Mnogi su očekivali da će postati pija­nist, posebno zato što mu je otac Ivan bio slavni majstor na klaviru, od kojeg su poslije i on i njegov 11 godina mlađi brat Lovro puno naučili. No da će Ivo Pogorelić, mali uplašeni dječak rođen 20. listopada 1958. u Beogradu, izrasti u jednog od najvećih pijanista današnjice, prema mišljenju svjetski poznatih glazbenika i kritičara, o tome nitko nije sanjao. Ponajmanje on. Naime, Ivo, iako je počeo svirati sa samo sedam, u početku uopće nije ni volio klavir! - Ne mogu reći da sam posebno volio klavir. Za mene je to u početku bila prinuda. Prvo roditeljska, a potom i u muzičkoj školi. Mene se ništa nije pitalo. Teško danas mogu reći kad je klavir postao dio mene, kad sam ga uistinu zavolio. Bio je to splet okolnosti, ljubavni proces koji se razvijao učenjem, prvim uspjesima. Svojedobno sam morao ići i na satove violine, iako sam je mrzio iznad svega. To je bilo prije mog odlaska u Mosk­vu 1970. - rekao je prije nekoliko godina Ivo Po­go­relić koji je u Rusiju s obitelji otišao sa 12 godina na poziv poznate Središnje glazbene škole te se nakon toga upisao i na ondašnji prestižni Konzervatorij Čajkovski. Iako bi za dječaka njegovih godina bilo normalnije da se bavi sportom, uživa u mladim godinama i druži se s prijateljima, to za Ivu nije postojalo. - U djetinjstvu i mladosti imao sam otpor prema sportu. Kad god sam s dečkima poželio igrati nogomet, otići na tenis ili neki drugi sport, profesori su me upozoravali: “Nemoj to činiti! To je opasno, možeš se ozlijediti!” Kad vam netko tisuću puta ponovi istu stvar, počnete vjerovati da će se to uistinu i dogoditi. Vjerovao sam profes­o­rima i dugo mi je trebalo da se oslobodim tog imaginarnog straha od ozljeda - rekao je mae­stro koji je kao dječak prebolio kroničnu reumatsku groznicu, a sa 21 hepatitis, pa je njegov strah od bolesti bio razumljiv. U Moskvi je proveo devet godina i otkrio što znači biti nesiguran: - Bio sam jako neodlučan i želio sam napustiti školovanje. Sjećam se razgovora s jednim kole­gom 1976., kad sam rekao da mi je dosta Moskve, da se ondje zapravo ništa ne može naučiti, da je to sve zaprljano i da ne predstavlja nikakvu vrijed­nost. No u tom se trenutku dogodio sudbonosni susret s Alisom... - rekao je maestro. A Alisa Keseradze bila je 13 godina starija, ve­­lika gruzijska pijanistica koja mu je poslije bi­­la i mentorica, a 1980., četiri godine nakon prvog susreta s njim, postala je i gospođa Pogorelić. - Kad sam izišao s njezina prvog sata, ušao sam u dizalo i rekao si: “Ti bi plesao, a ne znaš još ni hodati! Možeš li početi od nule?” Eto, s takvom sam spoznajom izišao iz tog prostora. Bio sam zaprepašten. Trebalo mi je dugo da se oporavim od toga i shvatim na što sam nabasao. A Alisu je pri našem prvom susretu zaprepastilo sljedeće. Bilo je rano proljeće 1976., na proslavi, koktelu s više uzvanika. Sjeo sam za Steinway, malo sviruckao Chopinovu Sonatu u b-molu. I onda je Alisa prišla i rekla mi: “A kad biste namjestili ruku na ovaj način pa odsvirali to isto?” Ja sam je, neodvojivši ruku od klavijatu­re, upitao: “Odakle vam takvo golemo znanje? Odakle vam to?”, ispričao je jednom. Nakon susreta s Alisom počeli su zajedno raditi, ali je i nastavio studij na Konzervatoriju Čajkovski, no ondje se nije previše pojavljivao. Izbacivali su ga triput jer nije dolazio na