'U suprugu sam se zaljubio kad je prvi put zapjevala'

Biti osnivač legendarne splitske grupe Daleka obala, uz čije pjesme sanjare i mlade generacije, pisati pjesme, slikati, impresionirati Amerikance izvođenjem bluesa na njihovu terenu, osnovati blues festival - zvuči prilično impresivno. Iza svega toga stoji 53-godišnji splitski glazbenik Boris Hrepić Hrepa kojega gledamo u novoj sezoni showa ‘Zvjezdice’ na RTL-u. Unatoč bogatom glazbenom životu, Borisu ni u jednom trenutku slava nije udarila u glavu. Naprotiv, iznimno je simpatičan sugovornik koji se s mnogo humora, ali i pritajene sjete prisjeća svih važnih trenutaka u životu te mladosti. Daleko je od povlačenja crte pod karijeru jer i dalje osmišljava projekte i stvara pjesme. Otkrio nam je i kako se zbog ljubavi prema supruzi Antoniji Vrgoč preselio u Zagreb, govorio o djeci, sinu Anti i kćeri Eti te o sinu Paolu kojeg je dobio u prijašnjem braku.

Story: Iza pozornice podrška ste malim natjecateljima. Što vam je najemotivnije?

Družio sam se s natjecateljima, ali još više s njihovim pratiteljima, uglavnom mamama s kojima sam iza pozornice pratio nastupe. Najemotivnije mi je ipak bilo navijanje s jednom bakom. Baka je prvo rekla da je nikada nisu snimali i da se neće mrdnuti, ali kada je bakino unuče zapjevalo, počela je skakati i navijati iz svega glasa.

Story: Postoji li neki mali pjevač koji vas je osvojio nastupom i razgovorom?

Ima ih više, ali jedan mi je dječak bio poseban, kao da je iz nekoga drugog vremena. No ne smijem vam reći o komu je riječ.

Story: Spomenuli ste svoju emisiju ‘Dica sretnih lica’?

Dobio sam ponudu da se okušam u kreiranju i vođenju dječje emisije. Ideju sam objeručke prihvatio, smišljao sadržaj, vodio, snimao te montirao emisiju svaki tjedan gotovo deset godina. Sa svojom kamericom prošao sam Hrvatsku uzduž i poprijeko, sva sela u splitskom zaleđu, snimao priloge s djecom od Rige i Barcelone do Londona i Memphisa.

Story: Što ste najvažnije naučili od djece?

Mnogo toga. Djeca su neposredna, iskrena, maštovita, nepredvidiva, često i nesvjesno jako mudra. I danas učim od djece. Kaže se: “Pogledaj u oči djeteta i vidjet ćeš Boga.”

Story: Iza vas je bogata karijera, do kraja ste ostali u Dalekoj obali, pisali pjesme, snimili 17 studijskih albuma, napisali knjigu. Vaša glazbena priča počela je u splitskom klubu Tok?

Prvi javni nastup imao sam u studenome 1981. u klubu Tok kao basist L. B. Blues benda. Svirali smo blues u vrijeme procvata novog vala i bili osuđeni na neuspjeh. Ipak, sasvim sam solidno odsvirao sva tri tona koja sam svladao za taj nastup.

Story: Godine 1985. s Marijanom Banom osnovali ste grupu Daleka obala. Čega se prvo sjetite kada netko spomene to razdoblje?

Prvo se sjetim slike i prilike Marijana Bana kada je prvi put stao ispred mene u Mjesnoj zajednici Blatine i odrndao na gitari i otpjevao ‘Valove’. Gitara je bila poluraštimana, Ban je bio daleko od tehnički potkovanog svirača, a bome i pjevača, ali meni je to bio čisti splitski morski delta blues. Prvi postav Daleke obale, odnosno zvuk, bio je zapravo blues, a među prvim pjesmama koje smo skladali bile su ‘Otišla je moja draga’, ‘Odlazi žena koju volim’, ‘Brod blues’ i ‘Gordana’.

Story: Kojih se koncerata rado prisjetite? Kakav je bio mladi Marijan Ban?

