ZA KOMAD OVIH PITA STOJI SE U REDU: Ako dosad niste, ovaj novi 'slatki 'bar' u Zagrebu morate posjetiti

Ako ste posljednjih mjeseci prolazili pored Boškovićeve ulice u Zagrebu, možda vam je za oko zapela malena, ali jako šarmantna nova slastičarnica imena Friday Pie Shop. Radi se o novom 'it' mjestu u centru Zagreba, a koje se može pohvaliti s najukusnijim američkim pitama u gradu.

Razgovarali smo s Elvirom koja nam je otkrila sve o tome kako je došla na ideju o pokretanju svog biznisa, o svojoj ljubavi prema desertima i o planovima za budućnost.

Kako je započela vaša slastičarska priča?

Tijekom trajanja pandemije i rada od kuće, dogodilo mi se razdoblje kada sam bila izuzetno nesigurna u posao koji sam tada radila - naposljetku sam i prestala raditi. Te su faze uvijek stresne tako da sam si uzela nešto vremena da razmislim u kojem bih smjeru željela ići dalje i što da napravim da se na kraju dana osjećam ispunjenije. Moja je želja zapravo oduvijek bila da živim poduzetnički život, da razvijam neki proizvod, brend, stvaram priču oko njega, bavim se dizajnom, vizualima… Po struci sam stručnjak za odnose s javnošću, oduvijek naginjem k marketingu tako da se u ovom poslu osjećam da sam 'na svome'.

Pite sam u tom nekom periodu počela raditi slučajno, htjela sam iskoristit voće koje smo kod kuće imali (jako puno višanja), a ovaj tip pita je vrlo ukusan, zahvalan za izradu i imaju 'ono nešto', pravo, domaće, baš su moj tip hrane - sve je hrskavo, voće curi na sve strane… volim takvu hranu. Budući da sam u tom periodu razmišljala što bih voljela raditi, došla sam na misao da ovakve hrane kod nas još nema, a radi se o izvrsnom, bogatom i kreativnom proizvodu.

Pita može biti bezbroj. Lijepe su, imaju potencijal za napraviti lijepu priču o njima, podsjećaju na život u predgrađu, nešto idilično… odmah su mi počele dolaziti ideje, tako da je mene u svemu najviše veselilo stvoriti tu priču oko 'Friday Pie Shop-a'.

Zašto baš američke pite? Po čemu su one posebne?

To su zapravo klasične okrugle pite od prhkog tijesta. Postoji mala razlika između prhkog tijesta za hrvatske kolače i prhkog tijesta za 'američke' pite - ono se ne mrvi toliko, više je 'flaky', maslac nije istopljen nego u kockicama pa se u tijestu prilikom pečenja stvaraju slojevi tako da tijesto može djelovati kao da je pomalo lisnato. Kod ovakvih pita jako me veseli i to što kombinacija može biti stvarno puno, jako volim klasične američke recepte za pite s početaka prošlog stoljeća, primjerice 'Mississippi Mud Pie', jednu pravu staromodnu američku pitu koja je po teksturama čokolade stvarno jako zanimljiva i nevjerojatno fina.

Odakle tolika strast prema slasticama, kolačima? 

Opet ću reći, ja zaista sebe ne vidim kao slastičarku, nikada to nisam bila, no zavoljela sam pite. Pite radim odlično i to mi je specijalnost. Pravljenje pita mi je bila aktivnost uz koju sam se jako dobro osjećala, u toj životnoj fazi trebalo mi je da radim rukama, da se osjećam korisno, da radim nešto konkretno. Sada kad sam usavršila recepte više vremena dajem na organizaciju posla, PR i marketing.

Kako se kreću cijene vaših pita i kako ih se može naručiti/kupiti?

Cijena svih pita trenutno je 220 kuna, osim pite s kremom od kikiriki maslaca koja je 240 zbog puno skupljih sastojaka. Slane pite (Quiche pite) su 175 kuna, a komadi pita koji se mogu kupiti u 'Shopu' su 25 kuna. Pite nisu jeftin proizvod kada ih se izrađuje, pripremamo ih isključivo s maslacem jer maslac igra veliku ulogu i u tijestu i u puno čokoladnih nadjeva. Na njemu čak i dinstamo povrće i meso za slane pite.

Koristimo domaće jabuke iz Međimurja, najfinije i najslađe bundeve s polja iz Zeline, poriluk, špinat… Ne štedimo, na pitu od šumskog voća trošimo kilogram šumskog voća. Na pitu od jabuka 1300 grama jabuka.

