U kuharskom svijetu nikada prije Lidije nisam upoznao toliko jednostavnu osobu, toliko ljudsku, a opet toliko mudru, toplu, stručnu i poslovnu. Lidia je pritom sasvim nenametljiva, toliko opuštena da je biti u njezinu društvu jedinstven užitak, pogotovo meni, velikom ljubitelju diskusija o spizi i proučavanja ljudskih karaktera. Lidia Bastianich se na koricama svojih knjiga potpisuje i očevim prezimenom Matticchio (Motika), no kako je na svoj put do vrhunaca restoraterskog biznisa i medijske aure krenula kao Bastianićka, prezimenom koje je stekla udajom za još jednog Istrana, s kojim je pokrenula svoja prva dva restorana u New Yorku, ipak se češće služi samo tim prezimenom ili jednostavnije samo imenom Lidia. (Od Felicea Bastianicha davno se razvela.) Prvo su otvorili jedan restoran, a koju godinu poslije i drugi, i to oba u Queensu, kraju u kojem živi najviše naših iseljenika. Kako su oba restorana uspješno poslovala, toliko da se za mjesto čekalo pred vratima, odlučili su se na poslovnu avanturu - okušati se na najzahtjevnijem restoranskom području u Americi, na Manhattanu.

Lidia Bastianich i Radovan Marčić razgovor za StoryGourmet vodili su u njenom restoranu Orsone u Italiji, a obišli su i njenu vinariju U Felidiju, i danas najslavniji restoran u vijencu koji čini njih šest u Americi i jedan u Italiji, došao sam na nagovor mojih danas, nažalost, pokojnih prijatelja, Elvire i Siniše Slijepčević, koji su tu blagovali kad bi god iz Washingotna, gdje su živjeli, doputovali na Manhattan. Bilo je to prije petnaest godina. Jeo sam jako fino u vrlo nenametljivom, ali profinjenom ambijentu koji je u izgledu i atmosferi imao nešto od nekadašnjih tršćanskih ili venecijanskih tratorija. Sam pogled na jelovnik potvrdio je sve nagovore mojih prijatelja jer je bio pun talijanskih jela (što sam i očekivao), ali sva su bila s meni nekim poznatim, domaćim štihom. Ne samo da su dominirala ona sjevernotalijanska i istarska, nego sam se svaki čas spoticao o neko jelo blisko našem građanskom K.u.K. naslijeđu. Jeo sam jako fino, a kad sam platio (iznos je bio isti kao u našim boljim restoranima), konobar kojeg sam pri dolasku pitao za gazdaricu dopratio je gospođu Bastianich, koja je upravo stigla u restoran, do mog stola. Upoznali smo se i nakon desetak minuta razgovarali kao da se poznajemo godinama.   CIJELI ČLANAK POTRAŽITE U TISKANOM IZDANJU StoryGourmeta, u prodaji od 29. listopada