Prvi koncert Daleke obale bio je u ljeto 1985. u toj istoj mjesnoj zajednici pred dvadesetak prijatelja, i to točno u podne. Mladi je Ban bio, kao i cijeli bend, čista i neponovljiva energija. Da mi je imati fotografiju s tog nastupa! Ja sam prve tri, četiri godine Daleke obale na pozornici bio tek još jedan član publike koji, eto, svira pa je tu. Svirao bih i istodobno pratio Banov nastup koji je bio duhovit, nepredvidiv, izvan svih rock šablona. Odisao je šarmantnom trapavom karizmom kojoj niste mogli odoljeti.

Story: Kakva je tada bila splitska scena?

Bogata, raznovrsna, bilo je dobrih i manje dobrih bendova, ali bilo ih je puno. Pratio sam nastupe omiljenih grupa, kao što su bili Fon Biškić, Narodno blago i Dijete iz epruvete, gdje god su nastupali, a uglavnom su to bile pozornice u mjesnim zajednicama. Održavale su se i razne gitarijade na kojima bi se izmjenjivalo pregršt bendova. Mnogi su se raspali nakon nekoliko svirki, nisu ostavili nikakav trag, ali to je bilo vrijeme rađanja splitske dice. Ta je scena iznjedrila i Daleku obalu, i –avole, i Gibonnijev Osmi putnik, i Kineski zid s Dinom i Deanom Dvornikom te mnoge druge.

Story: Koje ste pjesme napisali za Daleku obalu, a smatrate ih antologijskim?

Obali sam se skladateljski pridružio tek na posljednja dva albuma, kad je Banu ponestalo inspiracije. Moje su uglavnom one malo žešće, poput ‘Što te više gledam, to te više ne dam’ i ‘Prolaze mi godine’. Najdraže su mi pjesme Daleke obale ‘Noć je prekrasna’, ‘Ona zbori’, ‘Gordana’, ‘Lažne žene lažno ljube’ i ‘Sušac blues’.

Story: Jeste li tada vjerovali da stvarate nešto veliko, jer mnoge su od tih pjesama postale antologija hrvatske glazbe?

Vjerovali smo u sebe i voljeli naše pjesme, i to smo željeli prenijeti publici. Svirali smo gdje god je bilo moguće te iz dana u dan koncertima širili krug publike. Tada nije bilo ni stotinu radija, ni raznih televizija, ni interneta kao danas. Sama koncertna snaga našeg benda i kvaliteta pjesama krčili su put ka publici i uspjehu.

Story: Zašto se Daleka obala razišla 2001. godine?

Tek sam nekidan, kad sam na ormaru među nekim slikama vidio crtež koji sam nacrtao za omot zadnjeg albuma, shvatio bolnu simboliku. Na tom je crtežu splitska riva, a iza zidova palače izviru neboderi New Yorka među kojima su i Twinsi. Na jednom od njih napisao sam Daleka obala, kao da je neboder tvrtka benda. Nekoliko mjeseci poslije nastanka tog crteža, u rujnu 2001., raspala se Daleka obala, samo nekoliko dana prije rušenja Twinsa. Zašto se razišla? S odmakom od već 17 godina mislim da je nestalo kemije koja je bend i pokrenula, a nismo bili dovoljno zreli da je održi-mo ili da je ponovno pronađemo u sebi.

Story: Zasvirate li i danas s bivšim članovima benda?

Tu i tamo zasvirao sam sa svima ponaosob, ali nikad nismo zajedno bili na pozornici. Bend se samo jednom okupio, a bilo je to na mojoj prvoj samostalnoj izložbi slika 2004. godine.

Story: Poslije ste svirali u još nekim grupama te napisali knjigu ‘Našao sam dobar bend’. Je li to zapravo knjiga uspomena?

Knjiga je puna čistih uspomena, onako kako ih se sjećam, a ispalo je da to i nisu loše uspomene. Htio sam zabilježiti svoja sjećanja s početaka Daleke obale i tadašnje rock scene Splita te budućim generacijama približiti doba koje je nepovratno iza nas. Drago mi je što su čitatelji i moja generacija odlično prihvatili knjigu, ali i mlađi koji vole te splitske osamdesete. Ponosan sam što je i Zlatko Gall iz nje uzeo nekoliko ulomaka za svoju, nedavno objavljenu knjigu ‘Splitska dica’.

Story: Posljednjih godina imate blues bend Sunnysiders.

