“Na stolu u zagrebačkoj Petrovoj bolnici kao starija nerotkinja s miomom veličine teniske loptice, sa svojih 36 godina, slušam doktora koji mi govori 'Sredi si život, rodi pa ćemo na operaciju!'. Ležim uplašena ponajviše činjenicom da mi se, štreberici koje obavezno svakih 10 mjeseci ide ginekologu, dogodi takav miom, a još nisam postala mama. Ležim raširena na tom stolu i u svome stilu kažem 'Evo, sprema sam. Ako imate koga za donaciju s alimentacijom...'. Taj trenutak je označio prekretnicu u mojem životu i očajnički pokušaj da nađem nekoga tko će me, doslovno rečeno, oploditi!” Tako svoju priču započinje Zagrepčanka L. koja, iako ne smatra da je to nešto što bi trebala skrivati ili čega bi se trebala stidjeti, ne želi otkrivati svoj identitet. Svjesna je, kaže, gdje živi pa joj se ne da slušati provokativne komentare i podsmijehe, kad jedino što želi je – biti majka. Čak je i prijatelja homoseksualne orijentacije pitala je li ikada poželio postati otac, pa da joj donira spermu, a otišla je i toliko daleko da je proučavala koliko bi koštalo da se oplodi u inozemstvu – u banci sperme. “Muškarca koji je spreman za išta više od običnog hopa-cupa danas je prilično teško naći. Svi se boje odgovornosti, kredita, suživota, svađe, nervoze, krize srednjih godina i tko zna čega sve ne. Ma ni spermu ne daju jer se boje da ćeš ih ganjati! Znam. Zvučim kao zadnja očajnica! Sredi si život? Kao da je to ući u prvi dućan i na kile kupiti muža, spermu, sreću... Uz sve to, bombardiraju nas demografskom politikom, tezama, iluzijama i tko zna čime sve ne, dok se ja zapravo pitam kako dvoje ljudi na minimalcu uspiju othraniti djecu”, kaže naša sugovornica Vodeći se teorijom velikih brojeva, “poslužila” se i Internet dejtovima. “Činjenica je da se i tamo nanjuši želja za oplodnjom pa frajer prilično brzo odjuri u mrak. Slušala sam kako se Engleskinje oplode za 500 eura u Belgiji, načula nešto o kvalitetnoj švedskoj banci sperme u klinici u Makedoniji. To se čini najjednostavnija varijanta: odeš tamo, legneš na stol i to je to. I onda se nadaš da si uspjela ostati trudna”, kaže Zagrepčanka i napominje kako je sigurna da joj kao ženi bez partnera i u podstanarskom stanu nikada u Hrvatskoj ne bi omogućili da usvoji dijete, što joj je potvrdila i susjeda, socijalna radnica. “Imam prijatelje, bračni par, koji godinama pokušavaju usvojiti dijete. Stalno samo nailaze na prepreke; te nemaju sobu odgovarajuće veličine za dijete, te nema dosta prirodnog svjetla..., sve same nevažne gluposti. Za mene je, savjetovala mi je susjeda, udomiteljstvo savršena opcija o kojoj bih ozbiljno trebala razmisliti. A znate li zašto? Država će mi dati još koju kunu ako postanem udomiteljica, tj. plaćat će mi svojevrsnu alimentaciju”, priča naša sugovornica koja i sama sve više razmišlja o udomiteljstvu kao idealnoj opciji za nju. Svjesna je, kaže, “opasnosti” da bi joj netko jednog dana mogao uzeti dijete, jer je riječ o privremenoj skrbi, dok se ne riješi situacija u biološkoj obitelji ili dok netko ne stekne uvjete za trajno posvojenje. Ona kao žena bez partnera, u podstanarskom stanu i s poslom koji joj omogućava “klimavu” egzistenciju (što je, uostalom, stvarnost mnogih ljudi) može ponuditi samo čistu i iskonsku ljubav. A to, nažalost, nije dovoljno kako bi trajno osnovala svoju malu obitelj za kojom toliko čezne. Fotografija: Profimedia