Koordinatorica Ženske sobe, jedine organizacije koja se u Hrvatskoj bavi seksualnim nasiljem, psihologinja, feministkinja i aktivistica Maja Mamula objašnjava zašto se u vrijeme pandemije i izolaciji na policiji nije zabilježio povećan broj prijava, te zašto eksploziju poziva očekuje nakon što se život vrati u normalu. Također je objasnila zašto je, kada je pitanju seksualno i obiteljsko nasilje, ključna edukacija od djetinjasta, ali i zašto svi trebamo napustiti stav „ne želim se petljati“…
Story: U vrijeme pandemije i izolacije raste obiteljsko nasilje. Podaci govore da se u Francuskoj povećalo za 36 %, u Kini je tri puta veće. Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Kada govorimo o tim podacima uvijek nedostaje informacija od kuda oni dolaze. Je li to broj službenih prijava policiji ili su to podaci od organizacija civilnog društva koji su specijalizirane za pružanje direktne pomoći i podrške. U Hrvatskoj je nesklad između službenih podataka policije koja ne bilježi porast prijava prekršaja prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, niti kaznenih djela koja uključuju nasilnička ponašanja u obitelji. Međutim, istovremeno organizacije civilnog društva koje imaju savjetovališta, skloništa i višegodišnje iskustvo ukazuju na to da je povećan broj poziva. Otprije je poznato da su vikendi i praznici izuzetno kritični za nasilje u obitelji i nakon što su neko kraće vrijeme bile izložene, žrtve su mogle reagirati. Sada, ako ste 30 dana zatvoreni s počiniteljem, a jedna od osnovnih dimenzija nasilja u obitelji je kontrola, onda je jasno da dio žrtava nema mogućnost nazvati policiju. Također, ako netko u ovom trenutku traži pomoć sigurno razmišlja što će biti poslije toga. Ako ima mogućnost otići nekom bliskom, na primjer starijim roditeljima, hoće li ih dovesti u opasnost od zaraze. Ako žrtva ima djecu razmišlja je li ovo situacija kada će otići u sklonište, jer potencijalno djecu i sebe dovodi u povećan rizik od zaraze. Treba pratiti kakvi se oblici nasilja prijavljuju, jer zdrav razum govori da se neće reagirati kada se događaju manje teški oblici, već kada se radi o ekstremnijim oblicima nasilja. Ženska soba je imala pozive i radilo se o stvarno jako teškim oblicima nasilja gdje postoji veliki rizik da mogu završiti femicidom.
Story: Zašto se prijavljuje toliko malo slučajeva seksualnog nasilja?
Tri su osnovne grupe razloga. Prvo su osobni i ne smijemo zanemariti strah od počinitelja koji često vrlo jasno kaže što će napraviti ako ga se prijavi. Seksualno nasilje je i dalje obavijeno sramom i žrtve su trajno etiketirane kao silovane i uvijek postoji sumnja do koje mjere su tome same pridonijele. Tu je i strah od reakcija obitelji, prijatelja, okoline, te nepovjerenja i strah od institucija. Druga kategorija se odnosi na sam postupak koji je za žrtvu poprilično traumatičan, zahtjevan i dugotrajan. Treća stvar je nedostatak specijaliziranih servisa za pružanja pomoći i podrške. U Ženskoj sobi ne uvjetujemo osobi da prijavi počinitelja. Dajemo podršku, psihološku pomoć ali vrlo često kroz razgovore nastojimo objasniti zašto je važna prijava, koja je uloga prijave i zašto je to dugoročno dobro za tu osobu. Imali smo sve bolje i bolje rezultate i čak su se prijavljivali neki slučajevi od kojih je prošlo neko vrijeme, a događali su se pomaci i kod nadležnih institucija koje su prihvaćale takve prijave i kretale u postupak. Stvarno smo imali dobre rezultate i bit će mi jako žao ako se taj dio počne gubiti.
Cijeli intervju s Majom Mamulom u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story, koji možete kupiti od srijede 22. travnja 2020. godine
