Najljepši i najbolji ljudi koje poznajemo doživjeli su poraz, upoznali patnju i gubitak, borili se u svakom trenutku i pronašli put iz najtamnijih dubina. Takve osobe znaju cijeniti, osjetljive su i imaju razumijevanja za druge. Život im je dao iskustva zbog kojih su suosjećajni, ljubazni i duboko empatični. Prekrasni ljudi ne rađaju se takvi, oni se takvima učine - citira švedsku psihijatricu i autoricu Elisabeth Kübler-Ross klinička psihologinja i psihoterapeutkinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander koja je svoj život posvetila zaštiti djece. Kako bi pomogla što većem broju seksualno, fizički i emocionalno zlostavljane te zanemarene djece, inicirala je osnivanje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba 2002. godine, jedine takve ustanove u Hrvatskoj, na čijem je čelu. Više od 19.000 djece prošlo je obradu u Poliklinici čija je ravnateljica, a sa svojim kolegama pobrinula se da to postane mjesto gdje djeca osjećaju sigurnost, poštovanje i neizmjernu želju da im se pomogne. U razgovoru za Story, između ostalog, otkriva kakva je danas slika Hrvatske.
Story: Nakon više od tri desetljeća rada sa zlostavljanom i zanemarivanom djecom, koja je poruka koju biste željeli poslati javnosti? Kako svaka osoba može pridonijeti da se situacija popravi?
Važno je istaknuti i osvijestiti da je zaštita djece odgovornost svih nas, prije svega stručnjaka koji rade s djecom, ali i građana. Često se događa da mislimo da će reagirati netko drugi, loptica odgovornosti prebacuje se između sektora, a u svemu tome djeci koja pate odgađa se pružanje potrebne zaštite, što nije u skladu ni sa zakonom, ni s Konvencijom o pravima djeteta ni s profesionalnom i ljudskom etikom.
Story: Među prvima u Hrvatskoj prepoznali ste početkom 90-ih problematiku zanemarivane i zlostavljanje djece. Zašto se prije toj temi nije posvećivalo više pozornosti na ovim prostorima? Zašto je to bila tabu tema?
U ratno i poslijeratno vrijeme logično je bilo da su struka i javnost zaokupljeni nekim drugim temama, ali zlostavljane i zanemarene djece bilo je, naravno, i tada. Ta djeca nisu kriva što su odrastala u vrijeme rata, što je nedostajalo stručnog znanja i interesa za njihovu zaštitu. Vjerujem da je problem bio i u kulturi te nekim općim svjetonazorima prema kojima mnogi smatraju da se zlostavljanje i zanemarivanje događa negdje drugdje, nekim drugim ljudima, a ne u našem dvorištu. S takvom je populacijom djece, koliko god bila ranjiva, ljudima često izazovno raditi, a u ljudskoj je prirodi okrenuti glavu od onoga što je teško. Međutim, naša je odgovornost prihvatiti tu težinu i nositi se s njom kao odrasli i odgovorni članovi društva. Inače ostaje na dječjim leđima koja nisu dovoljno jaka da je sama nose.
Story: Kakva je situacija danas u odnosu na onu prije 20, 30 godina?
Situacija je svakako bolja jer se prije 20, 30 godina gotovo i nije smjelo javno reći da postoje zlostavljana djeca. Nisu postojala ni mjesta gdje bi takva djeca mogla dobiti adekvatnu pomoć i podršku kao što je imaju danas. Iako smo daleko od kraja puta zaštite djece, vjerujem da smo na dobrom tragu i da idemo naprijed.
Cijeli intervju s Gordanom Buljan Flander u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances možete pročitati u novom broju magazina Story, koji možete kupiti od srijede, 18. ožujka 2020. godine.
