Najljepši i najbolji ljudi koje poznajemo doživjeli su poraz, upoznali patnju i gubitak, borili se u svakom trenutku i pronašli put iz najtamnijih dubina. Takve osobe znaju cijeniti, osjetljive su i imaju razumijevanja za druge. Život im je dao iskustva zbog kojih su suosjećajni, ljubazni i duboko empatični. Prekrasni ljudi ne rađaju se takvi, oni se takvima učine - citira švedsku psihijatricu i autoricu Elisabeth Kübler-Ross klinička psihologinja i psihoterapeutkinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander koja je svoj život posvetila zaštiti djece. Kako bi pomogla što većem broju seksualno, fizički i emocionalno zlostavljane te zanemarene djece, inicirala je osnivanje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba 2002. godine, jedine takve ustanove u Hrvatskoj, na čijem je čelu. Više od 19.000 djece prošlo je obradu u Poliklinici čija je ravnateljica, a sa svojim kolegama pobrinula se da to postane mjesto gdje djeca osjećaju sigurnost, poštovanje i neizmjernu želju da im se pomogne. U razgovoru otkriva kakva je danas slika Hrvatske, kakve je probleme donijelo moderno vrijeme, ali i što svatko od nas može poduzeti da svoj djeci omogući #same chances.
Story: Nakon više od tri desetljeća rada sa zlostavljanom i zanemarivanom djecom, koja je poruka koju biste željeli poslati javnosti? Kako svaka osoba može pridonijeti da se situacija popravi?
Važno je istaknuti i osvijestiti da je zaštita djece odgovornost svih nas, prije svega stručnjaka koji rade s djecom, ali i građana. Često se događa da mislimo da će reagirati netko drugi, loptica odgovornosti prebacuje se između sektora, a u svemu tome djeci koja pate odgađa se pružanje potrebne zaštite, što nije u skladu ni sa zakonom, ni s Konvencijom o pravima djeteta ni s profesionalnom i ljudskom etikom.
Situacija je svakako bolja jer se prije 20, 30 godina gotovo i nije smjelo javno reći da postoje zlostavljana djeca. Nisu postojala ni mjesta gdje bi takva djeca mogla dobiti adekvatnu pomoć i podršku kao što je imaju danas.
Story: Među prvima u Hrvatskoj prepoznali ste početkom 90-ih problematiku zanemarivane i zlostavljanje djece. Zašto se prije toj temi nije posvećivalo više pozornosti na ovim prostorima? Zašto je to bila tabu tema?
U ratno i poslijeratno vrijeme logično je bilo da su struka i javnost zaokupljeni nekim drugim temama, ali zlostavljane i zanemarene djece bilo je, naravno, i tada. Ta djeca nisu kriva što su odrastala u vrijeme rata, što je nedostajalo stručnog znanja i interesa za njihovu zaštitu. Vjerujem da je problem bio i u kulturi te nekim općim svjetonazorima prema kojima mnogi smatraju da se zlostavljanje i zanemarivanje događa negdje drugdje, nekim drugim ljudima, a ne u našem dvorištu. S takvom je populacijom djece, koliko god bila ranjiva, ljudima često izazovno raditi, a u ljudskoj je prirodi okrenuti glavu od onoga što je teško. Međutim, naša je odgovornost prihvatiti tu težinu i nositi se s njom kao odrasli i odgovorni članovi društva. Inače ostaje na dječjim leđima koja nisu dovoljno jaka da je sama nose.
Story: Kakva je situacija danas u odnosu na onu prije 20, 30 godina?
Situacija je svakako bolja jer se prije 20, 30 godina gotovo i nije smjelo javno reći da postoje zlostavljana djeca. Nisu postojala ni mjesta gdje bi takva djeca mogla dobiti adekvatnu pomoć i podršku kao što je imaju danas. Iako smo daleko od kraja puta zaštite djece, vjerujem da smo na dobrom tragu i da idemo naprijed.
