Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst prošle je godine osvojila 25-godišnja glumica Ana Marija Veselčić za svoju monodramu ‘Domaši’. U njoj je opisala kako izgledala odrastanje u dječjem domu, koje je i ona iskusila, no predstava nije autobiografska. Vinkovčanka je sa šest godina izmještena iz obitelji i idućih 15 godina provela je u domskom sustavu, a danas karijeru i život gradi u Splitu. Jedna je od najboljih mladih domaćih glumica, što potvrđuju brojne nagrade, a opisala nam je kakvo je bilo njezino djetinjstvo u domu, koje joj predrasude najviše smetaju, što bi poboljšala u sustavu te zašto je od presudne važnosti da svi shvate kako je riječ o djeci, a ne krumpirima.
Story: Trenutačno živimo u dobu globalne pandemije. Kako provodite izolaciju?
Već sam gotovo dva tjedna u izolaciji. Imam psa, četverogodišnju Reu, svaki je dan izvodim u park ispred zgrade. Ona je sretna, nema pojma što se događa, samo uživa u tome što sam cijeli dan s njom. Osim toga, dio dana provedem i na terasi s koje mogu vidjeti more i jako sam zahvalna što imam pristup svježem zraku. Radim ono što vjerojatno većina ljudi radi u ovoj situaciji. Čistim stan, kuham, perem posuđe i odjeću, čistim police koje nisam dirala mjesecima... U sobi imam gitaru koju godinama nisam pošteno svirala i policu knjiga koje sam skupljala na hrpu za čitanje. Tu je i Netflix, a sada i online predstave iz cijele Europe koje ne bih imala priliku pogledati uživo. Napokon imam vremena svakodnevno se čuti s obitelji i prijateljima, a one koje ne mogu vidjeti, zovem svaki dan. Ne mogu reći da mi ne nedostaje uobičajen život, ali polako se privikavam na ovaj novi.
Story: Otkazana su sva kulturna događanja. Kako je to utjecalo na vas?
Pročitala sam intervju s kolegicom Uršulom Najev u kojem je izjavila da joj je otkazan život. Kolegice, prepisujem. Još prije petnaest dana bila sam u procesu rada na novoj predstavi u HNK Split na Sceni 55. Nina Mitrović radila je ‘Povratak’ nobelovca Harolda Pintera, a premijera je trebala biti 17. travnja. Početkom travnja trebao je biti i festival Mali Marulić, gdje smo kao ansambl Gradskog kazališta lutaka Split u konkurenciji s dvije naše predstave - ‘Lažeš, Melita!’ i ‘Katin tajni začin’. Tu su i Marulićevi dani kojima sam se posebno veselila jer je moj diplomski rad izabran u konkurenciji s još desetak predstava. Izvedbe starih predstava ‘Obitelj’ Dennisa Kellyja i ‘Kroćenje goropadnice’ Williama Shakespearea bile su na repertoaru HNK Split u ožujku i travnju. Naravno, mnogo je ljudi u istoj, sličnoj ili lošijoj situaciji, koja je prije mjesec dana bila nezamisliva. Srećom, imam predivnu gazdaricu koja me oslobodila plaćanja stanarine dok se ova situacija ne smiri. Imam dobre prijatelje i obitelj koji su tu za mene. Ne mogu se požaliti.
Story: Iako su kazališta zatvorena, predstave se mogu gledati od kuće, a krajem prošlog tjedna svoju internetsku premijeru imala je predstava ‘Šporki Špiro i Neposlušna Tonka’ u kojoj glumite Tonku. Koliko je važno nastaviti s takvim aktivnostima?
Ta predstava u ovom trenutku ima više od 15 tisuća pregleda, a ‘Grga Čvarak’, koji se također premijerno prikazao online, ima 14 tisuća te broj raste iz minute u minutu. Da kazalište radi normalno, trebali bismo odigrati jako puno izvedbi da toliki broj ljudi dobije priliku pogledati određenu predstavu. Djeca su kod kuće sretna i imaju zanimaciju, roditelji su oduševljeni i šalju nam pozitivne povratne informacije iz cijele Hrvatske. Meni je taj novi način rada digao moral. I ja imam priliku pogledati snimke starih predstava koje više nisu na repertoaru i na trenutak zaboraviti da hara nekakav virus. Imam osjećaj da sam napravila nešto korisno ili da sam barem na neki način uljepšala nečiji dan.
Story: Biste li voljeli da se i ‘Domaši’ prikažu na taj način?
Puno me ljudi pita kada će i hoće li se ‘Domaši’ negdje prikazati. Ovo je možda dobra prilika da ih pogleda više ljudi. Ne bih se protivila mogućnosti da se i ta predstava prikaže online.
Story: Koji vam je bio glavni motiv u stvaranju te predstave?
