Zagrebačke studentice za Petrinju: 'U prirodi nam je empatija'

Jedan od najtežih dana u modernoj hrvatskoj povijesti dogodio se 29. prosinca oko 12.20 sati u Petrinji. Snažan potres magnitude 6.2 prema Richteru pogodio je Petrinju, Sisak, Glinu i okolicu. Potres je grad ostavio u ruševinama, ali ponovno pokazao da Hrvatska ima veliko srce. Od tog dana, pomoć sa svih strana svijeta stižu u mjesta pogođena ovim strašnim potresom. Uz sve volontere i ljude velikog srca, tu su i studentice Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Helena, Marija, Petra i Katja - imena su to djevojaka koje su organizirale humanitarnu akciju 'Humanitarko', koja od prvog dana pomaže potrebitima. Za Story.hr su ispričale svoju priču - od toga kako su započele akciju, do emotivnih iskustava koje su doživjele na terenu. 

Koji je glavni cilj ove akcije?

U trenutku kada se potres dogodio svi smo osjetili potrebu da pomognemo i jedini smisleni korak je bio da se okupimo, pomognemo i da u okviru našeg Fakulteta napravimo sve što je u našoj moći. Kako vrijeme odmiče i kako su se dojmovi slegli, razvijamo mehanizam podrške i djelujemo na više razina jer su se akciji priključili i profesori sa svojim idejama. Time je Humanitarko postao platforma i sinonim za pomoć koju pružaju studenti i profesori Učiteljskoga fakulteta. Jedna od trenutnih akcija, uz prikupljanje potrepština, zove se "Humanitrakov mobilni vrtić" u sklopu kojega će se izvoditi igralačke aktivnosti s djecom rane predškolske i školske dobi na potresno pogođenim područjima Banovine.

Djeci školske dobi uskoro kreće nastava te se unutar projekta „Online zadaću napiši, jedinicu izbriši“ kojeg su osmislile Helene Kovač i Marijane Bukvić, pripremaju posebne aktivnosti za učenike iz tih područja. Također, organizirale smo i „Pandemiju pozitivnih poruka“ koja je naišla na veliki odaziv ljudi s Učiteljskog fakulteta, ali i šire. Svrha pandemije pozitivnih poruka je pokušati u što većoj mjeri osvijestiti ljude iz pogođenih područja da nisu sami, da smo svi uz njih i da imaju ogromnu podršku. Akcija se provodi na način da se ljudi uslikaju s porukom podrške koju žele poslati uz #kadseUFovcislože #čudosemože, a svoje slike mogu poslati na Instagram i Facebook stranice Studentskog Zbora Učiteljskog fakulteta (@sz.uciteljskifakultet).

Kako je na vas osobno utjecao potres i sve što se događa trenutno oko nas?

Prikupljanje poklona za djecu, pomaganje osobama pogođenima u potresu… Sve su to velike akcije koje zahtijevaju mnogo fizičke i psihičke energije. I hvalevrijedne su. No, kada ste zaista dugo i intenzivno uključeni u njih potrebno je po završetku svake stati i pohvaliti se. Nismo imale vremena stati i reći se „bravo!“, a već se dogodio potres i time nova akcija. Nismo se stigle pitati „Kako si? Kako sam ja, kako su moji doma, kako se osjećam…" U tim trenucima razmišljaš o tuđim potrebama, tuđim urušenim domovima, tuđim osjećajima. I sretan si jer imaš svrhu, tvoja pomoć uistinu pomiče svijet. Lijepo je pomagati i zaista nas ispunjava i daje nam svrhu, viši cilj i smisao. No, kao što smo rekle, treba stati samo na trenutak i reći si „Bravo, činiš dobro i činiš dovoljno. “ Jer, znate, na trenutke nam se činilo da ne činimo dovoljno, da moramo više, da moramo još i da moramo i možemo bolje. U tim trenucima bila je ključna pomoć i podrška profesorice Cergol. Od trena kada smo odlučile krenuti na put, znale smo što nas čeka i profesorica Cergol nas je cijelo vrijeme nastojala zaštititi fizički i psihički od toga da emocije ne prevladaju onime što radimo. Zapravo tek kada smo krenule prema Zagrebu pustile smo emocije da izađu na površinu.

Zbog nekoliko lažnih akcija, je li vas bilo strah pridobiti povjerenje ljudi? Jeste li naišle na neke probleme?

