Pandemija je doslovno preko noći promijenila naše živote i dok se odrasli koliko-toliko dobro nose s promjenama, ima i onih koji ih nikako ne mogu razumjeti. Riječ je o najmlađima, djeci koja su odjednom prestala ići u školu, a većina ih se i neće vratiti u školske klupe, odjednom se više ne smiju družiti s vršnjacima, odlaziti na igralište... Kako ovo sve podnosi najmlađa generacija i kako im olakšati situaciju, doznao je pjevač Sandi Cenov u razgovoru s mag. spec. školske i predškolske psihologije Žanom Pavlović, psihologinjom i konzultanticom za zaštitu mentalnog zdravlja dojenčadi, djece i adolescenata u Centru rane intervencije i rehabilitacije Siguran korak u Splitu.
Sandi: Kako najlakše objasniti djeci što se događa?
Ovisno o dobi, ali i pojedinom djetetu. Prije nego što bilo što kažete, provjerite što djeca znaju. Djeci mlađoj od šest godina ponudite kratka i jasna objašnjenja riječima koje ona razumiju. Razgovarajte što konkretno mogu učiniti da ostanu zdravi, primjerice češće prati ruke, vježbati, piti dosta tekućine, držati fizičku udaljenost, jesti voće i povrće i slično. S djetetom školske dobi vrijede ista pravila, ali s malo više informacija koje možete zajedno potražiti iz pouzdanih izvora. Obično više govorimo nego što slušamo pa neka sada bude drukčije. Nemojte ih obasipati velikom količinom informacija, teorijama zavjere ili neprestano izlagati vijestima. Kriza u svima nama izaziva osjećaj straha i nesigurnosti. Ne znamo što misliti ni kako reagirati u potpuno nepoznatim, a često i nepredvidivim okolnostima. Kada se ujedine osjećaj neizvjesnosti, straha i opasnosti, pojačava se naša potreba za uspostavom osobne emocionalne sigurnosti. I djeci su potrebne jasne informacije o onome što se događa u skladu s dobi i mogućnosti razumijevanja, kao i poruka da ih volimo i da ćemo uvijek biti tu za njih.
Sandi: Njihov je život donedavno imao određenu strukturu - škola u točno određeno vrijeme, dolazak kući, učenje… Je li zdravije da i sada. dok su kod kuće. nekako strukturiramo vrijeme? Koliko je važna rutina?
Djeca su i u školi imala raspored sati. Na isti način funkcioniramo i na poslu planirajući vrijeme. Rutina je jako važna jer nam daje osjećaj sigurnosti i kontrole nad onim što možemo kontrolirati. Djeca vole strukturu, bez obzira koliko to apsurdno zvuči. Predvidljiv raspored u kojemu djeca znaju kada je vrijeme za igru, a kad za školu i domaći rad, pomoći će im da se lakše nose s kriznom situacijom. Stručnjaci se slažu kako mogućnost predviđanja rutine i svakodnevnih aktivnosti ljudima donosi određenu sigurnost i stabilnost. Stariju djecu možete uključiti i u sam proces osmišljavanja rasporeda. Nemojte zaboraviti u raspored uvrstiti i aktivnosti opuštanja te zabave. Planiranje i usvajanje novih rutina koje nas usmjeravaju i povezuju s onim što je doista važno u životu najbolji je recept za mentalno zdravlje.
Sandi: Kako ova pandemija utječe na psihičko zdravlje djece? Hoće li ostaviti neki značajniji trag, o čemu to ovisi? Kakvo je vaše iskreno mišljenje o tome da su ove nuspojave, koje su nam nametnula mjerodavna tijela, utjecale na zdravlje naše djece više od virusa COVID-19?
Iako djeca u ovoj pandemiji nisu rizična skupina, mogu biti prenosioci virusa. Međutim, gotove sve mjere prevencije - nošenje maski, fizička distanca, izolacija odnosno nemogućnost druženja s vršnjacima, bakom i djedom te boravka na otvorenom - mogu djelovati nepovoljno i imati negativne posljedice na dječji razvoj. Djeca doživljavaju sve ono što doživljavaju i roditelji, ali na specifičan način. Situacije u kojima je došlo do velikih promjena dnevne rutine, neodlaska u vrtić ili školu, gubitka posla roditelja ili gubitka nekog člana obitelji kod djece mogu razviti iznenadne strahove, tijekom dana ili noći, mogu dolaziti u roditeljski krevet, tražiti svjetlo, često se buditi ili početi mokriti u krevet. Djeca mogu osjećati strah, tugu, ljutnju, uznemirenost i cijeli niz neugodnih emocija. Mlađa djeca mogu sebe okrivljavati za novonastalu situaciju. Kao i u mnogim drugim situacijama, najvažniju ulogu imaju roditelji. Djeca čiji roditelji u ovom razdoblju budu dosljedni, emocionalno otvoreni i dostupni, imat će znatno manji rizik od razvoja ozbiljnijih posljedica.
