Najbliži naši susjedi koji imaju skijališta u pravilu vina nazivaju prema sortama, a i jezici su nam bliski pa treba samo znati da je naš moslavac, koji Međimurci zovu pušipel, u Sloveniji šipon ili furmint. Žuti muškat je preko Sutle rumeni muškat, a graševina laški rizling. U Bosni i Hercegovini, čija su skijališta ovih dana navodno puna Hrvata, na vinima su u pravilu nazivi sorata koji su isti kao i na hrvatskom jeziku.
Ni u Austriji neće biti puno problema pri kupnji zato što je naš sustav etiketiranja u osnovi prepisan od njihova. Na boci pišu regija i sorta pa samo treba znati da graševinu zovu welschriesling, a da zierfandler nema veze sa zinfandelom, odnosno našim crljenkom ili tribidragom, nego je riječ izvanrednoj sorti čiji je hrvatski naziv žerjavina. Ta sorta s rotgipflerom, mi ga zovemo zelenac, a od njega izvanredna jednosortna vina, suho, jantarno i slatko, radi Vlado Krauthaker, čini poznati vinski duo iz Gumpoldskirchena u glasovitoj Regiji termi (Thermenregion) južno od Beča. Uobičajeno zeleno trsje rotgipflera Austrijanci opisuju kao crveno (rot), zato što listovi u proljeće imaju ružičaste krajeve. A i zierfandler je crven po drugom nazivu, a to je spätrot. Njemu su zrele bobice grožđa crvenkaste. Spät znači kasno, pa je i kasna berba na njemačkom spätlese. Rotgipfleru su dominantne cvjetne arome, a zierfandelu voćne. Prvi je u pravilu svježiji i vitkijeg tijela, a drugi slasniji i puniji, a oba dobro pristaju pilećem mesu. U rotgipfleru se uživa kad su paniranom bijelome mesu prilozi krumpirova salata i matovilac, a u zierfandleru uz batak i zabatak iz pećnice s krumpirom i povrćem.
Zapadno i sjeverozapadno od Beča, po Dunavu uzvodno, još su glasovitije regije bijelih vina Wagram, Traisenral, Wachau, Kremstal i Kamptal poznate po odličnim rizlinzima i zelenim veltlincima (grüner veltliner), a i pokojem crvenom veltlincu. Na krajnjem jugu, u Štajerskoj, vina su svježeg tipa i mlada, a Burgenland, koji mi zovemo Gradišće, je regija gotovo genijalnih crvenih vina prvenstveno od frankovke (blaufränkisch) i lovrijenca (Sankt Laurent) te zweigelta. Odlična su im i predikatna, slatka vina od bijelih i crnih sorata, a najpoznatiji proizvođač je svakako Kracher.
Italija je jedina zemlja na svijetu čiji je cijeli teritorij podijeljen u vinske regije pa izvanrednih vina ima i u skijaškom dijelu na sjeveru. U Južnom Tirolu, gdje je njemački jezik ravnopravan talijanskom, crni i bijeli pinoti (pinot nero i pinot bianco), kao i sauvignoni, spadaju među najbolje na svijetu. Megapopularni su i sivi pinoti (pinot griggio), no u velikoj većini slučajeva riječ je o malim, svakodnevnim i gotovo beznačajnim vinima od velike sorte.
Lombardija je, pak, regija oko Milana poznata po odličnim klasičnim pjenušavim vinima franciacorta, koja su često kakvoćom ravna šampanjcima, a jeftinija. Rade ih od šampanjskih sorata chardonnayja i crnog pinota, bijelog pinota te lokalne sorte erbamat. Na kvascima odležavaju najmanje 18 mjeseci, a ponekad i više od 10 godina. Imaju tamo i lambrusco, vinski brend užitnih i veselih polupjenušaca od istoimene obitelji sorata, sa slabijim tlakom nego što je u "pravima".
Zapadnije je Pijemont. Piemonte, na francuskom je piémont, a na engleskom Piedmont, na talijanskom znači podnožje planine. Sjeverno od Torina se skija, a južno rade neka od najboljih vina na svijetu. Barolo i Barbaresco su od sorte nebbiolo. Nebbia na talijanskom znači magla, no ova crna vina nisu maglovita. Štoviše izrazito su bistra i čista, poprilično tanična te iznimno svježa što im osigurava dugovječnost. Barbaresco je od iste sorte, ali s plodnijeg tla pa nema toliko tanina. Barolo može bez problema odležati 15 godina, a Barbaresco desetak, no vina najboljih proizvođača i puno će dulje lijepo putovati kroz vrijeme bez gubitka kakvoće. Imaju u Pijemontu izreku da se Barolo i Barbaresco kušaju, a piju se vina od barbere. To je i naziv sorte koja daje fine i svježe crnjake izraženih kiselina i s aromana suhog voća nalik, uvjetno rečeno, ponajboljim odležanim teranima. Barbera d'Asti je cjenjenija nego Barbera d'Alba.
