Jedan od najtežih dana u modernoj hrvatskoj povijesti dogodio se 29. prosinca oko 12.20 sati u Petrinji. Snažan potres magnitude 6.2 prema Richteru pogodio je Petrinju, Sisak, Glinu i okolicu. Potres je grad ostavio u ruševinama, ali ponovno pokazao da Hrvatska ima veliko srce. Od tog dana, pomoć sa svih strana svijeta stižu u mjesta pogođena ovim strašnim potresom. Uz sve volontere i ljude velikog srca, tu su i studentice Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Helena, Marija, Petra i Katja - imena su to djevojaka koje su organizirale humanitarnu akciju 'Humanitarko', koja od prvog dana pomaže potrebitima. Za Story.hr su ispričale svoju priču - od toga kako su započele akciju, do emotivnih iskustava koje su doživjele na terenu.
Recite nam nešto o samom početku pokretanje akcije i studentima koje stoje iza ovoga.
Humanitarko je ideja Helene Kovač i Mihaele Tepšić, dviju prijateljica s Učiteljskog fakulteta, koja je još prije tri godine počela humanitarno djelovati kroz božićni sajam na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Sakupljali su se novci te donirali raznim udrugama poput udruge „Jedni za druge“. Ove godine, s obzirom na koronavirus, Humanitarko je ispunjavao božićne želje i prikupljao darove za nezbrinutu djecu i djecu izbjeglice. Netom nakon završene suradnje s „JRS-om“ i Caritasom dogodio se potres u Petrinji. U dogovoru predsjednice Studentskog zbora Helene Kovač i studenta Janka Bulovića Humanitarko je nastavio svoj put pomaganja potrebitima. Helena je organizirala studentice u prikupljanju i razvrstavanju potrepština, a Janko se s kolegama zaputio na teren. Studentice koje su sudjelovale u organizaciji uz Helenu su Marija Brekalo, Petra Crnički i Katja Heraković. Razvrstane potrepštine na teren su uz Janka odvozili dekan fakulteta prof. dr. sc. Siniša Opić, asistent Borna Nemet, bivši student Lovro Vukoja-Trošić i djelatnik studentske službe Luka Jajčinović. Nakon tri dana i nas četiri hrabre žene pod vodstvom doc.dr.sc. Kristine Cergol i njezinog psa Kana, odlučile smo se priključiti dečkima na terenu i osobno razvoziti prikupljene potrepštine.
Koji je glavni cilj ove akcije?
U trenutku kada se potres dogodio svi smo osjetili potrebu da pomognemo i jedini smisleni korak je bio da se okupimo, pomognemo i da u okviru našeg Fakulteta napravimo sve što je u našoj moći. Kako vrijeme odmiče i kako su se dojmovi slegli, razvijamo mehanizam podrške i djelujemo na više razina jer su se akciji priključili i profesori sa svojim idejama. Time je Humanitarko postao platforma i sinonim za pomoć koju pružaju studenti i profesori Učiteljskoga fakulteta. Jedna od trenutnih akcija, uz prikupljanje potrepština, zove se "Humanitrakov mobilni vrtić" u sklopu kojega će se izvoditi igralačke aktivnosti s djecom rane predškolske i školske dobi na potresno pogođenim područjima Banovine.
Djeci školske dobi uskoro kreće nastava te se unutar projekta „Online zadaću napiši, jedinicu izbriši“ kojeg su osmislile Helene Kovač i Marijane Bukvić, pripremaju posebne aktivnosti za učenike iz tih područja. Također, organizirale smo i „Pandemiju pozitivnih poruka“ koja je naišla na veliki odaziv ljudi s Učiteljskog fakulteta, ali i šire. Svrha pandemije pozitivnih poruka je pokušati u što većoj mjeri osvijestiti ljude iz pogođenih područja da nisu sami, da smo svi uz njih i da imaju ogromnu podršku. Akcija se provodi na način da se ljudi uslikaju s porukom podrške koju žele poslati uz #kadseUFovcislože #čudosemože, a svoje slike mogu poslati na Instagram i Facebook stranice Studentskog Zbora Učiteljskog fakulteta (@sz.uciteljskifakultet).
Kako je na vas osobno utjecao potres i sve što se događa trenutno oko nas?
Prikupljanje poklona za djecu, pomaganje osobama pogođenima u potresu… Sve su to velike akcije koje zahtijevaju mnogo fizičke i psihičke energije. I hvalevrijedne su. No, kada ste zaista dugo i intenzivno uključeni u njih potrebno je po završetku svake stati i pohvaliti se. Nismo imale vremena stati i reći se „bravo!“, a već se dogodio potres i time nova akcija. Nismo se stigle pitati „Kako si? Kako sam ja, kako su moji doma, kako se osjećam…" U tim trenucima razmišljaš o tuđim potrebama, tuđim urušenim domovima, tuđim osjećajima. I sretan si jer imaš svrhu, tvoja pomoć uistinu pomiče svijet. Lijepo je pomagati i zaista nas ispunjava i daje nam svrhu, viši cilj i smisao. No, kao što smo rekle, treba stati samo na trenutak i reći si „Bravo, činiš dobro i činiš dovoljno. “ Jer, znate, na trenutke nam se činilo da ne činimo dovoljno, da moramo više, da moramo još i da moramo i možemo bolje. U tim trenucima bila je ključna pomoć i podrška profesorice Cergol. Od trena kada smo odlučile krenuti na put, znale smo što nas čeka i profesorica Cergol nas je cijelo vrijeme nastojala zaštititi fizički i psihički od toga da emocije ne prevladaju onime što radimo. Zapravo tek kada smo krenule prema Zagrebu pustile smo emocije da izađu na površinu.
