Nona Jelenka je vugava s položaja Dračevo polje, a nona Jelica rosé od plavca s položaja Milna. Nona Franka "pravi" je plavac s Milne, a dida Jure s Tuhobraće polja. Tako su Marko Vojković i njegova ekipa iz vinarije Vislander na južnoj strani Visa nazvali svoja vina. Na etiketi svakog od njih je i crtež none ili dide kojem je vino posvećeno, a linije koje prikazuju lice u stvari su izohipse polja na kojima je vinograd. Vrlo lijepa priča svojevrsni je dokaz da je vino i doslovce hrana, a ne samo po zakonskom obrazloženju. Nona Franka i dida Jure preživjeli su Drugi svjetski rat razmjenjujući s britanskim vojnicima plavac za hranu, suhe vojne obroke.
Kakav je to bio plavac, naravno, ne znamo, no kakvi su danas, pa i kakvi će biti, moglo se naslutiti na internom, s obzirom na stanje oko pandemije gotovo i komornom predstavljanju vinarije u Bon Appetitu, zagrebačkom restoranu koji također drži obitelji Vojković.
- Planiramo imati četiri plavca, svaki sa svog položaja. Dva će biti klasična, puna i čvrsta, a dva lakša, za pijuckanje - najavio je Marko Vojković predstavljajući punije plavce. Oni lakši nisu još spremni za kušanje.
Bile su to None Franke iz 2015. i 2016. te Dida Jure iz 2016. Starija Nona, grožđe je s položaja Milna, odličan je, prepoznatljiv i poprilično divlji plavac iako je vinificiran samo u inoksu. Bila je to posljednja berba odrađena u staroj vinariji u kojoj mjesta za drvo nije bilo. Mirisom i okusom "pleše" po liniji koja razdvaja jako fine plavce od manje finih, no ne prelazi je. Definitivno je riječ o vinu po mom ukusu, lica bez imalo šminke, a s izraženim karakterom sorte. Mlađa Nona Franka odnjegovana je u novim, mahom francuskim bačvicama i arome drveta dominiraju. Dopadljiv je taj plavac, ali dugo treba čekati da zamiriše po sorti. Dida Jure 2016., pak, fino je sprijateljio sortu s utjecajem drveta. Najveći je dio odležao u hrvatskim bačvicama, drvo se osjeća manje nego u Noni Franki i vino može biti odlično za upoznavanje s plavcem ljudi koji ga još ne poznaju. Za pravu ocjenu jednog i drugog barikiranog plavca treba pričekati berbu 2017., odnjegovanu u bačvicama koje više nisu sasvim nove.
Vislander u buteljama ima i dvije bugave, što je starinski lokalni naziv autohtone viške sorte vugave, iz berbe 2018. i 2019. Grožđe su za ta vina otkupljivali, a te dvije berbe bile su sasvim različite. Zrelija je puno svježija, lakša i sad je doista u odličnom stanju. Valjda će ostati takva do ljeta kad bi mogla nuditi prekrasno osvježenje. Berba 2019. malo je prekasno brana pa je vino prilično teško. Pristajala bi joj neka jača mesna pečenja, na primjer teletina, s dosta začinskih trava. Bugavi iz 2018. ne treba tražiti društvo. Vrlo lijepo se pije i sama. S berbom 2020. ekipa Vislandera je preuzela i kontrolu nad vinogradom bugave od koje planiraju u budućnosti raditi punije bijelo vino odnjegovano na finom talogu u drvenim bačvama. Za ljetna vinska osvježenja planiraju je miješati s lokalnim bijelim sortama kurtelaška i kuć.
Vislander je relativno novo ime, no vinarija radi desetljećima. Donedavno su prodavali vina Kolumbina od sorte kurtelaška te Plavac Radica. Damir Radica je bratić Marka Vojkovića i danas su u ovom zahtjevnom poslu zajedno. Imaju devet hektara vinograda zasađenih plavcem, a lani su preuzeli kontrolu i nad četiri hektara vugave te tri hektara kuća. Natječu se i za koncesiju za 20 hektara državnog zemljišta, a spominjalo se i kako su zainteresirani za preuzimanje propale zadruge Podšpilje u kojoj bi proizvodili vina za supermarkete.
Vinogradi su im relativno mladi jer ih od 1998. postepeno obnavljaju. Nosili su čak plemke s otočića Budikovca, gdje postoje stari nasadi plavca koji neki nazivaju i viškim, pa ih kalemili u svoje vinograde. Do 2016. vina su radili u kući iz 1640. godine, a sad uživaju u novoj vinariji. Prošle godine su otvorili i destileriju. Projekt Vislander izgleda kao vrlo lijepa vinska priča koju je lako ispričati, ali ne i ostvariti.
- Sadili smo puno plavca, a tko to radi mora znati da će mu trebati 10 godina da isporuči prvu fakturu, odnosno dođe do prvog prihoda – ne žali se, ali pojašnjava Marko Vojković.
Nije lako bilo ni Didi Juri, čije ime nosi plavac s Tihobraće polja, a koji je vinom prehranio obitelj za vrijeme rata.
- Bocun vina vrijedio je kao konzerva mesnog doručka, bomboni u sjajnom celofanu, vrećica kakaa ili paket suhih keksa. Oko cijene se tvrdo pregovaralo, a najvještiji je bio dida Jure. On je na ratištima Prvog svjetskog rata, u Karpatima i Galiciji, savladao uvijek korisnu vještinu pregovaranja i pokoju stranu riječ. Razmjenom je kakao dospio u kozje mlijeko. Taj je egzotični prah bio prva mrva čokolade koju su djeca none Frone ikad kušala. A vojnici, momci iz Manchestera, Leicestera, Uista, Cardiffa…, iznureni ratom, okruženi krvlju, napokon su predahnuli. Plavac mali s pješčanih terena Milne, Vošćica, Ljubišća i Tihobraća polja smirio je njihov strah i podsjetio ih na sve lijepo i dobro, na ono za što se bore - obiteljska je povijesna crtica, a ono što sad vinarija Vislander nudi ukazuje da će plavac mali s pješčanih terena Milne, Vošćica, Ljubišća i Tihobraća polja i buduće generacije podsjećati na lijepo i dobro. Tome, uostalom, vino i služi.
