog lika, bio teatralan. Shvatio sam da sam tek poslije postao nasmijan. Tek od prije nekoliko godina razumijem sebe i svoju glazbu. Dogodi mi se da tek nakon stotinu puta izvođenja neke pjesme shvatim da dva stiha imaju smisla i da ima nešto snažno u njima. Iako sam s godinama sazrio, u meni je istodobno raslo dijete. Inače sam neozbiljan i to znaju moji prijatelji, no pazim da ne prijeđem granice.
Story: Vratimo se na crtić koji ste spomenuli. On je trenutačno aktualan u regiji, no hoćete li možda slikovnicu ‘Što je slađe od kolača’ plasirati i na hrvatsko tržište?
Svakako je u planu, nadam se da će se to uskoro ostvariti. Nedavno smo se predstavili na sajmu knjiga u Beogradu s istom pričom, a ovaj smo put sredstva namijenili u humanitarne svrhe - Roditeljskoj kući Zvončica, gdje su djeca oboljela od malignih i sličnih bolesti.
Story: Koliko vam je bilo teško upustiti se u novi poslovni pothvat?
I nije, jer me nimalo ne opterećuje. Bježim od stvari i poslova koji me čine turobnim, nanose mi težinu. Crtani filmovi su nešto najdivnije, a kako imam dvije kćeri, shvatio sam da je malo crtića s dobrim sadržajem i razinom edukacije. Sve je agresivno i previše zrelo za njihov uzrast.
Story: Kad smo kod crtića, koji vi najviše pamtite iz djetinjstva?
Ima ih puno. Recimo, ‘Tom i Jerry’ koje sam nedavno slučajno vidio na televiziji pa su me djeca pitala kakav je to crtić i tko su uopće Tom i Jerry. Morao sam im objašnjavati da su to junaci koje je njihov tata kao dijete gledao. Jako im se svidio. Također, volim Disneyjeve klasike.
Story: Uz vaše ime ne vežu se senzacije i dokaz ste da se popularnost i status mogu stvoriti isključivo dobrom pjesmom. Zazirete li ponekad od medijske pozornosti?
Ne volim pretjeranu pozornost medija jer kad nemam nešto novo reći, besmisleno je da budem pred kamerama. I dalje sam zatvoren jer smatram da privatni život treba ostati takav. Naravno, posao koji sam izabrao sa sobom nosi određenu dozu zanimanja javnosti za mojim životom i to sam prihvatio. Ipak, volim obitelj zaštititi od pretjeranog izlaganja medijima.
Story: Sa suprugom Kristinom ste već 19 godina. Je li ona vaš najveći kritičar?
Itekako, surovi kritičar. To najviše volim kod nje - sve što misli, iskreno kaže. S njom nema ukrasnog papira i mašni, čak ponekad zna biti neugodno kad pomislim da je nešto dobro, a ona kaže da može bolje. Onda shvatiš da su žene zaista superiornije od muškaraca.
Story: U brak ste ušli rano, mislite li da se danas mladi boje odlučiti na toj korak. Je li u vrijeme kad ste se vi oženili to bilo drukčije?
Danas je sve drukčije. U svemu je puno erotike, necenzuriranog sadržaja, a zbog napretka tehnologije sve je dostupnije pa smo zatrovani neukusnim informacijama zbog kojih izobličujemo stvarnost. Kad je o braku riječ, sve češće možete čuti kako se današnjim generacijama govori da prožive mladost, da se ižive. Naravno, treba živjeti punim plućima i pronaći osobu s kojom želiš provesti ostatak života. Prvo treba biti siguran da želiš brak, da si spreman u njega uložiti svu ljubav i povjerenje. Moramo cijeniti ono što imamo jer danas svi pomalo zaboravljamo na vrijednost obitelji. Trči se za karijerama, vodi se moderan život, ali onda jednog dana shvatite da ste sami i da sve te životne trenutke nemate s kime dijeliti.
Story: Niste pobornik društvenih mreža?
Svjestan sam vremena u kojem živimo i da su postale neizbježne. Ne sviđa mi se što ponekad ne uživamo u trenutku i previše vremena provodimo gledajući u mobitele.
Story: Na stihove pjesme ‘Oči nikad ne stare’, koje ste posvetili supruzi Kristini, mnogi parovi otplešu prvi ples. Koliko vam to znači?
Supruzi, s kojom iduće godine slavim 20 godina braka, nisam znao reći prave riječi pa sam joj darovao pjesmu čiji stihovi mnogo govore. Velik je privilegij i čast kad se netko pronađe u stihovima koje ste napisali. Drago mi je kad znam da sam nečim svojim učinio nešto lijepo.
Story: Najpoznatiji ste po romantičnim pjesmama. Jeste li takvi i privatno?