Story: Ima li danas više nasilnika, zlostavljača djece ili je to samo percepcija jer se o tim problemima napokon govori?
Moguće je da nasilja ima više, a i činjenica je da se o tome više govori, da se više prepoznaje i reagira. Isto tako, dolaskom suvremenih tehnologija i ekspanzijom medija više smo informirani o pojedinim slučajevima, što je dobro za podizanje javne svijesti. Negativna je strana činjenica da smo kao društvo postali manje osjetljivi na nasilje, da nam kao društvu nedostaje empatije. Kad smo vijestima o nasilju i nasilnim scenama okruženi svaki dan, po cijeli dan, kad nam mali ekrani daju osjećaj distance i anonimnosti, onda i nasilje u realitetu postaje okrutnije.
Story: Nosi li svako vrijeme nove zamke? Koje su današnje? Jesu li seksting i cyberbullying velik problem?
Naše istraživanje na nacionalnom uzorku srednjoškolaca iz 2019. godine pokazuje da više od 60% mladih seksta (izmjenjuje seksualno eksplicitne sadržaje putem suvremenih tehnologija), a da o tome vrlo malo ili nimalo ne razgovaraju s odraslima, koji i ne znaju da se to uopće događa, a kamoli u tolikom opsegu. Mladi koji sekstaju rizičniji su za ‘sextortion’, odnosno da postanu žrtve iznuđivanja ili prisile na slanje daljnjih seksualno eksplicitnih sadržaja, sastajanja s počiniteljima uživo, kada može doći i do izravnog seksualnog zlostavljanja. Alarmantan je podatak da je svaka treća mlada osoba iz našeg istraživanja otišla na susret s osobom koju je upoznala online, u usporedbi sa 8% njih koji su to činili u istraživanju provedenom prije pet godina. Iz naših prijašnjih, ali i drugih europskih istraživanja doznajemo da je 60% djece doživjelo neki oblik elektroničkog nasilja, odnosno cyberbullyinga, koje odrasli ponekad shvaćaju olako, a može imati iste ili čak ozbiljnije posljedice od nasilja licem u lice. Elektroničko nasilje može trajati 24 sata na dan jer su djeca i mladi gotovo stalno pred malim ekranima. Također, svaka treća žrtva ne zna tko je počinitelj, što stvara dodatan osjećaj straha i izloženosti. Kada je nešto jednom objavljeno na internetu, zapravo nikad ne nestaje, u kratkom je roku dostupno velikom broju ljudi, čime je žrtva puno izloženija. Konačno, počinitelji cyberbullyinga imaju veći osjećaj distance, ne vide žrtvu i njezine reakcije, što im smanjuje empatijski kapacitet pa je online nasilje često snažnije i okrutnije od nasilja uživo. Važno je znati da su i žrtve i počinitelji takvih oblika nasilja djeca i mladi kojima je potrebna pomoć i zaštita, bez obzira na to što se nasilje ne događa izravno pred očima nas odraslih.
Story: Potkraj 2002. osnovali ste Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Koliko je djece od tada prošlo tretman?
Na moju inicijativu Grad Zagreb je osnivač i vlasnik poliklinike, a djelujemo u zdravstvenom sustavu, iako neki misle da pripadamo privatnom sektoru. To znači da nam dolaze djeca s važećom uputnicom primarnog liječnika, i to uglavnom na multidisciplinarnu obradu i tretman. U posljednjih 18 godina više od 19.000 djece i njihovih obitelji prošlo je obradu i/ili tretman u našoj ustanovi. Godišnje primimo i do 2000 nove djece uz 400 do 600 djece u tretmanu iz prijašnjih godina, svake godine sve više. Od toga je u našoj kući bilo više od 1500 seksualno zlostavljane djece, a mnoga su djeca žrtve i svjedoci nasilja.
Story: Na koje sve načine pomažete djeci?
