'Bojala sam se nasilnog supruga prijaviti policiji'

Brojne svjetske i hrvatske organizacije ističu kako se u krizi izazvanoj koronavirusom, a potom i potresom koji je pogodio Zagreb te njegovu okolicu ne smije, uz brojne novonastale probleme, zaboraviti na žrtve obiteljskog nasilja. Zbog mjera izolacije i socijalnog distanciranja žrtve nasilja nalaze se u iznimno teškom položaju i ograničeno im je ili potpuno onemogućeno pravo na zaštitu. Europske zemlje, poput Španjolske i Francuske, od stupanja na snagu mjera zaštite radi suzbijanja širenja koronavirusa bilježe porast broja slučajeva nasilja u obitelji i poziva na linije za stručno savjetovanje, i to veći od trideset posto u odnosu na prethodno razdoblje. Hrvatske institucije zasad ne raspolažu službenim informacijama o porastu toga broja u našoj zemlji, ali više nego ikada prije apeliraju na građane da ako čuju ili vide sumnjive radnje koje upućuju na moguće nasilje u obitelji, neka ih prijave. Na gorući problem upozorava i glavni tajnik UN-a António Guterres te poziva nadležne institucije da ulože dodatne napore kako bi spriječile moguće tragedije. U nezavidnoj su situaciji svakako i skloništa za žrtve nasilja u obitelji. Dobro je znano kako ona postoje upravo da bi se žrtvi omogućilo mjesto sigurno od nasilja. S druge strane, u vrijeme epidemije koronavirusa svaki ulazak novih osoba, bez prethodnog testiranja, predstavlja izniman rizik zaraze za sve druge osobe koje su već u skloništu. Da su svakako nastupila teška i izazovna vremena, potvrđuje nam 38-godišnja Bjelovarčanka, čiji su podaci poznati uredništvu tjednika Story, koja se, među ostalim, prisjeća što je sve proživjela kako bi zaštitila sebe i svoju malodobnu djecu. Otkriva kako je izgledao njezin život dok je proživljavala emotivno, psihičko i fizičko zlostavljanje, kako je došla do utočišta, kako je tamo izgledala svakodnevica nje i njezine djece te kakav je njezin život danas i o čemu mašta.

Story: Institucije u ovim izvanrednim okolnostima više nego ikada prije apeliraju na građane da ako primijete ponašanje koje upućuje na moguće nasilje u obitelji, takve okolnosti prijave nadležnim tijelima. Kakva su vaša iskustva kada je riječ o tome? Koliko su vama takve reakcije bile od pomoći?

Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja. Naime, bivšeg supruga upoznala sam 2003. godine i vrlo smo se brzo vjenčali. Prvi problemi počeli su već tijekom prve zime. Znao me vrijeđati, sve je moralo biti podređeno njemu i njegovim potrebama. No stalno sam se nadala da će se promijeniti, da će shvatiti kako to što radi nije dobro. Kako je bio sedamnaest godina stariji od mene, iskusniji u svemu, nerijetko sam i mislila da ja nešto pogrešno radim, da u nečemu nisam dovoljno dobra. Vjerovala sam da naš odnos, kao i mnogi drugi, samo ima svoje uspone i padove. Pravi problemi nastupili su kada smo dobili kćerkicu, na ljeto 2005. godine.

Story: U kojem su smislu nastupili, kako kažete, ‘pravi problemi’?

Zabranio mi je kontakt s roditeljima. Osim toga, branio mi je da radim. To mi je naročito teško palo jer sam bila mlada, željna znanja i rada. Tek kada je otvorio građevinsku tvrtku, dopustio mi je da se angažiram u vođenju papirologije. U tome sam bila dobra. Veselilo me što stvaramo i radimo zajedno, što učim nešto novo. Sjećam se da sam u tom razdoblju poželjela i završiti autoškolu, što mi je također zabranio. Jednostavno sam ga za sve morala tražiti njegovo odobrenje. Morala sam se ponašati kako je on želio, paziti na svaki svoj pogled i svaki korak. Nisam si smjela dopustiti da se u društvu glasno, od srca nasmijem, da nekome, pogotovo muškarcu, uputim koju lijepu riječ.

Story: Što još pamtite iz tog razdoblja života?

Kada sam mu rekla da se želim više angažirati u poslu, sjećam se, donio mi je nekoliko specijaliziranih časopisa o hrani i rekao mi kako želi u sljedećih devedeset dana svaki dan jesti drukčiji ručak. Da se poslužim časopisima za inspiraciju. Vjerujte mi, nije mu bilo do hrane i eksperimentiranja receptima. Tim činom želio je pokazati tko ima glavnu riječ u kući te, kao i inače, povrijediti me. Krajem 2008. godine dobili smo drugo dijete, pet godina poslije stiglo je i treće, i baš zbog djece pokušala sam s njim nebrojeno puno puta razgovarati, pokazati mu koliko nam može biti lijepo ako se promijeni. Tada sam još vjerovala da se može promijeniti. Danas, nažalost, znam da to nije bilo moguće.

Story: Kada ste konačno napustili obiteljski dom?

Još 2010. godine, kada sam i podnijela zahtjev za razvod braka, htjela sam otići od njega. Kažem htjela, jer jedno je htjeti, a drugo uspjeti u naumu. Naime, pronašla sam kućicu u Bjelovaru, blizu mojih roditelja, i željela sam se tamo preseliti s djecom. Znala sam da nećemo imati mira ako ostanemo u Zagrebu, da ćemo ga stalno viđati i zato sam se odlučila preseliti u drugi grad. No on nas je vrlo brzo pronašao i tada je ponovno počela agonija. Nasilno je ušao u kuću, mene je išamarao, a djecu stavio u automobil i odvezao u Zagreb. Naravno da sam odmah sve prijavila nadležnim institucijama, ali ishod nije bio onakav kakav sam očekivala. U roku od dva tjedna donesena je odluka da djeca, do kraja brakorazvodne parnice, ostaju kod oca jer on ima stan, stalna primanja, a ja tada nisam imala ništa od navedenog. Kako nisam mogla dopustiti da djeca ostanu živjeti s takvom osobom, nisam imala drugog izbora nego vratiti mu se.