Željela sam konačno okolini odgovoriti na učestalo pitanje: “Kako je vama tamo u domu?”, ali i pokazati da su djeca i ljudi u takvim ustanovama jednako živi i svakodnevni kao njihova okolina. Tijekom istraživačke faze rada, prvih godinu dana, razgovarajući s bivšim korisnicima i djelatnicima tog sustava, bila sam iznova iznenađena i oduševljena količinom te koncentracijom punokrvnog života. Nema osobe s kojom se ne bismo poistovjetili jednom kad čujemo njezinu priču. U ovom slučaju imate idealnu situaciju. Velik broj priča i događaja različitih ljudi koji zaslužuju da baš njihova priča posluži nekome kao primjer.
Story: Rekli ste da su djeca koja odrastaju u domovima i dalje stigmatizirana, društvo ih ne primjećuje ili ih sažalijeva. Kako dokinuti takav tretman?
Kad o nečemu znamo malo ili ne znamo ništa, zaziremo od toga. Nepoznato nam je, možda se i bojimo. Odnos prema djeci koja odrastaju u domovima temeljen je upravo na nepoznavanju. Vrlo je malo filmova, dramskih tekstova i knjiga koji se bave tom temom. Kad izgovoriš sintagmu ‘dječji dom’, velikom broju ljudi na pamet padaju djela ‘Oliver Twist’ i mjuzikl ‘Annie’ ili razni TV prilozi o donacijama. To je nešto o čemu čitamo, negdje je tamo daleko i stvaramo sliku koja nije stvarna. Upravo sam zato željela napraviti predstavu koja će onome tko je pogleda približiti djecu koja odrastaju u domovima. Kad prođe ova situacija s virusom, ako ijedna gospođa ili gospodin odluče posjetiti tu djecu, provesti neko vrijeme s njima i tako shvatiti da nisu puno drukčija od njih, uspješno sam izvršila svoj posao.
Story: Koje su predrasude s kojima ste se susretali? Što vam najviše smeta?
Ponekad mi zasmeta sažalijevanje, ali tijekom djetinjstva naučila sam to koristiti kao svoje gorivo. Imala sam uza se ljude koji su me naučili da nije važno tko si nego što činiš.
Story: Kako je bilo odrastati u domu? Koje su pozitivne, a koje negativne strane?
Za zanimanje koje sam odabrala odrastanje u takvoj situaciji je idealno. Svakodnevno oko vas djeluje puno različitih karaktera u raznim situacijama. Zamislite obiteljsku kuću sa šezdesetero djece i dvadeset do trideset roditelja. Svatko od njih na neki način utječe na vas. Kao mala dobila sam izvrsnu priliku upoznati puno ljudi i moj se pojam normalnog vrlo rano u djetinjstvu proširio. Kad radim na određenoj ulozi, uvijek se mogu sjetiti nekog lika iz svog života koji me iznimno zabavljao i to iskoristiti u poslu. S druge strane, čitala sam u jednom istraživanju iz 2005. godine da djeca koja dva mjeseca provedu u takvoj ustanovi imaju posljedice za cijeli život. Iako ta situacija nije nužno loša, to nije prirodno okruženje u kojem bi dijete trebalo odrastati. Jedan se odgojitelj često brine o osmero djece, a ima i svoju biološku obitelj kod kuće. Ima svoje probleme, kredite i slično te, koliko god izvrsno obavljao svoj posao, ne može svakom djetetu pružiti onoliko ljubavi koliko mu je potrebno. Nemojmo zaboraviti da su ta djeca došla iz disfunkcionalnih obitelji. Već su oštećena. Osim toga, odvojena su od obitelji. Treba im sva ljubav ovoga svijeta. Ne znam kako to popraviti osim da nastavim govoriti o tome. To je ono što kao bivši korisnik tog sustava mogu učiniti u ovom trenutku.
Story: Jeste li tijekom odrastanja osjećali da ste zakinuti, da nemate jednake prilike kao drugi?
Smatram da sam imala odličnu priliku za razvijanje u svim smjerovima. U moje je obrazovanje utrošeno puno vremena i pažnje. Pohađala sam glazbenu školu, iskušala se u sviranju tri instrumenta. Trenirala sam dva sporta, u jednom sam razdoblju čak išla na satove baleta. Cijelu osnovnu i srednju školu išla sam u školu stranih jezika. To mi kod kuće nitko ne bi mogao priuštiti. Svake sam godine išla na more i nekoliko puta na skijanje. Godišnje sam išla na nekoliko izleta. Imala sam iznimno bogato djetinjstvo, i to ne samo u materijalnom smislu. Oko sebe sam imala niz stručnih ljudi, počevši od pedagoga, socijalnih radnika i psihologa, medicinskog osoblja, kuharica, pralja... Živjela sam bolje od većine svojih vršnjaka. Nisam se baš imala prilike osjećati zakinuto.
