S vinima Ivana Enjingija drugujem više od 30 godina. Velikog vinara iz Hrnjevca između Požege i Kutjeva upoznao sam prije otprilike 20, a posljednje desetljeće posjećujem ga u vinariji nekoliko puta godišnje i svaki taj posjet pamtim.Tim sam riječima započeo uvodni ulomak knjige 'Enjingi: Velika životna priča o najvećem hrvatskom vinaru' koju je pripremio i gotovo cijelu u svom stilu, a to znači prekrasno, napisao Željko Garmaz. Riječ je o biografiji čovjeka koji je obilježio hrvatsko vinarstvo, koji nikad nije podlijegao trendovima, nego je radio vina kakva misli da trebaju biti, prvenstveno to znači prirodna, sa što manje intervencija u vinogradima i podrumu, ali čista. Ušao je u 81. godinu, a gradi novi podrum i sadi nove niograde. Nedavno nije imao dovoljno dobro grožđe frankovke i cabernet sauvignona za Crno Venje pa je iskrčio šumu i posadio hektare vinograda kako bi vino do kojeg mu je jako stalo bilo onakvo kakvo on želi jer vino mu nije posao. Vino i vinogradi njegov su život.
- Poznavajući teren odlučio sam da moram podići te vinograde, jer ne napravim li to ja, Venje će vječno ostati šikara! Tako sam odgojen, da čovjek stvara, tako me djed naučio. Ako iza tebe u životu ništa ne ostane, bolje da nisi ni živio! Moja životna filozofija je vratiti povijesni kotačić natrag, barem kad su vinogradi u pitanju, pokazati kako je to nekad izgledalo i što se sad u tim vinogradima može napraviti – rekao je objašnjavajući kako je 1997. započeo projekt koji mu je 2004. donio i titulu svjetskog prvaka za vino Venje 1998. na prvom ocjenjivanju britanskog časopisa Decanter.
Priču o Venju, zasigurno najznačajnijem hrvatskom vinu s kojim nekoliko godina nije bio zadovoljan i nije znao što bi napravio, pročitajte u knjizi koja se može naručiti na zeljko.garmaz@gmail.com. Enjingi je Venje poslao na Decanterovo ocjenjivanje na nagovor sommeliera iz Cavtata Ive Ivaniša koji mu pripisuje i zasluge za to što je graševina postala najznačajnija hrvatska sorta.
- On je u potpunosti beskompromisan i kao takav je vjerojatno jedini u Hrvatskoj! Radi samo ono što misli da je dobro. Bez obzira u kakvim situacijama je bio, nije se prodao kroz vino. Za mene je Ivan Enjingi čovjek koji je zadržao i spasio graševinu u svom iskonskom obliku, a da pritom, uvjeren sam, ni u jednom trenutku nije manipulirao tom sortom – rekao je Ivaniš o imenjaku.
Enjingija je udario vlak, pregazio konj, a nije ni otišao liječniku. Razišao se s nekim članovima obitelji, no nije stao. Ako mu nitko neće pomoći, pomoći će si sam. Nije mogao pronaći dovoljno stajskoga gnoja za prihranu loze pa je nabavio 250 goveda. Nije bio zadovoljan bačvama koje je mogao kupiti pa je sam sušio hrastovinu i izrađivao ih. Napustio je osnovnu školu zato što je obitelj bila siromašna i trebalo je raditi, no o vinima zna više nego bilo tko drugi. Posebno o dobrim vinima. Kod njega drukčijih ni nema.
- Ivan Enjingi je vinar koji je prvi vratio vinarstvo u ruke jednog čovjeka, što je prije nekoliko desetljeća bilo potpuno u suprotnosti s vinskim kolektivizmom kao jedinom tadašnjom praksom! On se kao takav izborio da ljudi počnu vjerovati takvom čovjeku. To je njegovo veliko poslanje. Vratio je dostojanstvo instituciji vinara! I zbog toga, ako Enjingija treba uvrstiti na neko mjesto u vinskoj povijesti ove regije, onda to nije ni treće ni drugo nego samo - prvo. Njemu treba izgraditi spomenik, jer je postavio temelje privatnog vinarstva Hrvatske. Sve što je radio i mijenjao bilo je za sve, a ne samo za njega. On je postavio nova vinska pravila - rekao je Garmazu veliki slovenski vinar Aleš Kristančič Movia.
Bez Ivana Enjingija danas vjerojatno ne bi bilo ni drugih velikih kutjevačkih vinara. Vlade Krauthakera, na primjer, koji je prvu svoju berbu, nakon što je otišao iz vinarije Kutjevo u kojoj je bio enolog, odradio u Enjingijevu podrumu. Nisu si više dobri, jedva se pozdrave kad se sretnu, no Vlado i dalje bira riječi o Ivi:
- Nitko kao Ivan Enjingi ne može tako dugo pričati o svemu što je napravio u vinskom svijetu, jer o svemu što priča on govori na temelju vlastitog iskustva! On je doslovno krenuo od ničega i došao do toga što danas ima. A to mu mora priznati svatko, pa i najzločestiji. Kad Ivan Enjingi govori, njega se mora slušati - danas govori Krauthaker.
Deseci su sličnih priča o Enjingiju u Garmazovoj knjizi, a bez riječi puno toga objašnjavaju i stotine fotografija od kojih mnoge dosad nisu objavljene. Svoj mali doprinos ovoj divnoj knjizi završio sam tvrdnjom kako Enjingi nikad neće umrijeti: "Idemo dalje. Uživat ću ako ću i za stoti Enjingijev rođendan 'morati' pisati uspomene poput ovih, samo nove. Uostalom, objavio sam 2019. u velikoj priči o Ivanu kako mislim kako on nikad neće umrijeti. Nadam se samo da ću i ja doživjeti njegovu stotu!"