Ljudi su od samih početaka imali povjerenja u nas jer smo djelovale kao studentice Učiteljskog fakulteta i prikupljale pomoć u prostorijama Fakulteta te imale podršku cijele Uprave, a posebice dekana prof.dr.sc. Siniše Opića. Nismo očekivale da će se toliko ljudi odazvati na našu akciju. U prva tri dana odvezlo se osam kombija i šest autiju punih potrepština koje su razdijeljene direktno ljudima kojima je bilo potrebno. U cijelom procesu prikupljanja transparentno smo prikazivali na koji je način organizirana akcija. Imali smo potporu naših obitelji, prijatelja i poznanika, ali i radio postaja koje su svojim kanalima prenosili obavijesti o prikupljanju donacija na fakultetu. Nismo naišli na probleme, dapače, brojni donatori su imali želju zajedno s nama krenuti putem pogođenih mjesta.

Iz svega što se do sada napravile, što biste sada rekle - što je ljudima u potresom pogođenim područjima najpotrebnije?

Odjeća – donje rublje, čarape, gumene čizme (36-45)
Higijena – prašak za veš, deterdžent za suđe
Bebe i djeca – kašice, pelene, podloge za prematanje, igračke
Ostalo – grijalice, cerade, pribor za jelo, plinski rešo, madraci, deke

Ljudi su željni razgovora, utjehe i nade jer su zbog stalnih podrhtavanja i neizvjesne budućnosti u velikom strahu. Ako ste u mogućnosti donirati nešto od navedenog, pozivamo vas da donesete na portu Učiteljskog fakulteta od 15 – 22, Savska cesta 77, 10000 Zagreb. Za sva pitanja organizacijski tim volonterske akcije „SuperHumići pomažu“ stoji na raspolaganju na e-mailu humi.humica@gmail.com.

Postoji li neka posebna osoba/obitelj čija vas je priča emotivno pogodila?

Imamo nekoliko primjera. Jedan djed koji je rekao: 'Ja sam kao ćuko sjedio na podu i čekao da ovo sve prođe, ali nema veze, što, što, pa kuća će nestati, bitno da se mi družimo'. Jedan mladić koji je rekao: 'Hvala što si mi ovo sada dala, ja cijelu noć nisam spavao, htio sam se ubiti i nije mi bilo dobro koliko se bojim'. Jedna nepokretna i bolesna žena koja je izjavila: 'Jedino jače od željeza i čelika je upravo čovjek'. Jedan starac koji je stajao na garaži pored svoje kuće čiji je krov urušen i koji je nakon postavljena pitanju o tome treba li mu hrane odgovorio s osmjehom na licu od uha do uha: 'Ma kakvi cure...ja živim od ljubavi'.

Kako vi uspijevate ostati pozitivne u svemu ovome? Od kuda motivacija za dalje?

S obzirom na to da smo buduće učiteljice i odgojiteljice, u prirodi nam je empatija i želja za pomaganjem. To je ona želja koja čini razliku u svijetu i koja pomiče granice ljudske dobrote, djelovanja i pomaganja. To su oni ljudi zbog kojih vas nije strah što će biti sa svijetom jer radi takvih svijet uistinu jest lijepo mjesto. Profesori nas hvale, roditelji su ponosni, neki nam se i dive, a mi smo samo studentice koje vole pomagati i vole raditi dobro i biti dobro. Ne radimo to radi pohvale, ali nas podrška ohrabruje da idemo dalje. Radimo to radi mame u Petrinji koja će moći nahraniti svoju bebu i zbog djeda kojega će deka spasiti jer nema grijanje u kući. Oni su naš oslonac, ljudi kojima dolazimo doma nakon cijelog dana i kojima smo prijateljice, kćeri, unuke, cure,…

No, često si znamo zadati užurban tempo i njega je lako slijediti na početku akcije, ali ovo će trajati. Ovo će trajati i nitko ne zna koliko još dugo. Upravo oni koji su nam oslonac podsjećaju nas da usporimo i da brinemo o sebi. To je i naša profesorica Cergol. Znate, ima dana kada radimo do u noć. Malo spavamo, puno radimo i to su trenuci kada iz vida počnemo gubiti zašto to radimo. To nam se događa jer smo umorne i zaboravljamo na druge obaveze. To su trenuci „pucanja“. U tim je trenucima važno ne izgubiti zašto pomažemo, koji je cilj i svrha akcije, pružanja pomoći ili bilo čega drugoga što radimo. Naši ljudi – to je ono što nas drži na okupu. Podrška koju dobivamo od svoje obitelji, podrška naših prijateljica i dečkiju. No, najveći oslonac smo jedna drugoj i ne dozvoljavamo si da se raspadnemo, podsjećamo jedna druge zašto to radimo, podsjećamo se da spavamo, često nas i humor liječi. Znamo koliko je drugima teško, radimo sve što je u našoj moći da im pomognemo i tako mijenjamo svijet. Svaka osoba kojoj smo pomogle poticaj je da se naše akcije i dalje odvijaju.