Story: Kako ste zadovoljni zakonima i sustavom u kojem ste proveli 15 godina? Kako se oni mogu poboljšati?
U sustavu koji čine isključivo ljudi uvijek ima prostora za napredak. Situacija se mijenja iz godine u godinu i sigurno se otkad sam otišla mnogo toga promijenilo. Ono što bih voljela vidjeti kao sljedeću promjenu jest birokracija koja nije problem samo u sustavu socijalne skrbi. Postoji toliko slučajeva posvajanja ili udomljavanja koji su potrajali zbog papirologije, ovog ili onog obrasca, ovog zakona ili onog članka. Mislim da sve to traje predugo, a djeca čekaju. Živa djeca, a ne krumpiri. Mislim da to treba imati na umu. Sustav je tu zbog djece, a ne obrnuto. Njegova je svrha pružiti potporu potrebitoj djeci da bi mogla izrasti u funkcionalne jedinke zajednice i tako pridonositi društvu.
Story: Dan nakon što navrši 18. rođendan, osim ako ne upiše fakultet, većina korisnika mora na cestu. Što napraviti da djeci, odnosno mlađim punoljetnicima ta tranzicija bude što lakša?
Kad kažete “mora na cestu”, zvuči kao da pretjerujete, ali sigurna sam da ima i takvih slučajeva. Danas sigurno manje nego prije deset godina, ali ima ih. Takvi slučajevi nikako ne bi trebali postojati. Srećom, postoje razne udruge i projekti koji već niz godina olakšavaju djeci tu tranzicijsku fazu. Osim stambenih zajednica s povremenom podrškom, koje služe kao prijelazno razdoblje za prilagodbu, izdvojila bih i zakladu Vaša pošta koja djeci daje police životnog osiguranja kako bi se lakše snašla u prvom razdoblju nakon izlaska iz doma. I sama sam bila korisnica jedne takve police i bila mi je veliki oslonac, i to ne samo u materijalnom smislu. Svatko može biti donator. Voljela bih i sama biti dio te velike priče koja je iz želje jedne gospođe da nekom uljepša život prerasla u veliku priču koja mijenja život brojnim korisnicima našeg sustava socijalne skrbi.
Story: Kako ste vi doživjeli odlazak iz doma i preseljenje u novi grad?
U početku sam bila prestravljena. Nisam znala što me čeka. Novi grad, novi ljudi, nova životna faza. Iako sam upisala fakultet koji sam željela, bila sam u osjetljivom razdoblju, na prelasku iz djetinjstva u mladost i samostalan život. Te su godine same po sebi neugodne i teške, a meni su bile velika lekcija za buduće stresne situacije u svakodnevnom životu.
Story: Kako ste se u početku financijski brinuli o sebi? Može li se u tom smislu poboljšati sustav brige za bivše korisnike?
Financijski nije bilo teško, dobila sam stipendiju, pravo na izravan upad u studentski dom i slično. Na trećoj godini fakulteta počela sam dobivati uloge i raditi u kazalištu, za što sam bila sve bolje plaćena. Veći je problem bio naviknuti se na činjenicu da više nisam u nekom sustavu, da sam odgovorna sama za sebe i da se trebam pobrinuti za sebe. Imala sam sreću što bila okružena ljudima koji su mi pružali bezuvjetnu moralnu podršku, a oni su i danas moja obitelj koju sam odabrala. Osim toga, znala sam da ako se neću pobrinuti za sebe, neće ni nitko drugi i to je bila surova stvarnost kojoj sam se trebala prilagoditi.
Story: Kako su vam kao šestogodišnjakinji objasnili izmještanje iz vaše obitelji?
Vrlo jednostavno. Rekli su mi da idem u dom i odvezli me tamo. Ne sjećam se pretjeranog objašnjavanja. Međutim, jako sam znatiželjna pa prvo što sam pomislila kad su mi rekli da idem u dom bilo je: “Ok, idemo vidjeti što je to!”
Story: Kako je tekla prilagodba na nov način života?
Usporedila bih je s novonastalom situacijom u svijetu. Prilagodba se događala iz dana u dan. Bila sam okružena brojnom djecom koja su bila u istoj situaciji kao i ja. Nije bilo previše smisla žaliti se. Preostaje jedino prilagoditi se i izvući najbolje iz svega, iskoristiti situaciju i prilike što je više moguće. Naći zanimaciju, naći nešto u čemu si dobar te se fokusirati na to. Dan po dan. I kad se nakon nekog vremena osvrneš, shvatiš da si se navikao.