U poliklinici imamo tim stručnjaka - psihologe, psihijatre, defektologe, socijalne pedagoge, logopeda, neuropedijatra, socijalne radnike, pravnike, medicinske sestre te neizostavne terapijske pse. Nakon stručne obrade potrebne pojedinom djetetu, određuje se daljnji plan tretmana, što može biti individualni ili grupni rad s jednim ili više stručnjaka, savjetovanje djece i roditelja, psihoterapija različitih modaliteta, program dnevne bolnice ili praćenje. Također, kao besplatnu uslugu nudimo pravosudnom sustavu mogućnost ispitivanja djeteta u našoj ustanovi preko posebno educiranog stručnjaka, audio-video linkom, u child-friendly okruženju, što je posebno dobra opcija za malu djecu, onu koja su jako traumatizirana i imaju teškoće. Time se štiti djecu od retraumatizacije i stresa odlaska na sud, a istodobno se mogu dobiti forenzički kvalitetnije informacije.
Story: Poliklinika je provela osam istraživanja u koje je bilo uključeno 18.000 djece. Koje ste najvažnije podatke prikupili?
Doznali smo mnogo toga - djeca i mladi zaista nam imaju što reći ako ih znamo pitati i ako ih želimo poslušati. I prije kampanje Vijeća Europe ‘1 od 5’ doznali smo da je svako peto dijete seksualno zlostavljano. Doznali smo da djeca trpe, čine i svjedoče nasilju mnogo češće nego što bi većina nas mogla pomisliti. Naučili smo i da nasilje ima ozbiljne posljedice na njihovo mentalno zdravlje, ali i da nemaju dovoljno povjerenja obratiti se nama odraslima. To je poruka koju u svim ovim istraživanjima moramo vrlo jasno čuti i moramo djelovati, mijenjati svoj pristup i preuzeti odgovornost.
Story: Koji su najučestaliji rizični faktori koji utječu na nastanak obiteljskog nasilja? Ako ih primijetimo, kome se obratiti?
U literaturi se dosljedno navodi da su rizični faktori niži socijalno-ekonomski status, slabije obrazovanje, socijalna isključenost, zloupotreba sredstava ovisnosti, kultura nasilja u obitelji i/ili zajednici, psihijatrijske bolesti... Sve je to vidljivo u tranzitnim zemljama, posebno u poslijeratnim razdobljima. Međutim, praksa nas uči da se razni oblici nasilja događaju i u obiteljima koje ne ispunjavaju većinu navedenih rizičnih čimbenika. Kad radimo izravno s djecom i obiteljima, brojevi su jedno, a individualni slučajevi drugo. Ako primijetimo bilo kakvu sumnju na nasilje nad djecom, dužni smo obavijestiti nadležni Centar za socijalnu skrb i/ili policiju, što kazneni zakon jasno određuje. Uvijek mi je važno naglasiti da se ne moramo i ne smijemo igrati istražitelja i detektiva - obavještavamo o sumnji a da ne moramo nedvojbeno utvrditi da je nasilje počinjeno. Suradnjom s drugim sektorima svi preuzimamo svoj dio odgovornosti da se pomogne djetetu i obitelji.
Story: Koji je bio ‘okidač’ za osnivanje Hrabrog telefona?
Dok sam radila u Klinici za dječje bolesti, primijetila sam da ima puno zlostavljane i zanemarene djece koja nemaju svoje mjesto u sustavu. Kome se ta djeca mogu obratiti, kako mogu zatražiti pomoć? Zato sam osnovala Hrabri telefon koji je postao jedna od najpoznatijih udruga u Hrvatskoj i sjajno pomaže djeci u mnogim projektima. U početku je to bila mala prostorija s nas nekoliko entuzijasta koji smo željeli djeci osigurati jedno sigurno mjesto kao utočište i prvi korak u traženju pomoći.