Ima u Pijemontu i odličnih pjenušaca. Alta Langa oznaka je na pjenušavim vinima proizvedenima uglavnom od chardonnayja i crnog pinota klasičnom metodom druge fermentacije u boci i odležanim na kvascima najmanje 30 mjeseci, a Moscato d'Asti polupjenušavi je slatkiš od bijelog muškata s vrlo malo alkohola, obično oko pet posto.
Govoreći o talijanskim vinima ne može se ne spomenuti Toskanu. Ova mediteranska regija ima prekrasne crnjake od sorte sangiovese pod nazivima chianti, chianti classico, vino nobile di Montepulciano i brunello di Montalcino kojima tim redom rastu i kvaliteta te cijena. Rade u Toskani i izvrsno bijelo vino punog tijela Vernaccia di San Gimignano. San Gimignano je gradić u središtu zone proizvodnje ovog vina, a vernaccia toskanska sorta kojoj samo naziv nalikuje istoimenoj sardinijskoj od koje se radi vino nalik šeriju Vernaccia di Oristano, južnotirolskom vernatschu ili crvenom pjenušavom vinu Vernaccia di Serrapetrona iz regije Marche pokraj Ancone.
Posebna su priča supertoskanci. Riječ je o vinima u kojima ima velikih francuskih sorata poput cabernet sauvignona, merlota, cabernet franca i syraha. Zato ne mogu dobiti toskansku zaštitu podrijetla ili izvornosti, a neka spadaju među najbolja crna vina svijeta. To su svakako Sassicaia, Tenuta di Biserno, Solaia, Guado al Tasso, Ornellaia, Bibi Graetz Colore Toscana... Butelje recentnih berbi koštaju nekoliko stotina eura, a velika godišta i nekoliko tisuća.
Takve cijene imaju i najbolja francuska vina. Tamo se jako lijepo skija, posebno pri kraju sezone, a još se ljepše i pije bez obzira na dio godine, a vina je jednostavno kupiti samo u Alsaceu, regiji koja ima njemački način označavanja pa na etiketi podjednako velikim slovima pišu nazivi proizvođača i sorte. Rizling, traminac, sivi pinot i muškat, obično je riječ o mješavini muškata ottonela i bijeloga, nazivaju velikim sortama Alsacea, a odlična vina rade i od bijelog pinota i zelenog veltlinca te crnog pinota. Vinarije se uglavnom zovu po prezimenima, a među najboljima su Hugel, Trimbach, Marcel Deiss, Domaine Weinbach sestara Faller i Zind-Humbrecht. Na etiketama najboljih vina obično piše i naziv vinograda.
U ostalim velikim francuskim vinskim regijama uglavnom stavljaju naziv vinarije na etiketu pa treba znati da su crnjaci u Bordeauxu od različitih mješavina cabernet sauvignona, merlota i cabernet franca, uz petit verdot i malbec kao začin, a bijela vina, kao i slatka na kojima piše Sauternes ili Barsac, od sauvignona i semillona. U Burgundiji su crna u pravilu od crnog pinota, a bijela od chardonnaya, koji daje i vina chablis. Treba znati da tamo dobrih vina nema ispod 35-40 eura. Kao ni u Champagnei gdje toliko stoje šampanjci bez oznake godine, a oni s njom su dva do tri puta skuplji.
Dolina Rhône ima malo prijateljskije cijene, a na etiketi dominira naziv apelacije, odnosno uskog područja s kojkeg je grožđe. Oko sjevernog toka rijeke su vinogradi terasasti i na granitnom tlu pomiješanom s kamenom i glinom, a uzgajaju se uglavnom syrah i viognier te rade jednosortna vina. Najpoznatije su apelacije Crozes-Heriitage, Hermitage i Cornas za crna te Coindreu za bijela vina. Na južnom dijelu crnjaci su uglavnom od blenda GSM (grenache, syrah i mourvèdre) u kojima mogu biti i carignan, cinsault te desetak lokalnih, nama gotovo nepoznatih sorata. Velika vina stižu pod etiketama Châteauneuf-du-Pape i Gigondas.
Provansa je poznata po ružičastim vinima od sorte mourvèdre s malo grenachea icinsaulta, a najpoznatija regija Francuske po bijelim vinima je Sancerre. Rade ih isključivo od sauvignona, punijeg su tijela i izrazito aromatična, a okusom dominiraju breskva i ogrozd.
I za kraj, u lokalnim vinima mogu uživati i oni koji idu na skijanje u Češku ili Slovačku. Svakako treba kušati predikatna vina češke vinarije Josef Valirach kao i bijela slovačke Château Béla te Ostrožovič iz manjeg dijela Tokaja koji nije u Mađarskoj.