Isto tako šnite pita su nam prilično velike, već sam razmišljala možda ih mrvicu smanjiti budući da šnita voćnih pita teži oko 250-280 grama. Tako da su kod nas standardi malo drugačiji - ali komad je svakako vrijedan cijene, svatko se od jednog komada najede.

Koji su trenutno najpopularniji okusi?

Najpopularnija je uvijek pita od jabuke, no u zadnje vrijeme najbrže se prodaje 'Crumble' pita od jabuke s karamelom - karamela je jako fina, naša je, domaća i razlika se svakako osjeti. Jako brzo odlazi i pita s bananama i kremom od čokolade. Pita od bundeve također, ipak je sezona, a i sve sa cimetom sad ide jako dobro. I slane pite naravno, one su uvijek dobar gablec – recimo quiche s porilukom i mljevenom piletinom, quiche sa špinatom i pancetom…

Hoćete li mijenjati ponudu sezonski ili postoje i pite u stalnoj prodaji?

Ponuda se mijenja sezonski, no recimo pita od bundeve se zadržala tijekom cijele godine. Bilo je dovoljno bundeva za cijelu godinu, kupci ju jako vole i nisam ju htjela maknuti iz ponude. Za ljeto planiram pitu od breskvi, trešanja. To će definitivno biti sezonske pite. Božićne pite su sezonskog karaktera, iako i tu smo neke zadržali od prošlog Božića jer su jako tražene. Sve su pite trenutno dio stalne ponude.

Kako izgleda proces stvaranja vaših pita? Imate li svoje tajne recepture?

Baš se nalazimo u tim procesima, to su zapravo opušteni dani kada nađemo par sati vremena da kolegica i ja napravimo mali 'brainstorming', skupimo neke ideje, zapišemo ih i onda vidimo kako se ideja za neki okus može prevesti u recept koji će zadovoljiti okusom, izgledom, teksturom i sastojcima.

Najdraže nam je kada iz već postojećih sastojaka koje inače nabavljamo možemo kreirati nešto potpuno novo - moramo misliti i na logistiku/organizaciju, da nam je posao što praktičniji. Nedavno smo stvorile prekrasnu kremu od kikiriki maslaca - moj novi pita-favorit. Trenutno radimo na blagdanskim pitama, a kolegica kreće raditi i banana bread i pumpkin bread. Oboje jako fino!

Kako je tekao proces pronalaska vašeg novog prostora u centru grada? 

Zapravo sam jedno proljetno popodne rekla - 'Moram imati prostor za prodaju!'. I morala sam. Puno je kupaca bilo zainteresirano za kupnju 'na šnite', a nisam im to mogla pružiti jer nisam imala prostor za kupce nego samo proizvodnju. Propuštala sam puno prilika na taj način, a postojao je velik interes prema proizvodu. Krenula sam tražiti prostor i ubrzo mi je bilo jasno da ponuda nije baš dobra. Željela sam centar ili dobar prostor u nekom stambeno - poslovnom kompleksu, no to je jako teško naći, budući da mi prostor treba zadovoljavati minimalne tehničke uvjete.

Na tržištu je jako puno ureda za najam, ali ne i prostora koje bi se dalo preinačiti u trgovinu prehrambenim proizvodima. Centar je dosta pogođen potresom ili su se pak nudili stari lokali koji su zahtijevali ogromnu investiciju kako bi ih se dovelo u prihvatljivo stanje. Srećom, ubrzo sam ugledala ovaj mali prostor u Boškovićevoj ulici, bivši frizerski salon te sam odmah krenula u najam. Za početak sam i željela nešto malo jer želim s ovim poslom ići korak po korak, biti sigurna u ono što radim i u kvalitetu. Prostor je namijenjen kupnji za van, no sreća je da je u blizini Zrinjevca tako da kupci jako često dođu po pite i odnesu ih u park ili nekamo na kavu.

Sve sam u prostoru radila sama, to me jako veselilo, naravno, uz veliku pomoć bližnjih. Hvala mom tati koji se jako dao u majstorenje.

U prostoru dominiraju plava i smeđa boja, nisam željela ići na bijelo, minimalistički… Privlačilo me da ima jednu težinu, ali i da je ugodan. Na policama se nalazi puno dekorativnih šalica, kuharica, planiram i mali kutak gdje će ljudi moći ostavljati raznu literaturu (princip - posudi i vrati). Ima tu još detalja na kojima stalno radim, ali važno je da uspješno radimo, da ljudi vole doći i da se vraćaju po još pita!