'Pismo iz 1920.' je premijerno izvedeno 2011., a u njoj igraju glumci: Saša Handžić, Adis Mehanović, Enes Salković i Slaven Vidak. Predstava je zabilježila preko 20 gostovanja u kazalištima i na festivalima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji  i Srbiji, a glumci, redatelj i ansambl dobili su više nagrada na festivalima i smotrama u regiji. Predstava kao polazište uzima pripovijetku Ive Andrića 'Pismo iz 1920.' no, u stvari se radi o priči o poslijeratnoj Bosni i Hercegovini i složenom političkom naslijeđu te zemlje iz proteklog rata. Frljić, kao i mnogim drugim njegovim predstavama koje je posljednjih godina stvarao u regiji, otvara tabuizirane teme ne libeći se spominjanja konkretnih imena i prezimena. Tako je, uoči premijere zeničke predstave, izbila javna polemika između njega i glumca Emira Hadžihafizbegovića, koji je u predstavu uključen protiv svoje volje, budući da se u njoj koriste audio-snimka dijela Hadžihafizbegovićeve monodrame Godine prevare nastale u vrijeme rata, a u kojoj se, danas u cijeloj post-jugoslavenskoj regiji popularni glumac, žestoko protivi bilo kakvoj mogućnosti oprosta. Oliver Frljić o vlastitoj predstavi između ostalog kaže, ili kako to sam formulira "otvoreno laže": - Vratiti se u Bosnu nakon što sam je napustio u travnju mjesecu 1992. bilo je kao vratiti se u paralelnu stvarnost. (...) Ponovni susret s Bosnom srušio je sve one ideje autentične Bosne koje sam godinama, svim  strašnim vijestima koje su iz nje dolazile usprkos, čuvao negdje skrivene. Zapravo, susret s tom realnom Bosnom bio je toliko brutalan i toliko je ubijao sve ono što sam želio da Bosna bude, da sam odlučio slijediti tragove one druge, fikcionalne Bosne. Nakon kraćeg traženja ponovno sam pročitao Andrićevo 'Pismo iz 1920.' i ta njegova, književna Bosna učinila mi se strašnija od stvarne Bosne. Previše je precizno opisivala današnju Bosnu. To je u njoj bilo najstrašnije. Andrićevo 'Pismo iz 1920.' napisano neposredno nakon Drugog  svjetskog rata gorka je slika o Bosni kao "zemlji mržnje". Andrić, između ostalog, ispisuje i ove retke: "Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorenjenu bolest. I ja verujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra."