Smatra se autohtonom sortom Imotske krajine i zapadne Hercegovine. Prema usmenoj predaji u Hercegovinu su ga donijeli Francuzi za vrijeme Napoleonove okupacije Dalmacije. Uzgajali su ga kao prateću sortu blatini, kojoj je služio kao oprašivač. Tako autori 'Zelene knjige hrvatske autohtone sorte vinove loze' pišu o sorti trnjak ili trnak koju danas uzgajaju u Hercegovini te u okolici Imotskog i Vrgorca. Blatina ima funkcionalno ženski cvijet pa se ne može sama oprašivati. Ulogu oprašivača preuzeo je “doseljenik” iz Francuske koji Hercegovci i Imoćani zovu trnjak, a Vrgorčani su negdje izgubili “j” pa je ostao trnak. A slovo “a”, bez obzira na naziv, nepostojano je, dakle na pitanje koga se trebaju plašiti hrvatski i hercegovački crnjaci od plavca, babića i crljenka, vranca i blatine, odgovor je trnjka ili trnka. Zašto? Zato što, ponovno bez obzira na naziv, užitak koji pružaju vina od te slabo poznate, a nevjerojatno potentne sorte nimalo, nije trnovit. Harmonična su, puna, kompleksna i brzo osvajaju pa se može reći da je sorta u ove naše krajeve došla s okupatorima, zadržala se zbog ljubavi prema blatini, odnosno zbog njezine oplodnje (bezobrazni bi rekli 'zbog seksa'), a ostala zauvijek da bi nama dala velika vina.
Više od dva stoljeća, dakle, ima ga u vinogradima, no samo malo više od dva desetljeća kušamo što može dati. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća sramežljivo se počeo probijati na tržište, a desetak godina kasnije pojavilo se nekoliko vina o kojima se lijepo pričalo, ali do njih je bilo poprilično teško doći. Nisu ih skrivali Hercegovci i Imoćani, poslije i Vrgorčani, nego je malo bilo grožđa pa tako i vina. A onda je došla 2012. Iz te je berbe ovih je dana stiglo najzrelije vino na kušanje osam trnjaka i sedam trnaka, koje je grupa zaljubljenika, ali i znalaca, organizirala kako bi što više o sorti. I svaki od njih naučio je puno.
Trnjak 2012. Josipa Nuića iz Crnopoda pokraj Ljubuškog danas je, gotovo devet godina nakon berbe, fenomenalno vino koje je osam kušača, na paušalnom ocjenjivanju do pet s jednom decimalom, ocijenilo s 4,9. I nije najljepše u toj priči to što je vino danas izvanredno, nego procjena da ima najmanje deset lijepih godina pred sobom.
"Kad je čaša mirna, vino miriše po bilju, kad je zavrtiš, zamiriše voće", rekao je znani hrvatski sommelier Darko Lugarić, a ja sam zapisao da mu je okus pun svega: savršena kombinacija ugodno kiselog, ugodno slatkog, ugodno slanog i ugodno ljutog.
To je bilo veliko finale druženja koje je započelo još jednim Nuićevim vinom, Roséom iz 2019. Puno je i sočno i malo tko na slijepom kušanju ne bi rekao kako je riječ o crnjaku vitkog tijela. Nitko neće tom ružicom gasiti žeđ u hladu tijekom ljetnih poslijepodneva, ali oni koji ga nabave lijepo će na 30 i više stupnjeva uživati u njemu uz pečenu janjetinu i kozletinu ili odreske junetine pa i velike plave ribe sa žara.
Drugo vino bilo je najveće iznenađenje. Dario i Boris Gašpar iz Umčana pokraj Vrgorca poslali su uzorak trnka 2020. iz bačve. Miriše po borovnici i crnom ribizu, punog je i čvrstog, naravno i svježeg okusa, te nadasve seksi i sa strašnim potencijalom. Trnak voli drvenu bačvu, trebaju mu tri godine da se iskaže u punoj snazi, a ovom je, prema svemu što sad nudi, doista samo nebo granica.
Poslali su Gašpari i berbu 2019. I ona je još u bačvi, a miriše na život, na šumu nakon kiše, kadulju, smilje, začine poput klinčića... Javljaju se poslije arome bobičastog voća pa i čokolade, kave, svježe je i ima moćne tanine što jamči da će lijepo putovati kroz vrijeme.
Prema kušanim uzorcima, berba 2017. sad je u punoj snazi. Iz te berbe bio je Trnjak Riserva vinarije Grabovac iz Prološca pokraj Imotskog. Voćno i mineralno vino, što se u okusu osjeti kao slano, nježno pikantno, mekano, vitko, a duboko s izraženim finim kiselinama i nadasve harmonično pravi je primjer crnjaka koji će se dopasti mnogima.
Iz te je berbe ponovno najbolji dojam ostavio Nuićev trnjak, koji još nije na tržištu. Čaša je bila puna prosušenog grožđa, koje nije opteretećivalo, a okus je bio mekan i slastan. Odličan je bio i Trnjak Carsus vinarije Škegro iz Radišića sjeverozapadno od Ljubuškog. Zrelo, precizno i puno je to vino, doista puno i doista puno svega. Mirisalo je na krv i divljač te začine, a među biljem prevladava je ruta.
Nuićev Trnjak 2016. jako fino miriše po smilju i bosilju, osjeti se mineralnost, taj najljepši I najsloženiji izražaj svježine, a odležavanje u drvenoj bačvi samo ga je oplemenilo. Lijepe trnjke ili trnke ponudile su i vinarije Radalj, Franić, Pilač i Matić.
Iz kušanih uzoraka može se zaključiti da u hercegovačkim vinima od ove sorte dominiraju herbalne i mineralne note, a u dalmatinskima voćne. To nije ocjena kvalitete, nego dojam koji ostavlja terroir. Sorta ima veliki potencijal, a više o njemu možda ćemo znati za nekoliko godina. Stručnjaci sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta započeli su 2018. klonsku selekciju trnjka/trnka i među 27 klonova iz postojećih vinograda izabrali najbolje koje će dodatno ispitivati, čistiti od virusa pa rasađivati i saditi u buduće vinograde. Tako će vina biti zdrava. Da će sigurno biti fina, pokazali su vinari i iz postojeće sirovine.