Jesam, romantičan i temperamentan. Ali znam biti i nervozan iako mi je prag tolerancije vrlo visok. Sličan sam svom ocu pa sam te osobine naslijedio od njega. Svi smo ljudi od krvi i mesa pa bih lagao bih kad ne bih rekao da me ponekad ne naživciraju sitnice i gluposti kao što su nepravda, ljudi u prometu i slično.
Story: Omakne li vam se tada koja psovka?
Znam i ja opsovati koji put, ali priberem se na vrijeme.
Story: Je li bilo teško donijeti odluku o posvajanju djece?
Svako dijete treba obitelj, a posvojenje i udomiteljstvo jako su važna stavka svakog društva. Svaka takva priča završava istom brigom: “Što će reći okolina?” Većina u regiji smatra da je smještanje djece bez roditeljske skrbi u institucije najbolje rješenje za njih. Nažalost, mislim da pokraj svih uvjeta u domovima i svega onoga što domovi posjeduju i nude, ništa ne može zamijeniti obiteljsko okruženje. Naša jedina želja od prvog dana zajedničkog života bila je obitelj i dugo smo čekali na to. željeli smo postati roditelji, da budemo sretni i da usrećimo. Naišli smo na veliku podršku roditelja i prijatelja, a u takvim trenucima, kada čovjek donosi velike i odluke, svaka podrška puno znači. Važno je pobijediti predrasude i mentalitet ovog podneblja koji nas usporava i vuče unatrag. Smatram da roditelj nije samo onaj koji dijete donese na svijet, nego onaj koji ga odgaja, brine se o njemu, neizmjerno ga i bezuvjetno voli.
Story: Otac ste dviju kćeri, Lole i Mile. Što ste novo spoznali o roditeljstvu?
Roditeljstvo me u potpunosti promijenilo i mislim da se s time može složiti svaki roditelj. Kada dobiješ dijete, sva svoja čula najednom digneš na najveću razinu i neprestano si u panici i brizi. Najvažnije mi je da su njih dvije dobro i da im ništa ne nedostaje. Napokon sam shvatio sve ono o čemu su mi roditelji pričali.
Story: Jeste li strog otac?
Nisam, ali znam ponekad poviknuti i biti ‘kao’ strog, ali samo zato što se brinem. Lola je jako živahna i stalno skače, pravi kerefeke po kući pa me strah da se ne ozlijedi. Ali i ja sam bio takav, nemiran i živ.
Story: Starija kći Lola ide u školu, pišete li zadaću s njom?
Moram priznati da ponekad nemam strpljenja za to, ali nastojim pomoći koliko mogu. Uglavnom sam zadužen za umjetnički dio kao što su likovni i crtanje.
Story: Zapravo, okruženi ste trima princezama. Je li vas ponekad strah puberteta?
Da, blažen sam među ženama. Kad je o pubertetu riječ, naravno da mi nije svejedno. Kada djeca odrastu, shvatiš da je izreka ‘malo dijete - mala briga, veliko dijete - velika briga’ zaista točna. živimo u ludom vremenu bez kontrole pa se zabrinem kada pomislim na deset godina unaprijed. Zasad mi je najvažnije da budem uz njih, bavim se njima te da ih supruga i ja odgajamo najbolje što znamo. Pokušavam se opustiti i uživati u njihovu odrastanju, a za poslije samo neka je zdravlja i da odrastu u dobre i čestite ljude, to su mi jedine želje.
Story: Zbog turneja često izbivate iz obiteljskog doma. Kako im to nadoknađujete? Povedete li ih ikada na koncerte?
Kad god mogu, povedem ih da budemo zajedno. Doći će sa mnom u Zagreb. Kada stignemo u hotel, Lola odmah traži lift i trenutačno je u fazi da bi voljela živjeti u hotelu. Ako hotel ima i bazen, ona je osvojena.
Story: Bliže se blagdani, hoćete li i ovu Novu godinu provesti radno?
Družit ćemo se i pjevati u Baru u Crnoj Gori, a sljedećeg dana bit će repriza dočeka u Herceg Novom.
Story: Planirate li odmor nakon toga, skijanje ili odlazak u toplije krajeve?
Nisam ljubitelj skijanja. Kad sam bio mali, probao sam, vidio sam kako dobro skijam i otad više to ne prakticiram. Više volim zimu provoditi na plaži, u toplijim krajevima, tako da se pripremam na odmor, ali pripremam i nove pjesme. Bit će tu novih suradnji, dueta i nadam se da ću početi raditi na novom albumu.
Story: Zar i na odmoru razmišljate o poslu?
Kad odem na godišnji, odmaram se tri dana, a onda počnem razmišljati o poslu i novim izazovima. To bih volio promijeniti kod sebe, ali kako stih moje pjesme kaže - “to čovjek ne bira, to se tako rodi”.
