Fraza kaže ‘sve se mijenja osim kamenja’, a govori, dakako, o neprolaznosti rock and roll fenomena zvanog The Rolling Stones. No isto bi se moglo reći za još jedan fenomen koji desetljećima traje i kao modni must have, kao odjeća s porukom i jakim simboličkim značenjem ili pak omiljen deri-peri komad garderobe. Riječ je, naime, o (crnoj) kožnoj jakni.
Zapadnjačka kultura - a domaći prostori nisu nikakva iznimka - crnu je kožnu jaknu (ili mantil) nekoć doživljavala s jakim negativnim značenjem. Bez obzira na to je li zapamćena kao gestapovska uniforma, omiljeni udbaški outfit, odora prvih poratnih delinkvenata, švercera talijanskih šuškavaca ili pak kao znak prepoznavanja za američke ulične bande, Hell’s Angels, rokere, pankere, buntovnike bez i s razlogom, abonente iz gay klubova i seksualne devijante, crna je koža nosila svoju nekonformističku poruku o različitosti i izazovno paradirala pred očima uljuđene građanske javnosti.
Jesu li se danas doista poništili izvorno značenje i poruka crne kože? Jesu li izmještanje omiljenog supkulturnog simbola na modne piste urešenog potpisima prestižnih stilista poput Batesa, D&G-a, Vivienne Westwood, Forda, Montane ili Versacea te selidba u građanske garderobe rezultirali temeljitom resemantizacijom i egzorcizmom starih negativnih slojeva?
Točno je da čitana izvan sociološkoga i kulturološkog konteksta famozna crna jakna i nije bogzna što. Najčešće seže do struka, običnog je ovratnika, zakopčana patentnim zatvaračem, s pokojom zakovicom ili remenom te naramenicama i ušivenim džepovima. Nimalo glamurozan, no svakako praktičan i trajan komad odjeće za vozače motorkotača i likove koji većinu vremena provode na ulici. U čemu je onda trik?
“Moramo pretpostaviti da je odjeća ponekad u stanju ozračiti osobe koje je nose izvjesnom moći, čak i agresivnošću po kojoj su ljudi u crnoj koži neosporno poznati. Suočavamo li se s mogućnošću da imamo posla s čarolijom dvadesetog stoljeća”, pita se u referentnoj knjizi posvećenoj crnoj kožnoj jakni ugledni britanski novinar, publicist i rock kritičar Mick Farren (u knjizi ‘The Black Leather Jacket’, Abbeville Press, New York, 1985.). Farrenovo osobno iskustvo tinejdžera koji je kriomice ušteđenim novcem kupio svoju prvu crnu motorističku kožnu jaknu pojašnjava o čemu je riječ. “Dok sam se gledao u ogledalu, nisam mogao vjerovati očima. Noge su mi se činile dužima, a ramena širima. Podigao sam ovratnik. Izgledao sam tako prokleto cool. Majko Božja, pa bio sam križanac Elvisa i Lorda Byrona, Jekyll je postao Hyde (...) Mnogo mističnosti kojom je obavijena crna kožna jakna iznimno je subjektivne prirode. Možda doista izgledate kao kreten dok hodate utegnuti u crnu kožu, no iznutra se osjećate kao da ste zli brat Billyja The Kida. Čak i najveća budala može navući na sebe loše krojenu, jeftinu kopiju motorističke crne kožne jakne i osjetit će se sposobnim osvojiti svijet. No problemi počinju kada to pokuša provesti u djelo.”
Farren je, naravno, u pravu. Jer ako crna kožna jakna i nije možda djelotvoran talisman, ona je nesumnjivo čvrst i moćan totem.
Dva temeljna modela crne kožne jakne koja su obilježila 20. stoljeće i poslužila kao uzor svih današnjih inačica klasična su motoristička jakna (takozvani Bronx model) i pilotska jakna (A-2). U oba slučaja jakna je simbol ili čak pravi totem individualnosti, smionosti, avanturističkog duha, prezira prema opasnosti, posvećenosti i ekskluzivama sekte odabranih te, dakako, čista suprotnost građanskome (mirnodopskom) odijelu.
Kaže se da je u njemačkoj tradiciji koža uvijek bila na posebnoj cijeni. No kao što netko zgodno reče, ako je u Prvome svjetskom ratu crna kožna jakna bila istoznačnica za Crvenog baruna Manfreda von Richthofena i njegove letače koji su u zračnim dvobojima s Englezima i Francuzima obnavljali zaboravljeno viteštvo i - visoko iznad rovova u kojima se odvijala najveća klaonica u dotadašnjoj povijesti - živjeli svoj romantični mit, ta je ista koža u Drugome ratu postala službeni znamen režima psihopata. Zašto su gestapovski mantili, crne pilotske jakne i nacistička ‘kožna galanterija’ (s potpisom Huga Bossa) preživjeli čak i tijekom temeljite operacije denacifikacije? Zato što su - kako lažu sociolozi mode - bili cool, žilav i trajan fetiš moći, prljave mašte i niskih strasti te simbolična pljuska malograđanskim normama.
