Briga o fizičkom zdravlju svima nam je prioritet, pogotovo u ovo vrijeme pandemije koronavirusa kada je sve ostalo palo u drugi plan. No ne baš sve. Mnogi opravdano strepe zbog ekonomskih posljedica zdravstvene krize i psihički se teško nose s raznim prognozama, drugi pak sa svakodnevnim izvještajima o oboljelima i preminulima te općenito onim što nas čeka u budućnosti. Stoga smo razgovarali s našim uglednim psihijatrom doc. dr. sc. prim. Boranom Uglešićem, dr. med., pročelnikom Zavoda za biologijsku psihijatriju i intenzivnu skrb klinike za psihijatriju KBC Split i docentom Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Markantni Splićanin napustio je na trenutak ex cathedru i svakodnevnim jezikom približio nam mnogo toga što proživljavamo, od anksioznosti do strahova, savjetovao kako si pomoći, objasnio je li moguće naučiti biti sretan te otkrio kako on proživljava ova čudna vremena.
Story: Na početku izolaciju zbog koronavirusa mnogi su govorili kako je dobro da se malo odmore od putovanja do radnog mjesta, svakodnevne ‘vožnje’ na autopilotu. No što se može dogoditi ljudima kada se nakon mjesec i pol karantene vrate starom načinu života?
Zanimljivo je kako nam se činilo da se pandemija događa nekomu drugom dok smo čitali novinske članke o Kini. Čak i kad je virus stigao u Italiju, još nismo bili svjesni onoga što nas čeka. Tek kad je ugroza stigla u naše okruženje, postali smo svjesni opasnosti i odgovornosti. Po takvom percipiranju tijeka događanja jasno vidimo da nismo imali realnu sliku svijeta oko nas. Upravo svjedočimo paradoksalnoj situaciji u kojoj se od čovjeka sada traži da živi u miru, u izolaciji svoga doma, sa svojim najbližima, da se posveti svemu onome za što prije nije imao vremena, da tako bude konstruktivan i proaktivan. Kako je evidentno da smo po prirodi stvoreni za mir, a ne za nemir koji nam je donosio svakodnevni život, kako vi kažete ‘autopilot’, postoji opravdana bojazan da će se mnogo veći problem dogoditi u trenutku vraćanja čovjeka u svakodnevicu i rješavanja svih onih životnih zaostataka, nego u ovim danima karantene dok nas prisebnima drže osjećaj zajedništva i društvenog doprinosa. Nešto slično ratnom zanosu. No što će sada biti s ljudima, kada se polako vraćamo uobičajenom načinu životima, to tek treba vidjeti. Stanje će diktirati i ekonomske i socijalne prilike.
Story: Ljudi su prije svega društvena bića.
Sjetite se samo slike do prije nekoliko mjeseci kada bi za istim stolom sjedilo nekoliko ljudi i svatko bi gledao u svoj mobitel. Pa jesmo li socijalna bića?! Reći će te da su društvene mreže socijalne mreže. No jesu li te mreže služile za druženje ili kao pozornice i izlozi prividnog života?! Bilo bi dobro da smo ovo vrijeme iskoristili da ponovno naučimo sebe i našu djecu što to znači uistinu biti socijalno biće.
Story: Neki vaši kolege već upozoravaju da bi nakon izolacije mnogi mogli patiti od anksioznosti? Što je zapravo njezina definicija?
Anksioznost ili tjeskoba sama po sebi ne mora biti patološka jer nastaje iz straha i opreza te je neizbježan dio svakodnevnog života većine ljudi. U ovim trenucima ljudi su skloni katastrofiziranju, što je jedan od disfunkcionalnih načina razmišljanja i sigurno vodi povećanju straha, nastanku povišene anksioznosti ili čak napadima panike. Takav je način razmišljanja poznat i pod nazivom ‘predviđanje budućnosti’ i podrazumijeva predviđanje samo negativnih ishoda budućih situacija, zanemarujući druge, vjerojatnije ishode, jer smo po prirodi skloni bolje čuti negativnu nego pozitivnu informaciju. U ovoj je situaciji sasvim prihvatljivo da se ljudi boje nepoznatog, ali ako tjeskoba nije u skladu s intenzitetom ili vrstom podražaja te takvo intenzivno razmišljanje utječe na čovjekovo funkcioniranje u svakodnevici, tada možemo reći da je riječ o patološkoj anksioznosti.
Story: Što je sa strahovima? Koja sve pitanja postavlja većina pojedinaca u ovim čudnim vremenima te zašto strah nije dobar? Ili jest?
