Gledajući svoj rad, ‘Magdalenu’, obuzimaju me nostalgična sjećanja koja me vraćaju u daleku prošlost. To su bili dani mog djetinjstva, kada sam se zabavljao strašeći prijatelje iz susjedstva. Precrtavši ljudsku lubanju iz nekog anatomskog atlasa što sam preciznije mogao, izrezao bih je iz papira i potom umetao u gomilu vune izvučene iz starih madraca, što je naposljetku izgledalo kao ljudska kosa. To je bilo lice lutke koju sam sklepao od ravnih predmeta odjenuvši je potom u pravu odjeću. Pozivao sam prijatelje da dođu u moju sobu i ostavljao bih ih po nekoliko minuta nasamo s lutkom koju sam postavio na svoj krevet. Baš me zanimala njihova reakcija, a jedino što sam zaključio jest da su djevojčice bile puno hrabrije od dječaka - ispričao je slikar odmjerenog pogleda i prepoznatljive sijede brade dok je zamišljeno gledao u jedno od svojih najpoznatijih komada iz ciklusa ‘Magdalena’, koji je počeo raditi još početkom 2004. On kao istinski umjetnik ne pamti točan trenutak, dan ili datum kad je postao svjesan svoje sudbinske ljubavi prema likovnoj umjetnosti. Ona se naprosto rađala. On je Dimitrije Popović, zagrebački slikar koji će 16. rujna izložiti ciklus slika ‘Saloma’ u zagrebačkome Muzeju Mimara, a u posljednjih 40-ak godina surađivao je s najpoznatijim svjetskim facama. Neki su mu poslužili kao inspiracija, domaća imena estradne scene poput Severine, Nine Badrić i Vanne, čak i kao modeli, a oni puno zvučnijih prezimena kao vjerni obožavatelji, pa se i sâm naposljetku na izvjestan način pridružio listi slavnih i poznatih. Njegov sjaj možda nije okružen blještavilom glamura, pozornice ili ostalih tipičnih oblika slave jer se on može najbolje prepoznati tek dok uz zvukove klasične glazbe stvara remek-djela u miru svog ateljea na zagrebačkoj Šalati. Rođen je 4. ožujka 1951. u Cetinju kao sin službenika Đorđa, nesuđenog liječnika, i majke Nade koja je netom nakon mature rodila kćer i sina. Iako se u rodni kraj neće prečesto vraćati, Dimitrije se s posebnom toplinom prisjeća slika iz najranijeg djetinjstva te posebno dragih uspomena na srednjoškolske klupe. Njegove obje bake posebno su važni likovi njegovih sjećanja jer su zaslužne za njegov prvi kontakt s umjetnošću, s kojom je do današnjeg dana ostao u fatalnoj ljubavnoj vezi. Kako je tada jedna od važnijih obrazovnih institucija bio Kraljevski institut u Cetinju, bake koje su pohađale proslavljeni studij još su ga odmalena vezale uz ljubav prema knjigama kojima se s posebnim užitkom prepuštao, čak i kad je kao mangup bježao s nastave. - Imao sam sve jedinice; u trećem razredu gimnazije bio sam na korak do izbacivanja iz škole jer sam neprestano bježao s nastave. Ipak, nisam Bogu krao dane, nego sam čitajući zadovoljavao svoje senzibilitete. Ali da, svakako sam bio u određenoj mjeri frajer. Naime, blizu gimnazije u Cetinju nalazilo se groblje, a s obzirom na to da nismo mogli bježati u grad da nas ne bi netko od poznanika vidio, često sam s kolegama odlazio upravo ondje. Preskakivali smo ogradu kako bismo došli na groblje pa je s vremenom svaki od nas stekao ‘svoj’ grob, onaj na kojem bi redovito odmarao. Nema ljepšeg nego kad staviš knjige pod glavu, zavališ se i uživaš u pogledu prema nebeskom prostranstvu - sa sjetom se prisjeća Popović kako je to izgledalo tijekom školskih dana na koje se nikada nije mogao priviknuti. No odlazak u Zagreb na studij, nedugo nakon 18. rođendana, zauvijek će promijeniti njegov životni put. - Dvojba između arhitekture ili slikarstva pojavila se još u gimnaziji. Naime, izrazito me zanimalo kako se prostor formira prema karakteru čovjeka. Moju želju i sklonost crtanju pojačao je ujak arhitekt koji je imao izniman utjecaj na mene, no presudila je nesretna matematika. Mrzio sam je! - objašnjava renomirani umjetnik koji je prvu zaradu od kista i platna spremio u džep u Parizu 1974. Tada je jedna ugledna galerija pokazala zavidno zanimanje za kupnju djela mladog Popovića, čiji je umjetnički sjaj tada tek trebalo otkriti i izbrusiti, pa je za tog mladog, neafirmiranog i anonimnog umjetnika putovanje u francusku prijestolnicu predstavljalo vjetar u leđa, a ne tek turističko