Jedino jače od željeza i čelika je upravo čovjek
Zbog nekoliko lažnih akcija, je li vas bilo strah pridobiti povjerenje ljudi? Jeste li naišle na neke probleme?
Ljudi su od samih početaka imali povjerenja u nas jer smo djelovale kao studentice Učiteljskog fakulteta i prikupljale pomoć u prostorijama Fakulteta te imale podršku cijele Uprave, a posebice dekana prof.dr.sc. Siniše Opića. Nismo očekivale da će se toliko ljudi odazvati na našu akciju. U prva tri dana odvezlo se osam kombija i šest autiju punih potrepština koje su razdijeljene direktno ljudima kojima je bilo potrebno. U cijelom procesu prikupljanja transparentno smo prikazivali na koji je način organizirana akcija. Imali smo potporu naših obitelji, prijatelja i poznanika, ali i radio postaja koje su svojim kanalima prenosili obavijesti o prikupljanju donacija na fakultetu. Nismo naišli na probleme, dapače, brojni donatori su imali želju zajedno s nama krenuti putem pogođenih mjesta.
Iz svega što se do sada napravile, što biste sada rekle - što je ljudima u potresom pogođenim područjima najpotrebnije?
Odjeća – donje rublje, čarape, gumene čizme (36-45)
Higijena – prašak za veš, deterdžent za suđe
Bebe i djeca – kašice, pelene, podloge za prematanje, igračke
Ostalo – grijalice, cerade, pribor za jelo, plinski rešo, madraci, deke
Ljudi su željni razgovora, utjehe i nade jer su zbog stalnih podrhtavanja i neizvjesne budućnosti u velikom strahu. Ako ste u mogućnosti donirati nešto od navedenog, pozivamo vas da donesete na portu Učiteljskog fakulteta od 15 – 22, Savska cesta 77, 10000 Zagreb. Za sva pitanja organizacijski tim volonterske akcije „SuperHumići pomažu“ stoji na raspolaganju na e-mailu humi.humica@gmail.com.
Postoji li neka posebna osoba/obitelj čija vas je priča emotivno pogodila?
Imamo nekoliko primjera. Jedan djed koji je rekao: 'Ja sam kao ćuko sjedio na podu i čekao da ovo sve prođe, ali nema veze, što, što, pa kuća će nestati, bitno da se mi družimo'. Jedan mladić koji je rekao: 'Hvala što si mi ovo sada dala, ja cijelu noć nisam spavao, htio sam se ubiti i nije mi bilo dobro koliko se bojim'. Jedna nepokretna i bolesna žena koja je izjavila: 'Jedino jače od željeza i čelika je upravo čovjek'. Jedan starac koji je stajao na garaži pored svoje kuće čiji je krov urušen i koji je nakon postavljena pitanju o tome treba li mu hrane odgovorio s osmjehom na licu od uha do uha: 'Ma kakvi cure...ja živim od ljubavi'.
Kako vi uspijevate ostati pozitivne u svemu ovome? Od kuda motivacija za dalje?
S obzirom na to da smo buduće učiteljice i odgojiteljice, u prirodi nam je empatija i želja za pomaganjem. To je ona želja koja čini razliku u svijetu i koja pomiče granice ljudske dobrote, djelovanja i pomaganja. To su oni ljudi zbog kojih vas nije strah što će biti sa svijetom jer radi takvih svijet uistinu jest lijepo mjesto. Profesori nas hvale, roditelji su ponosni, neki nam se i dive, a mi smo samo studentice koje vole pomagati i vole raditi dobro i biti dobro. Ne radimo to radi pohvale, ali nas podrška ohrabruje da idemo dalje. Radimo to radi mame u Petrinji koja će moći nahraniti svoju bebu i zbog djeda kojega će deka spasiti jer nema grijanje u kući. Oni su naš oslonac, ljudi kojima dolazimo doma nakon cijelog dana i kojima smo prijateljice, kćeri, unuke, cure,…
No, često si znamo zadati užurban tempo i njega je lako slijediti na početku akcije, ali ovo će trajati. Ovo će trajati i nitko ne zna koliko još dugo. Upravo oni koji su nam oslonac podsjećaju nas da usporimo i da brinemo o sebi. To je i naša profesorica Cergol. Znate, ima dana kada radimo do u noć. Malo spavamo, puno radimo i to su trenuci kada iz vida počnemo gubiti zašto to radimo. To nam se događa jer smo umorne i zaboravljamo na druge obaveze. To su trenuci „pucanja“. U tim je trenucima važno ne izgubiti zašto pomažemo, koji je cilj i svrha akcije, pružanja pomoći ili bilo čega drugoga što radimo. Naši ljudi – to je ono što nas drži na okupu. Podrška koju dobivamo od svoje obitelji, podrška naših prijateljica i dečkiju. No, najveći oslonac smo jedna drugoj i ne dozvoljavamo si da se raspadnemo, podsjećamo jedna druge zašto to radimo, podsjećamo se da spavamo, često nas i humor liječi. Znamo koliko je drugima teško, radimo sve što je u našoj moći da im pomognemo i tako mijenjamo svijet. Svaka osoba kojoj smo pomogle poticaj je da se naše akcije i dalje odvijaju.