Strah je vrlo snažna i intenzivna emocija koju osjećamo u slučaju neke više ili manje neposredne opasnosti. Opasnost možda i jest stvarna i opravdana, ali strah je vrlo subjektivan i osoban zato što mašta ima važnu ulogu u percepciji opasnosti. Strah je, zapravo, vrlo korisna emocija jer u slučaju opasnosti pokreće mehanizme obrane i zaštite nužne za preživljavanje. Često je popraćen i fizičkim reakcijama poput obilnog lučenja adrenalina. No u nekim slučajevima strah može izazvati djelomičnu ili potpunu paralizu koja nam onemogućuje ikakvo djelovanje i čini nas destruktivnim. Mišljenja sam da je racionalni strah naš dobar anđeo čuvar koji nas, kako u životu tako i u ovoj novonastaloj situaciji, drži opreznima i odgovornima. Strah postaje problem kada je pretjeran pa postajemo anksiozni ili ga ignoriramo po modelu ‘ja sam jači od straha’ pa smo u takvim situacijama ovih dana svjedočili neodgovornom ponašanju pojedinaca koji nisu poštovali pravila struke, u najgorem slučaju čak i kršili samoizolaciju. Neka straha u našim životima kao svjetionika u nemirnom moru.
Story: Jedan vaš zadarski kolega kaže da će neki ljudi kada prođe opasnost od koronavirusa, na žalost, razviti PTSP? O čemu je tu zapravo riječ? Kako to mozak funkcionira?
Možda je preuranjeno govoriti o PTSP-u kao nužnoj posljedici ovih događaja. Prije će ljudi imati neke od simptoma poput poremećaja prilagodbe, smetnji iz anksiodepresivnog kruga ili akutne reakcije na stres. U posttraumatskom stresnom poremećaju stalno je ponavlja proživljavanje doživljenoga traumatskog iskustva. Pitanje je jesmo li mi doživjeli konkretnu trauma? Prije bismo ovdje mogli spomenuti potres koji je pogodio Zagreb kao primjer realne trauma, koja i dalje ima ugrožavajuću mogućnost retraumatizacije. Naš mozak funkcionira tako da se trauma naknadno ponovno proživljava u obliku noćne more ili pojavljivanjem traumatskih scena. PTSP postaje kroničan ako je prisutan dulje od tri mjeseca, a k tome se adekvatno ne liječi. U ovom kontekstu definitivno treba spomenuti ljude koji su u izravnom kontaktu s oboljelima. U ovom slučaju govorimo o zdravstvenim djelatnicima diljem svijeta koji su na prvoj ‘liniji fronta’. Nažalost, teško je znati hoće li medicinski radnici koji su preživjeli Wuhan ili Bergamo moći umaknuti PTSP-u.
Story: Što je najvažnije sačuvati u ovim trenucima?
Kontrolu. Možemo govoriti o kontroli ponašanja, dotoka informacija, poriva, destrukcije… Naime, radite sve ono na što vi možete utjecati i što ovisi isključivo o vama. Dakle, fokusirajte se na svakodnevnu rutinu, na vraćanje u svoj životni ritam, ali i na poštovanje mjera stožera.
Story: Koliko glazba, čitanje i sport mogu pomoći u ovakvim vremenima?
Usisavač, krpa, vrt, kuhinja, serija, knjiga, ormari, stare fotografije, pisanje, slikanje, vježbanje… ovaj bi niz mogao biti beskonačan, ovisno o osobnim afinitetima pojedinca. Svi smo mi imali neke želje za koje nismo imali vremena, a iskreno se nadam da smo svi u izolaciji napravili dobar filtar zanimacija i životnih prioriteta. Bilo koji oblik okupacijske terapije, dobro isplanirane u svakodnevnom životu, koja ima funkciju otklanjanje negativnih misli uvijek je, a pogotovo u ovakvim situacijama, dobro došao.
Story: Može li se naučiti biti sretan? Optimističan?
Lako je reći, teško je postići. U psihijatriji postoje dva pojma - shvatiti i prihvatiti. Ne bi danas postojale tisuće knjiga o samopomoći, niti bi ljudi išli na psihoterapije da je tako lako naučiti biti optimističan. Nažalost, način života ‘tjerao’ nas je da budemo konzumenti pogrešnih informacija, a tako smo gubili bitku sa samim sobom. Na taj način lako ulazimo u nezadovoljstvo i pesimizam izazvane nerealnim očekivanjima koja nam je nametnulo društvo. Mislim da je sreća mozaik točno poredanih životnih prioriteta, vlastitoga vrijednosnog sustava koji je u skladu s okolinom te, što je i najvažnije, realnog pogleda na svijet.
Story: Mnogo slavnih osoba u svijetu, poput britanskog princa Williama, spominje mentalno zdravlje. Što to točno znači?
Po samoj definiciji mentalno zdravlje nije samo odsustvo mentalnog poremećaja. Ono se definira kao stanje blagostanja u kojem svaka osoba ostvaruje svoje pune potencijale, zna se nositi sa životnim stresovima te ima mogućnost radnog, emotivnog i socijalnog funkcioniranja. S punim je pravom tema mentalnog zdravlja u fokusu interesa i laika i stručnjaka jer postajemo sve više svjesni gubitka kvalitete života te zakazivanja na životnim planovima, što je posljedica prevelikih očekivanja i borbe sa svim onim preprekama koje nam moderno društvo postavlja u utrci zvanoj život.
Story: Kako stojite s onom izrekom - sve je u glavi?