Story: Koliko vam se djece javi na dan? Roditelja?
Liniju Hrabrog telefona svakodnevno nazivaju djeca, roditelji, bake, djedovi i stručnjaci u potrazi za savjetom i podrškom. Djeca i mladi preferiraju chat, a Hrabri telefon prati njihove potrebe pa se posljednjih nekoliko godina volonteri dodatno educiraju za e-savjetovanje. Neprestano su otvorene barem tri linije, svaki radni dan od 9 do 20 sati, a zbog velikog broja poziva zaprimi se samo svaki četvrti poziv. Vjerujem da to mnogo govori o potrebama društva i kvaliteti rada Hrabrog telefona. Volonteri Hrabrog divni su mladi ljudi, studenti pomagačkih profesija, a toliko ih je zainteresiranih da se posljednjih nekoliko generacija provodi selekcija. Jako sam ponosna kada čujem su nekadašnji volonteri Hrabrog danas visoko kvalitetni stručnjaci koji misiju i viziju zaštite djece prenose u svoja radna okruženja gdje god bili. A danas ih je više od 1000 diljem Hrvatske u različitim sektorima koji se bave zaštitom djece.
Story: Neumoljive brojke govore da je jedno od petero djece seksualno zlostavljano, ali otkrije se samo 10% slučajeva seksualnog zlostavljanja djece. Zašto je toliko malo prijavljenih slučajeva? Zašto djeca šute?
Djeca šute zbog srama, krivnje, straha da im se neće vjerovati, da će se okriviti njih, da će razoriti obitelj ako je počinitelj djetetu bliska osoba, što najčešće jest. I djeca su, nažalost, ponekad u pravu kada imaju takve strahove, što nekim budućim žrtvama ili onima koji razmišljaju o razotkrivanju šalje strašnu poruku. Prosječno vrijeme od zlostavljanja do razotkrivanja je 10 do 16 godina. Kada se žrtva konačno odluči progovoriti, nužno je da dobije podršku, zaštitu, tretman i poruku da nije kriva, i to ne samo riječima, nego i djelima.
Story: Jesu li kazne za zlostavljače adekvatne?
Često kažem da našim zakonima ne treba promjena koliko primjena. Struka je desetljećima jasna, znanost je jasna, jasni su zakoni i međunarodne konvencije. U praksi je sustav (koji činimo svi mi), nažalost, često trom i spor, sudski procesi dugo traju i kao da se svaka institucija pita što joj treba od djeteta žrtve, umjesto da se svi zajedno pitamo što djetetu žrtvi treba od nas, da više surađujemo, da budemo fleksibilni i da u realitetu živimo ono što zakonski i stručno znamo da moramo.
Story: Iznimno je važna i prevencija jer je 70% zlostavljača u djetinjstvu i samo bilo zlostavljano.
Što više interveniram, više uviđam važnost prevencije. Iako postoji transgeneracijski prijenos nasilja, ne znači da će svako dijete koje je bilo zlostavljano i samo postati počinitelj nasilja. Štedimo kao društvo na djeci, a to je jedinom na čemu ne bismo smjeli štedjeti. Kada jednom dođe do eskalacije nasilja, kao društvo se čudimo. Uvijek se pitam gdje smo bili prije 5, 10, 15 godina kada je to dijete pokazivalo prve znakove problema u ponašanju, emocionalnih problema. Zašto nitko nije reagirao, pomogao djetetu i time prevenirao brojne daljnje probleme koji mogu nastati?
Story: Koje su posljedice seksualnog zlostavljanja djece i mladih? Je li oporavak cjeloživotni proces?