putovanje. Pun novih dojmova, ideja i inspiracije te s tek nešto zarađenog novca, nastavlja ulagati u sebe, svoja znanja i vještine. To je bio početak, a kasnije se nekako sve odvijalo spontano, pa iako uz puno mukotrpnog rada - puno lakše. Slike su nastajale i pronalazile put do zainteresiranih pogleda, a kad je sa samo 25 dobio diplomu na Akademiji likovnih umjetnosti, Popović parira najvećim svjetskim umjetnicima, pa se njegove zbirke izlažu u najprestižnijim muzejima i galerijama rame uz rame sa zbirkama Dalíja, Ernsta Fuchsa ili, pak, Leonora Finija. Njegovi kistovi, uvijek u pokretu, počinju otkrivati igru sakralnog i svjetovnog, erotičnog i običnog, bacaju svjetlost na velikane umjetnosti poput Leonarda da Vincija ili, pak, Dantea, ali i ikone pop kulture poput Marilyn Monroe, kojima taj rođeni Crnogorac posvećuje cijele cikluse svog likovnog istraživanja i stvaranja, a uz koja počinje i pisati pa su se eseji, feljtoni i proza također ustoličili kao neizostavni dio njegova stvaralaštva. No sjećanja na studentske dane vraćaju ga i na najljepše slike života - upravo je na trećoj godini studija upoznao mladu, perspektivnu i talentiranu brucošicu Jagodu, svoju buduću suprugu. Taj istinski zaljubljenik u film večeri je kratio u Kinoteci, gdje je uživao u društvu djevojke, no još se tada perspektivnog slikara teško moglo vidjeti na plesnjacima, tek na rijetkim rođendanskim proslavama prijatelja pa se šali da je Jagoda uz njega oduvijek bila zakinuta. “Mrzim plesati i nikada nisam plesao!” Tamnokosa Zagrepčanka oduvijek je bila svjesna suprugove veličine i talenta pa je predstavljala vječni Dimitrijev oslonac, ali i neiscrpnu inspiraciju. - Ona je moj oslonac i apsolutni dokaz da iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena! - iskren je slikar kad govori o ženi svoga života koja se, unatoč diplomi s Akademije likovnih umjetnosti, već u svojim dvadesetima morala ostaviti profesije iz zdravstvenih razloga, pa je predmet njezine okupacije, osim sijedog slikara, postao i njihov sin jedinac Petar. Iako Petar nije krenuo očevim stopama, nego se našao u međunarodnim odnosima (prvo na studiju u Beču, a potom na magisteriju u Londonu), Dimitrije priznaje da je upravo njegov sin njegovo najvrednije i neponovljivo životno ostvarenje. No ni život ovog slikara nije izbjegao popularnu izreku - preko trnja do zvijezda - pa se u zimu 2008. suočava s dugogodišnjom patnjom koja ga prati još od tinejdžerskih dana - kronični problemi s glasnicama odveli su ga pod nož, a oporavak koji je uslijedio bio je iznimno dug. Naime, poput djeteta ponovno je učio izgovarati slova i tih se dana Dimitrije nerado prisjeća. Operacija je ostavila neizbrisiv trag - prepoznatljivi hrapavi glas, no kako sâm umjetnik kaže: i ne treba mi bolji od tog poderanog! Najistaknutiji hrvatski umjetnik današnjice daleko je od prototipa tipičnog slikara, ako spomenuta fikcija doista i postoji. Njegove radove, kojima ni sâm ne zna točan broj, posjeduju brojni svjetski uglednici poput Silvija Berlusconija, Tonyja Blaira, Nicolasa Sarkozyja i Piercea Brosnana, glumca kojega je među rijetkima ugostio u svojoj maloj oazi u Vrančićevoj. S doista najmanjom dozom hedonizma priznao je da mu, osim nagrada, laskaju imena koja se spominju kao vlasnici njegovih komada. - Čuo sam od poznanika da su na jednoj zabavi Johnnyja Deppa u njegovoj dnevnoj sobi zamijetili jedan od mojih triptiha - samozatajno je rekao. Crnogorac međunarodnog ugleda neupitno još uvijek ima što reći, pokazati, napisati i naslikati jer prema njegovim riječima: umjetnost je onaj osjetljivi jezičak na vagi vremena koji pokazuje i mjeri čovjekovu avanturu na ovome svijetu koji s ljubavlju gradi i mržnjom razara. Odmjerenog stasa i karakterističnog potpisa, uglavnom u sjeni - pa čak i kada je riječi o otvorenju njegovih iznimno posjećenih izložbi - Dimitrije se najradije vraća u mir koje mu pružaju ulice na Šalati, svojim istinskim ljubavima - slikanju i Jagodi - za koje navodi kako bi učinio sve što će ih očuvati u najširem smislu te riječi.
Napisala Ana Lukiček Fotografije Dražen Kokorić, Cropix, Saša Midžor, Antonio Bronić/Pixsell