satove. Ali uspio je završiti tešku sovjetsku školu i, kako je rekao, karijera mu je nakon studija krenula i brzo se za njega pročulo. Imao je debi u njujor­škom Car­negie Hallu 1981., sa samo 21 godinu, a nakon toga nizali su se silni nastupi. Poslovni je uspjeh pratio novac, kojim je Po­gorelić kupio vile u Dubrovniku i Opatiji, stan u Londonu, gdje su on i Alisa uglavnom živjeli, te vilu na jezeru u švicarskom Luganu. Alisina sina Georgea Teslu prihvatio je kao svoga te mu posli­je, nakon njezine smrti 1996., ostavio kuću u Du­brovniku jer se više nije želio vraćati u nju. Pre­više ga je podsjećala na Alisu, od čije se smrti Pogorelić oporavljao čak sedam godina, a navodno je i hospitaliziran zbog depresije. To je svakako jedno od najtežih razdoblja u njegovu životu. Osim što je u to za njega tužno vrijeme viđen kako tulumari, izlazi s manekenkama, odmah bi potom nestao na mjesec-dva i bio sam u svojoj tuzi. Jedine dvije žene koje se u kontekstu ‘više od prijateljice’ spominju u tom razdoblju su glazbenica Sanja Drakulić, koja je 1997. viđena na njegovoj jahti u Du­brovniku, te beogradska pijanistica Mirjana Jeftić. Iako se činilo da se nikad neće vratiti u kolosijek jer je čak otkazivao i koncerte, a za one koje je svirao dobio je jako loše kritike, u život ga je opet vratila ljubav. I to prema Utti Schneider, uspješnoj poslovnoj ženi iz Švicarske koju je upoznao 1997., godinu nakon Alisine smrti, u Sarajevu na jednom huma­nitarnom koncertu, kojih je u karijeri odsvirao popriličan broj. U teškom psihičkom stanju, slom­ljen zbog smrti supruge, Pogorelić je boravio kod pet godina starije Utte pa se vjerojatno tada i rodila ljubav među njima. Utta mu je postala suprugom 2002., iako Pogorelić nikad o njoj nije govorio, pa čak ni potvrdio da se vjenčao! Utta je, s druge strane, prijateljima itekako pričala o Ivinoj dobroti i njegovim kulinarskim sposobnostima kojima bi je redovito iznenađiv­ao. Godina 2002. bila je nez­aboravna za Pogorelića i zbog još jednog događaja. Kad je boravio u opatijskom hotelu Amba­sa­dor, izbio je požar. - Bilo je strašno, crno, sve puno dima. Uplašio sam se i pokušao izvući prelazeći s bal­kona na balkon - tada je rekao uznemireni pijanist koji je u znak zahvalnosti opatijskim vatrogascima dao pet tisuća eura u gotovini! Darežljivost je osobina koja se uv­ijek vezala uz njegovo ime, što je njegova sup­r­uga Utta često isticala, kao i činjenicu da nije imao puno prijatelja, ali da je bio vrlo odan osobama koje voli. Unatoč nekoliko sretnih bračnih godina s Uttom, Pogorelić se razveo potkraj 2004., a sve se češće i glasnije počela spominjati Miljenka Stanić, umirovljena viša medicinska sestra iz Rijeke. No prema svojem dobrom starom običaju, svjetski klavirski virtuoz, koji je svoj raskošan talent još jednom pokazao 28. srpnja u Poreču, ne želi reći kakva je zapravo veza njega i šarmantne crnke koju predstavlja kao - službenu pratiteljicu. No nedavno je ipak rekao: “Miljenka je iznimna žena i po­maže mi da se dobro pripremim za sve poslovne susrete. Prati me na ručkovima i večerama te sudjeluje u mojem humanitarnom radu, a i lijepo je uza se imati decentnu i atraktivnu ženu.” Hoće li i s njom pred oltar? Za tog karizmatičnog umjetnika poznatog prema vrlo ekscentričnom stilu - nikad se ne zna.

Napisala Tamara Borić Snimke arhiv Storyja, Cropix; Pixsell