Na seksualno zlostavljanje ne možemo gledati kao na problem koji će proći s odrastanjem. Posljedice djeca često osjećaju cijeli svoj život, a neke od najčešćih su depresivnost, anksioznost, narušena slika o sebi, svom tijelu, doživljaj odbojnosti i gađenja prema spolnosti ili pak, u suprotnosti s tim, naglašeno seksualizirano ponašanje, samoozljeđivanje, suicidalnost… Istraživanja pokazuju da je iskustvo seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu snažniji prediktor suicida nego aktualna dijagnoza depresije u odrasloj dobi. Međutim, to ne znači da oporavka nema. Ideja nije zaboraviti traumu nego proraditi traumatsko iskustvo te ga osmisliti i integrirati u svoju životnu priču, a za to je potrebna stručna podrška i adekvatna reakcija svih sustava.
Story: Prošle ste godine iznijeli statističke podatke da je 2017. prijavljeno 6819 slučajeva nasilja nad djecom, a zdravstveni djelatnici prijavili su samo 31 slučaj. Zašto zdravstveni radnici, učitelji i odgojitelji ne prijavljuju problematična ponašanja?
Često se događa difuzija odgovornosti, odnosno pojedini dionici sustava ponašaju se kao da nešto nije njihova osobna odgovornost i oslanjaju se na to da će pomoći netko drugi. Neki stručnjaci skloni su upirati prstom u druge stručnjake, u njima tražiti krivce i odgovorne, pa se to proširi na medije, roditelje i tako dalje. Važno je educirati se, prepoznati sumnju i imati hrabrosti reagirati, obavijestiti nadležne institucije bez razmišljanja o tome je li i tko je to već napravio ili bi trebao napraviti, kao i o tome što će biti poslije (primjerice, Centar možda neće ništa poduzeti ili Državno odvjetništvo neće biti briga, što znamo čuti od kolega). Na svakome je osobna odgovornost reagirati, jednom, deset, pedeset puta za pojedino dijete ako je potrebno. Neki kolege imaju osjećaj odgovornosti da će ‘na njima’ biti ako se dijete oduzme roditeljima - naravno da to nikome nije cilj, ali cilj je ostvariti najbolji interes i zaštitu djeteta. Ako je odvajanje od roditelja konačan ishod procesa u kojem je sudjelovalo puno stručnjaka i nekoliko sektora, u kojem nije bilo drugog rješenja, nije li dobro što smo bili taj kotačić koji je pokrenuo reakciju? Konačno, neki se kolege boje prijetnji roditelja, pritiska koji se nastoji nametnuti, s kojim često živimo i suočavamo se u svakodnevnom radu. Zato su važne edukacija, supervizija i stalna suradnja.
Story: Koje su najvažnije lekcije koje ste naučili u karijeri?
Najvažnija je lekcija da kada nam djeca i mladi poklone svoje povjerenje, trebamo ga opravdati i od toga nemamo pravo odustati.
Story: Koliko su vam posao, naobrazba, stečene vještine pomogli u odgoju kćeri, koja danas i sama radi u području zaštite djece?
Neka znanja i klinička iskustva sigurno pomažu, ali kod kuće sam uvijek bila samo ja, mama sa svim svojim vrlinama i manama koja se trudila dati najbolje, kao i većina roditelja.
Najvažnija je lekcija da kada nam djeca i mladi poklone svoje povjerenje, trebamo ga opravdati i od toga nemamo pravo odustati.
Story: Tijekom karijere sigurno ste vidjeli razne grozote, kako se rješavate negativnih emocija?
Volim se družiti, putovati, šetati, planinariti, čitati… No najviše me čuva druga strana medalje sekundarne traumatizacije na koju mnogi pomisle kada im opišem čime se bavim. Ta druga strana medalje zove se sekundarna otpornost. Inspirativno je gledati tu djecu, raditi s njima, gledati ih kako zacjeljuju i idu u život. Usprkos svim negativnim iskustvima, ta djeca često uz dobru podršku konačno budu - dobro. Otpornost koju pokazuju teško je riječima opisati i zato vjerujem da radim najljepši posao na svijetu, koji je moj životni poziv, a to čuva i moju dušu.