Možda sam te sreće da sam odgajan u obitelji u kojoj se živjela psihijatrija, stoga mi je bilo normalno da sve ide iz glave. S obzirom na to da je moj otac do svoje devedesete godine aktivno živio psihijatriju, naučen sam da je upravo glava ključ svega. Što sam zreliji, više shvaćam da izreka ‘sve je u glavi’ itekako drži vodu.
Story: Je li naš sveprisutni humor bunt protiv straha?
Bunt vrlo često ima negativnu konotaciju, pogotovo na ovim prostorima, jer su naši ljudi mentalitetom skloni biti u buntu protiv svega i svačega, osim kad nas snađe kolektivna nevolja. Humor je nešto što ide iz mentaliteta, inteligencije, šarma, otpora, možemo reći i straha, stoga bih se usudio reći da su samoironija i cinizam u ovom slučaju zapravo u službi pozitivnog. Nešto što nam ‘drži glavu iznad vode’, nasmijava nas i stvara pozitivnu emociju.
Story: S kojim se pitanjima vi kao psihijatar najčešće susrećete ovih dana?
Do kada? Koliko? Kako? Zašto? Kako poslije? Zašto sada? Nema pitanja koje kolegama i meni neće postaviti ovih dana. Takva su pitanja očekivana, opravdana i razumljiva jer se svi mi prvi put susrećemo s ovakvom vrstom ugroze ljudskog zdravlja i egzistencije.
Story: Kako ste vi proživjeli ovu izolaciju? Koji su bili vaši mali gušti za opuštanje?
Nije mi se bilo sasvim lako ni opustiti jer mi je ovih dana često zvonio telefon. Prijatelji, poznanici, pacijenti, svi misle da imam čaroban, jednostavan odgovor na trenutačno stanje. No ono je vrijeme koje sam ipak uspijevao ukrasti za sebe i obitelj pa smo ga provodili u našim sitnim guštima, bilo to da je riječ o gledanje serija, igranju društvenih igara, uređenju vrta ili zajedničkom provođenju vremena u kuhinji. Uglavnom, trudili smo se držati neke svoje rutine i, što je najvažnije u organizaciji dana, ništa nismo ostavljali za sutra.
Story: Ima li nešto pozitivno po društvo što možemo izdvojiti u ovim trenucima kada je svijet na trenutak stao?
Iako dobro zvuči, bojim se da je svijet stao malo više od jednog trenutka. Stoga bismo trebali iz ovog zapanjujućeg ‘zaustavljanja’ okretanja Zemlje oko svoje osi, ako smo pametni, izvući mnogo toga pozitivnog. Za početak, trebali bismo biti zahvalni jer smo prošli brzi tečaj, odnosno prolazak od egoizma do altruizma, od dehumanizacije do humanizacije, od pogrešno postavljenih prioriteta do vraćanja na tvorničke postavke. Koliko će nas taj tečaj u konačnici koštati, ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo na tom tečaju naučiti, zapamtiti, usvojiti i primijeniti u budućnosti.
Story: Što biste poručili našim čitateljima?
Nekoliko jasnih i konkretnih smjernica kako bismo svi skupa bolje funkcionirali u zadanim okvirima.
1. Informirajmo se iz pouzdanih izvora i budimo umjereni u konzumaciji informacija. Odredimo sebi kada ćemo i koliko vremena tijekom dana izdvojiti za praćenje najnovijih informacija.
2. Osmislimo strukturu dana i pokušajmo maknuti fokus s onog na što ionako ne možemo utjecati, kako ne bismo stalno potpirivali vatru anksioznosti.
3. Izbjegnimo upadanje u začarani krug katastrofičnog predviđanja, gradeći sve detaljnije i stravičnije horor filmove u glavi. Ako se to ipak dogodi, prepoznajmo negativne misli i njihov katastrofalan scenarij. Pitajmo se je li sada korisno tako razmišljati? Kako se osjećamo kada tako razmišljamo? Možemo li nešto riješiti takvim razmišljanjem? Ostanimo fokusirani na ono što smatramo dobrim za sebe i svoje bližnje.
4. Iskoristimo vrijeme za ponovno kvalitetno uspostavljanje kontakata s obitelji i prijateljima. Ovo su vremena kada nam je neophodna međusobna podrška. Ne odustajmo od svoga društvenog života, samo ga modificirajmo.
5. Prijetnju našem zdravlju pokreće strah koji je u osnovi svih strahova, a to je strah od smrti. Suočeni s podsjetnikom na vlastitu smrtnost, pretjerano smo usredotočeni na bilo kakve znakove bolesti. Povratak u svakodnevicu treba biti postupan, kontroliran, uz maksimalan oprez, ali bez pretjerane opterećenosti bolešću. I što je jako važno naglasiti, bez stigmatizacije oboljelih, izliječenih i njihovih bližnjih. Na nama je da povratak u uobičajeni način života bude što bezbolniji, ali trebamo biti i spremni na to da mnogo toga što je prije bilo normalno sada neće biti i obrnuto. Morat ćemo biti što fleksibilniji i maštovitiji u prilagodbi na novi stil života.