Blues je moja prva prava zaljubljenost u jednu vrstu glazbe. Kad se u nešto zaljubiš sa 16 godina, onda to i traje, kod mene čak i jača. Posljednjih desetak godina ozbiljnije se bavim sviranjem, skladanjem i promocijom bluesa, ali i edukacijom vezanom uz blues. Dvaput sam bio član ekipe koja je održala ‘Blues at school’ u osnovnoj školi u Downtown Memp-hisu. Satove povijesti bluesa održao sam i u nekoliko škola diljem Hrvatske, a i tri sam puta bio na čelu ekipe koja je u Memphis odvela dječje blues bendove. I sada s Poprock školom iz Siska pripremam dječji blues bend za put u Memphis iduće godine.

Story: S bendom Sunnysiders ste i nastupali u Memphisu.

Antonija Vrgoč Ro La, koja je tek otkrivala blues, i ja smo se kao duo Sunnysiders s našim pjesmama 2010. prijavili na 2nd Croatian Blues Challenge, pobijedili i otišli u Memphis početkom 2011. na International Blues Challenge. Trenutak kada smo u Pig On Beale Blues Clubu, u konkurenciji samih američkih natjecatelja, osvojili prolaz u polufinale svjetskog prvenstva u bluesu, smatram krunom glazbene karijere. Nakon Memphisa bendu su se pridružili gitarist Hans i bubnjar Šparka i otad smo zajedno. Upravo promoviramo treći album ‘Click Play’.

Story: Osnivač ste i Trilj Blues festivala koji je lani imao prvo izdanje i na koji ste doveli američkoga glazbenika Erica Sardinasa. Kako je prošlo? Što pripremate za ovu godinu?

Bilo je fenomenalno. Cijeli je grad prepoznao moju viziju te unio i srce i dušu u nešto njima dosad nepoznato. Program za ovu godinu predstavit ćemo za nekoliko dana, a potrudit ćemo se da bude lijepo kao i prošle godine. Nedavno sam bio u Norveškoj kao član žirija 8th European Blues Challengea pa smo ondje na Blues Marketu promovirali hrvatski blues i festival u Trilju koji je pobudio velik interes. Paralelno pripremam i Biograd Street Music Festival, festival uličnih svirača i zabavljača. Nije mi dosadno.

Story: Što vam je Sardinas na odlasku rekao?

Eric je bio oduševljen gostoprimstvom, organizacijom, hranom, ljepotom kraja, a najviše čistim zvucima prirode koje baš i ne može čuti u svom Los Angelesu. Bio je galantan, šarmantan i na dispoziciji u veza sa svim tijekom festivala. Oduševilo me kada se pridružio bendu i s djecom Cetinske krajine zasvirao na ‘Blues at School’, satu koji je održao prije samog koncerta.

Story: Sa suprugom Antonijom svirate u Sunnysidersu. Kako to funkcionira?

Odlično, bez nje mi je nezamislivo, ona je moj oslonac i inspiracija. Tu su našu vibru prepoznali i u Memphisu.

Story: Kako ste se i gdje upoznali?

Poznavali smo se dulje iz krugova ljubitelja dobre glazbe. Iskre su tu i tamo frcale, ali trebalo je vremena da shvatimo kako smo zapravo odličan par.

Story: Jeste li se zaljubili u nju kada ste je čuli kako pjeva?

Upravo je taj trenutak bio presudan. Jedva sam je uspio nagovoriti da zapjeva na demu za jednu moju pjesmu. Kada sam je čuo kako pjeva, isti sam trenutak bio i pečen i skuhan.

Story: Imate dvoje djece?

Imamo sina Antu od pet i pol godina i curicu Etu od tri i pol. Ante odlično pleše, trenira breakdance, voli svirati bubnjeve, a Eta je dobila ime po pjevačici Etti James. Stalno pjeva po kući neke svoje pjesme na nekoj svojoj varijanti engleskog jezika. U Splitu živi moj 22-godišnji sin Paolo, završava fakultet informatike i bubnjar je u psihodeličnom blues bandu Go Lilly.

Story: Prije sedam godina preselili ste se iz Splita u Zagreb. Zašto? Nedostaje li vam rodni grad?

U Zagreb sam došao trbuhom za srcem. Zašto? Zato što sam se zaljubio i slijedio put ljubavi. Split mi ne nedostaje mnogo jednostavno zato što ga stalno nosim u sebi, no nedostaju mi neki dragi ljudi koje nisam mogao povesti sa sobom.

Story: Što vam je Split dao?

Dao mi je školu preživljavanja. Tko u Splitu nauči preživjeti, tome je lakše snaći se bilo gdje u svijetu.