Sandi: Koji je vaš savjet kako bismo umanjili mogućnost određene vrste PTSP-a kod djece?
Moguće je da dijete sadašnja situacija podsjeti na prijašnje teške događaje, na ranija odvajanja od obitelji, strahove i gubitke. Budite djetetu izvor sigurnosti, ponavljajte da ste tu za njega, pokažite razumijevanje, pitajte dijete što bi mu pomoglo. Podsjetite ga na nešto što mu je prije pomoglo u kriznim situacijama. U odnosu na roditeljske brige, brige i gubici s kojima se suočavaju djeca mogu izgledati beznačajno, ali djeci su jednako teški. Jedan od trenutačno najvećih gubitaka jest druženje s prijateljima. Svi imamo potrebu za pripadanjem, a situaciju u kojoj su djeca fizički izolirana od vršnjaka oni mogu razumjeti kao opasnu i prijeteću. U ovim su okolnostima elektronički uređaji gotovo jedini način socijalnih kontakata s drugima. Roditelji bi kod djece trebali poticati održavanje kontakata s vršnjacima iz škole i prijateljima radi socijalne povezanosti i veće emocionalne otpornosti. Fenomen zrcalnih neurona i mogućnost gledanja izraza lica osobe s kojom razgovaramo prednosti su videopoziva u odnosu na audiorazgovor i slanje SMS-a. Kod manje djece iskoristite igru, primjerice igru doktora, tražite da nosi masku, da čeka u redu, branite figurama ljudi ili životinja da izlaze i slično. To je poželjan način proživljavanja iskustva i strahova u kojemu možete dobiti uvid kako se djeca osjećaju te ponuditi podršku i ohrabrenje.
Sandi: Činjenica da smo neprestano zajedno povećala je nervozu i uzrokovala sukobe među braćom i sestrama, ali i roditeljima i djecom. Imate li savjet kako ih izbjeći?
Sukobi među djecom dio su odrastanja, ali i učenja. Sve dok su sukobi manji i nisu ozbiljni, dopustite djeci da sama pronađu rješenja. To će jačati njihovo samopouzdanje, učiti ih kompromisu, prihvaćanju razlika i samokontroli. To su važne životne lekcije u kojima mogu naučiti kako se izboriti za sebe a da ne povrijede druge. Pravila ponašanja dogovorite unaprijed, a ona moraju biti jasna svim članovima obitelji. Uključite djecu u donošenje pravila, ali i preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje. Budite dosljedni u vezi s pravilima o kojima se ne pregovara, primjerice pranje zubi, odlazak u krevet preko tjedna, pisanje zadaće. Uvažite njihovo mišljenje i želje u situacijama kad je to moguće, primjerice odabir zabave, odlazak na spavanje petkom i subotom te slično. Naučite djecu, ali i sami sebe, kako organizirati vrijeme, kako planirati obveze i zabavu, kako uskladiti različite potrebe članova obitelji. Ne zaboravite da je svaka krizna situacija, pa tako i ova, iznimno zahtjevna za cijelu obitelj, nemojte biti prestrogi prema sebi i djeci. Važno je kako se sami ponašate prema drugom roditelju i prema sebi, kako se nosite s kriznom situacijom i problemima. Djeca vas slušaju i gledaju, za njih ste prvi i najvažniji modeli identifikacije.
Sandi: Djeca postavljaju puno pitanja - što im odgovoriti na ona na koja ni sami ne znamo odgovor, primjerice kada će ovo završiti, hoće li na jesen ići u školu i slično?
Nemojte se bojati djeci reći da ne znate i nemate odgovor na sva njihova pitanja u određenom trenutku. Djeca će znati cijeniti vašu iskrenost. Ako ne znate odgovor na neko pitanje, recite im da ne znate. Možete i zajedno potražiti odgovor na internetu, u knjizi, nazvati nekog tko zna. Nikad nemojte lagati djeci. Laž trenutačno rješava problem, ali dijete gubi povjerenje u vas, što je mnogo važnije.
Sandi: Trebaju li djeca biti upoznata s baš svim strahovima i tjeskobama odraslih ili to u nekoj mjeri ipak trebamo zadržati za sebe?