Story: Tijekom srednje škole rodila se vaša ljubav prema glumi? Kada ste znali da vam je ona životni poziv?
Bilo je to tijekom jedne vožnje trajektom kad sam polagala prijemni ispit na Akademiji. Naime, stanovala sam u odmaralištu na Braču, kamo sam kao dijete dolazila svake godine na more. Dakle, sjedim tako na trajektu i svježem zraku te pomislim kako bih ja ovo stvarno mogla. Možda bih stvarno mogla od ovoga živjeti. Zamisli! Bio je to lijep dan.
Story: Kako ste odabrali Umjetničku akademiju u Splitu?
Doznala sam za nju na stranici Postani student. Nisam ništa znala o toj akademiji, tko predaje, nisam čula nikakve tračeve... To mi je bio plus jer sam htjela krenuti od početka, od prazne stranice. Osim toga, Split je na moru i zbog toga je za mene u velikoj prednosti pred ostalim akademijama u Hrvatskoj.
Story: Glumili ste u nekoliko predstava za najmlađe. Je li to tip kazališta kojem se želite posvetiti?
Do lipnja sam na stručnom osposobljavanju u splitskom Gradskom kazalištu lutaka. Ne znam što ću poslije, nemam plan. Rad na dječjim predstavama za mladoga glumca koji je tek završio Akademiju golem je trening, mentalni i fizički. Ukupno sam u tri kazališne sezone radila u četiri kazališne produkcije. Od početka ove sezone odigrala sam već stotinjak izvedbi pred publikom. Dječje se predstave igraju u blokovima od dvadeset izvedbi, jedan naslov odigraš najmanje pedeset puta. Tu sam shvatila što znači odigrati predstavu i iznimno sam zahvalna kad me ponovno zovu da radim u tom kazalištu. Ne bih voljela sada govoriti o cijeloj svojoj karijeri. Ne bih se željela zadržati samo na jednoj stepenici. Želim svašta probati. Imam velik apetit i volim učiti nove stvari. Pomalo sam radoholičar. U mom se poslovnom životu u kratkom vremenu dogodilo puno toga. Kod kuće imam osam dokaza, među kojima su dvije Nagrade hrvatskoga glumišta i jedan Ardaliona za sporednu ulogu - da je ono što radim na dobrom putu. Sve se naglo razvijalo do ovog trenutka. Možda ovaj virus i nije tako loša pojava za moj život. Vidjet ćemo, voljela bih se okušati u mnogočemu, od serija preko pisanja do filma.
Story: Hoćemo li na kazališnim daskama gledati još vaših autorskih predstava?
Nisam razmišljala o autorskim predstavama, ali ne mislim odustati od pisanja. Tko zna što će sve ova izolacija donijeti.
Story: Kako se razlikuje rad na ‘Domašima’, čija ste autorica, i tuđem tekstu poput ‘Zbunjoze’?
Tekst ‘Zbunjoza’ Mariusa von Mayenburga maestralno je napisan komad. Onome tko nije upoznat s likom i djelom toga pisca toplo preporučujem da ga istraži. Kad ste sigurni da je tekst na kojem radite dobar ili odličan, vaša je želja da pošteno odradite svoj dio veća. S druge strane, rad na autorskom tekstu zahtijeva veliku razinu samopouzdanja, koju sam radeći na diplomskom radu uvijek iznova gubila i dobivala. Imala sam veliku sreću što mi je mentor bio prof. Goran Golovko koji je vrhunski odradio svoj posao. Imala sam kraljevski pedagoški tretman i svakodnevno bildanje samopouzdanja. Moram priznati da je mnogo lakše raditi tekst koji je netko drugi napisao. Odnos prema njemu je jasniji i lakši.
Story: Prošle ste godine rekli kako jedva čekate da vaša baka pogleda predstavu. Je li uspjela? Kako je reagirala?
Baka je pogledala ‘Domaše’ na gostovanju u Vinkovcima u rasprodanoj dvorani. Nije puno toga govorila nakon predstave, samo je rekla kako treba moći naučiti svu tu količinu teksta i držati pozornost cijele dvorane tijekom predstave. U jednom telefonskom razgovoru pričala je o jednom intervjuu sa mnom i rasplakala se od sreće te izjavila: “Pa ‘ko bi rek’o da ćeš ti bit fenomen!” Bilo mi je u tom trenutku jako drago što je ponosna na mene. Sjećam se da me poslije odgledane predstave pitala: “Pa dobro, Ana, hoće li te zaposliti?” Nasmijala me. Baka je praktična žena. Meni je bilo veliko zadovoljstvo predstavu odigrati pred ljudima koji me poznaju cijeli život, iako me trema izjedala iznutra. Nisam mogla disati, sve me boljelo. Ne bih tu tremu nikome poželjela.
