Kupnja vina može biti ulaganje u velikim vinskim zemljama, prvenstveno se to odnosi na Francusku, a sve više i na Italiju, Španjolsku, Njemačku. Vina se kupuju kao relativno mlada i po relativno povoljnim cijenama, ponekad i o nekoliko stotina eura za ponajbolje butelje, ali na dobrim bordoškim ili burgundijskim vinima može se zaraditi i još jedna “nula”. Kod nas je kupnja ponajboljih vina prvenstveno ulaganje u užitak, odnosno način da se ne ostane bez vina za koje se procjenjuje kako će s godinama postati bolje. Primjer je predivan teran Santa Elizabetta 2016. obitelji Benvenuti iz Kaldira pokraj Motovuna. Bila mi je ideja da i nju uvrstim u ovu listu, no ne mogu jer je u vinotekama uglavnom više nema. Tko je kupio, kupio je, da parafraziram Ljubu Ćesića Rojsa. Ovom prilikom predstavljam tri vina kojih još ima na zalihama nekih vinoteka ili u samim vinarijama. Cijena? Prava stinica, rekao bi legendarni Sir Oliver iz stripa Alan Ford, no ovakva vina ni ne mogu biti jeftina.
Braća Ivan i Juraj Violić mlade su snage vinarije Indijan. Sedam je vinarskih obitelji Violić u Potomju na Pelješcu pa se razlikuju po nadimcima. Ovi su ga Violići navodno dobili zato što su im neki preci pomorci stradali u Indijskom oceanu. Vinarija je osnovana 1975., kažu da je prva privatna na poluotoku, a rade četiri vina od plavca malog. Njihov bazni plavac mali je od grožđa iz Potomja, a o podrijetlu Postupa, Dingača i Dingača Prestige govore sami nazivi. Ivan Violić nam je prošli tjedan predstavio neka od njih i aktualni Dingač 2017. za svaku je preporuku. Krajnje je vrijeme za kupnju jer ga, ovisno o godini, ima između 1500 i 2000 butelja, a uskoro stiže 2018. Miriše voćno, a okus je svjež i izbalansiran. Kušali smo i starija, vrlo ukusna vina, pa se može pretpostaviti da će i ovo četiri-pet godina napredovati, a potom neko vrijeme zadržati kvalitetu.
Nabavite dok ga ima, iskren je savjet ljubiteljima jantarnih vina. Berba 2007. bila je prva iz koje je obitelj Tomac pustila na tržište vino iz amfore. Chardonnayja je 50 posto, ostalo je mješavina bijelih sorata iz vinograda posađenog prije Drugog svjetskog rata. Butelje od 0,75 litara više se ne mogu kupiti, a mislim da se ni broj magnuma (1,5 litara) ne izražava s tri znamenke. Kušam ga relativno redovito, barem jednom godišnje, a do prošlog ljeta nije počelo padati. Štoviše, svaki put je bilo sve bolje. Fermentacija je trajala šest mjeseci u ukopanoj gruzijskoj amfori, zajedno s kožicama bobica, potom je isprešano pa godinu i pol njegovano u velikoj drvenoj bačvi i napunjeno u boce. S obzirom na takvo “školovanje”, te potpunu suhoću, izraženu mineralnost, ali i finu taninsku strukturu, vino je primjereno vrlo širokom spektru jela, od sirove ribe do crvenog mesa.
Navršit će 58 godina, a mlado je, najkraći je opis arhivske graševine 1963. vinarije Kutjevo. Da je riječ o vinu iz davnina, vidi se već po butelji, čija je zapremnina 0,7 litara, kakve su se nekad koristile. Odležavalo je desetljećima u miru višestoljetnog podruma i zadržalo nevjerojatnu svježinu, koju je vrijeme “zamotalo” u najfiniju vinsku zrelost. Prije otprilike godinu dana mirisalo je na žalfiju, med i suho voće i nije pokazivalo ni trunke umora. Nakon kušanja sam zapisao kako je riječ o izvanrednom vinu ne zato što ima toliko godina, nego jednostavno zato što je jako, jako dobro. Ne volim vino opisivati brojkama, no ovdje moram reći da uz 12,1 posto alkohola ima više od šest grama kiselina po litri, što je idealan omjer. Istovremeno, 38 grama neprovrela šećera prirodni je konzervans koji mu još neko vrijeme neće dopustiti da skrene na neki krivi kolosijek.