Djeca trebaju iskrene roditelje, iako ih ne trebamo pretjerano opterećivati i usmjeravati na neprestanu priču o našim strahovima i brigama vezanim uz pandemiju koronavirusa. Nemojte da vam se dan svede na priču o koronavirusu. To ne znači da ćete situaciju promatrati kroz ružičaste naočale i doživljavati manje opasnom. To znači da ćete se usmjeriti na osobne i obiteljske resurse kako biste prebrodili krizu. S druge strane, ako ste zabrinuti, uplašeni, tužni nemojte zatomljivati svoje osjećaje jer djeca to lako i brzo prepoznaju. Vodite računa i o sebi jer ‘prazna čaša ne gasi žeđ’. Za razvoj psihološke otpornosti jasno i jednostavno razgovarajte s djecom, dijelite emocije, iznosite pozitivne misli o budućnosti, organizirajte zajedničke aktivnosti i potaknite ih da govore o svojim osjećajima. Dopustite im izražavanje svih osjećaja. “Baš je super u izolaciji jer smo igrali ‘Čovječe, ne ljuti se’” i “Baš dobro što ne moram u školu jer me Ivo gnjavi.”
Sandi: Neka su djeca krenula u školu i vrtiće, ali postoji niz preporuka kako se ponašati, od toga da ne smiju grliti drugu djecu do toga da drže razmak od dva metra. Je li realno očekivati da će dijete sve to usvojiti i shvatiti?
Djeci će biti teško objasniti pojam fizičke distance, osobito mlađoj kojoj je fizičko istraživanje okoline uobičajeni način ponašanja, neophodan izvor učenja i komunikacije s okolinom. Objasnite im da se virus prenosi s čovjeka na čovjeka i da zato moramo držati distancu. Mlađoj djeci možete mnogo toga pretvoriti u igru. Primjerice, pomozite im da osmisle pozdrav prijatelju koji ne uključuje fizički kontakt ili neka pjevaju pjesmicu koja traje 40 sekundi dok peru ruke... Drago mi je da ne koristite naziv socijalna distanca, koji se ustalio, a zapravo se misli na fizičku distancu. Socijalna distanca pretpostavlja stupanj bliskosti u socijalnim odnosima koji jedna osoba osjeća prema drugoj ili prema pripadnicima socijalnih skupina. Socijalna distanca može varirati od bliskih i toplih odnosa preko ravnodušnih sve do neprijateljskih. Dakle, u situaciji krize, pa i pandemije koronavirusa, potrebno nam je smanjenje socijalne distance, odnosno održavanje socijalnih kontakata kako bismo pokazali humanost, toleranciju i solidarnost.
Sandi: Hoće li roditelji koji su ovih dana i učitelji svojoj djeci imati mogućnost više utjecati na određene političke i općenito sociološke stavove svoje djece koja nemaju mogućnost neke odgovore tog tipa dobiti od stručnog i za to obrazovanog osoblja? Primjerice, situacija da roditelji skloni rasizmu te ideje potiču i kod djece?
Da, roditelji prenose svoje stavove na djecu jer su prvi i primarni modeli njihove identifikacije. Djeci je važno naglasiti da koronavirus nema nikakve veze s tim kako netko izgleda, odakle je ili koji jezik govori. Nisu sve obitelji povoljna sredina za zdrav rast i razvoj djece. U takvim situacijama moraju reagirati stručnjaci mentalnog zdravlja, socijalne skrbi, ali i svi drugi pojedinci koji imaju saznanja o nepovoljnim utjecajima na dijete. Nažalost, pojava koronavirusa i izolacije donijela je sa sobom porast obiteljskog nasilja i nove slučajeve rasne diskriminacije diljem svijeta.
Sandi: U izolaciji nam je svima daljinski često u ruci. Kako da se roditelji usklade s djecom što se tiče sadržaja na televiziji, s obzirom na različite afinitete?
Postavite jasna pravila i granice o tome kada i tko gleda TV, koje sadržaje gleda i koliko dugo. Budite dosljedni i ustrajni. U izolaciji djeca provode ispred TV ekrana dosta vremena prateći obaveznu školsku nastavu, ali i družeći se s prijateljima online jer im je često to jedini način interakcije. To, nažalost, predstavlja rizik za razvoj različitih poteškoća djece zbog mnogo vremena provedenog ispred ekrana (pretilost, loša koncentracija, poteškoće u ponašanju, nasilno ponašanje i drugo).