Ako je njemački fetiš crne kože zagovarao ekskluzivizam, s druge strane Atlantika zbivao se drukčiji proces. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća kožna je jakna bila obvezujuće ruho vozača kamiona i radnika na njujorškim dokovima, ali i simbol demokratičnosti koji će - za Španjolskoga građanskog rata - kod Amerikanaca na strani republikanaca biti gotovo neslužbena uniforma. Gary Cooper u znamenitoj ekranizaciji Hemingwayeva romana ‘Kome zvono zvoni’ ili, pak, Harrison Ford kao Indiana Jones pola stoljeća poslije zorno će svjedočiti o kožnoj jakni (i mekom pustenom šeširu) kao istoznačnici za veliku avanturu tridesetih godina. Drugi svjetski rat kožnu je pilotsku jaknu - iz koje će nastati famozni model A-2 - pretvorio u ultimativni zgoditak, statusni simbol ratnih godina koji će zdušno prihvatiti američki generali, ali i svaki časnik koji je držao do sebe i svojega ratničkog imidža. Konačno, američki predsjednici i danas za posjeta trupama u inozemstvu na sebe navlače pilotsku kožnu jaknu. Istodobno je jakna postala i jedno od općih mjesta poratnog modnog poduzetništva. Obilno podržana nabujalom pop kulturnom produkcijom, holivudskim pokrivanjem ratnih tema s junačkim likovima u ‘pilotskoj koži’, A-2 u mirnodopskim danima postaje poželjan odjevni predmet s obje strane Atlantika, pravi simbol smionosti, mačizma, nekonformizma... No dok se smeđa pilotska kožna jakna, koju je industrija prigrlila i plasirala na tržište po umjerenim cijenama i u golemim serijama, dezideologizira, postavši samo praktičan odjevni predmet namijenjen najširoj publici, njezina crna srodnica kreće novim smjerom.
Zahvaljujući popularizaciji kožne jakne kao uniforme good guysa i, primjereno ratnoj propagandi, idealnom ruhu za snage reda, mira i poretka te, s druge strane, ‘subjektivnom’ zračenju crnoga kožnog totema (Farren), jakna postaje dio uniforme američkih policajaca. Kratke motorističke jakne (s obaveznim remenima, kosim patentnim zatvaračima i epoletama) ili pak derivati izvorne pilotske crne kože, zajedno s ulaštenim kacigama i raybankama (model se znakovito zvao Highway Patrolman), zahvaljujući snazi američke popkulturne produkcije gotovo su postali planetarnim dobrom te, nedvojbeno, dijelom ikonografije Sjedinjenih Američkih Država. No da je crna koža i u novom kontekstu zračila starim porukama, pokazala je odluka gradonačelnika New Yorka koji je 1981. - kaneći smekšati i pripitomiti sliku njujorških plavaca, zabranio crnu kožnu jaknu za sve osim policajce na motociklima. Jedva koju godinu prije producenti američke televizijske serije ‘Sretni dani’ suočili su se golemim problemima zbog bajkerskog imidža jednog od likova čija je crna koža - pisali su mediji - ‘kao simbol delinkvencije, nasilništva pa i homoseksualnosti’ bila ‘neprimjerena komediji koju uglavnom gledaju djeca’. Možda je baš zbog tako žilavog simboličnog naslijeđa kožna jakna - posebice združena s ispranim trapericama - brzo prepoznata kao simbol pobune, znak nove generacije hipstera, ali i najvitalniji supkulturni simbol, koji će, uz neznatne varijacije, prigrliti i izvorni teddyboysi, rokeri, skinsi, metalci, pankeri... Crna kožna jakna je za poratne baby boomere bila više od prestižnog komada u garderobi. Bila je oličenje nove generacijske samosvijesti, različitosti i izdvojenosti iz svijeta roditelja i njihovih građanskih konvencija.
Ma koliko se mijenjala slika svijeta u drugoj polovici stoljeća, jednom probuđena omladinska subkultura ostala je trajni privrženik crnoj koži. Nalazeći, kao i James Dean, Gene Vincent, Elvis, Jim Morrison, Sid Vicious, Beatles u hamburškoj fazi ili Ramonesi, u njezinoj ‘uniformiranoj monotonosti’ idealnu ambalažu za iskaz svoje vrišteće osobnosti. Jer, kožnjak koji je tijekom svoje stogodišnje povijesti prošao fascinantan put od aristokratske ‘obleke’ povlaštenih ratnika pilota, radnog odijela, simbola sadističkog poretka i metafore autokratske vlasti, buntovništva s razlogom, supkulturnog znamena seksualno devijantnih ili asocijalnih skupina te bio inficiran sociološkim, magijskim, seksualnim, psihološkim i kulturološkim virusima... jednostavno je i dalje tu. I na ekranima, i na modnim pistama i na ulicama. Kaneći trajati vječno.