Story: Kako je izgledao vaš život nakon što ste mu se vratili?

Primirio se, čak je izrazio želju da okrenemo novu stranicu u životu, pokušamo ponovno izgraditi odnos te da prodamo stan u Zagrebu i preselimo se u Bjelovar. To smo i učinili. Nadala sam se da će nakon preseljenja u novu, manju sredinu sve biti bolje. Naravno, koliko god je to moguće. No miran život jako je kratko trajao i tada sam na jako ružan način, koji ću pamtiti dok sam živa, naučila da se nasilni ljudi, kakav je bio moj bivši suprug, ne mijenjaju.

Story: Što se dogodilo da ste došli do te spoznaje?

Pretukao je djecu! Tada sam znala da moram pronaći način kako ćemo otići od njega, ali ovaj put zauvijek. Trpjela sam vrijeđanje, nasilje, ali nisam mogla dopustiti da takav život imaju i moja djeca. To nije dolazilo u obzir. I tu sam podvukla crtu.

Story: Kada se to dogodilo?

To je bilo 2016. godine. Tako nešto čovjeka obilježi do kraja života. Kada to kažem, mislim na svoju djecu, ali i na sebe. Niti jedna majka ne bi trebala to doživjeti.

Story: Gdje ste vi bili u tom trenutku?

U kući. Posjeo me na stolicu i zaprijetio mi da će me unakaziti ako se pomaknem. Sve je trajalo nekoliko minuta, ali meni se činilo kao vječnost. Jedva sam dočekala da dođem do svoje djece i vidim u kakvu su stanju.

Story: U kakvu su stanju bila?

Puna modrica. Prestravljena, tužna, uplakana… Noćima sam stajala nad njihovim krevetom u sveopćem strahu.

Story: Jeste li znali u tom trenutku što vam je činiti, kome se obratiti za pomoć?

Prvo sam se obratila njegovoj sestri, potom i bratu. Nakon što sam šogorici ispričala što se dogodilo, ona ga je prijavila policiji i nadležnim tijelima. Ja sam se bojala to učiniti. Nikome nisam vjerovala, svega sam se bojala i samo sam razmišljala kako ću zaštiti djecu.

Story: Kako je sustav bio uključen u rješavanje vaše situacije, vašega problema?

U centru za socijalnu skrb dobila sam odgovore na mnoga pitanja, konkretne podatke kome se mogu obratiti za pomoć. Iskreno, ugodno sam se iznenadila koliko su mi i kojom brzinom pomogli.

Story: Gdje ste pronašli utočište nakon što ste napustili obiteljski dom?

S jednim kovčegom otišli smo u bjelovarsko sklonište za žrtve nasilja u obitelji, a potom su nas premjestili u Dugu, dom za djecu i odrasle žrtve nasilja u obitelji, gdje smo bili devet mjeseci. Iako sam se bojala što smo ponovno u Zagrebu, tješila sam se da ću u jednom tako velikom gradu brže i lakše pronaći posao kako bih se mogla brinuti o djeci.

Story: Kako su izgledali vaši dani u sigurnoj kući? Jeste li se tamo osjećali sigurno, zaštićeno?

Prvih desetak dana nisam spavala, bojala sam se da će nas ponovno pronaći. Dom je imao kamere, zaštitara, ali bez obzira na sve to, znala sam šetati hodnicima samo kako bih se uvjerila da je zaštitar na mjestu i da kamere zaista rade. Vjerujem da to mnogima zvuči čudno, nelogično, ali strah me je naučio da uvijek budem na oprezu. A što se tiče života u domu, za to imam samo riječi hvale. Ravnateljica je divna žena, kao i stručno osoblje. Do kraja života bit ću im zahvalna na svemu što su učinili za mene i moju djecu.

Story: Koliko vam je trebalo da se priviknete na pravila kolektivnog življenja u skloništu? Na što su se djeca najteže priviknula?

Nismo imali problema s tim, pravila se moraju znati kao i u svakom kućanstvu. Sve funkcionira kao i u svakom normalnom domu. Zna se kada je vrijeme doručka, ručka, večere, kada se uči, ide na terapije… Moja su djeca bila svega svjesna, znala su zašto smo tamo i moram ih pohvaliti da su se odlično snašla. Jako sam ponosna na njih.

Story: Kako razgovarate s djecom o svemu što ste prošli? Slijedite li upute stručnjaka?

Otvoreno i iskreno razgovaramo o svemu što nam se dogodilo. Kada smo napustili sigurnu kuću, zajednička nam je misija bila pronaći novi dom i pronašli smo ga u jednome podstanarskom stanu. Potom sam ja pronašla posao, a oni znaju da mi najviše mogu olakšati tako da budu dobri te da vrijedno uče u školi. Osim toga, govorim im da mi sve mogu reći, povjeriti. Da smo na sigurnom, lijepom i toplom mjestu te da nam se tu ništa loše ne može dogoditi.

Story: Viđaju li vaša djeca oca?

Otac ima pravo viđati djecu, naravno pod nadzorom, ali to jako rijetko čini.

Story: Tko vam je od obitelji i prijatelja bio najveći oslonac u tim teškim trenucima? Jesu li ti ljudi i danas uz vas?

Radim dva posla, kao čistačica u staračkom domu te posjećujem stare i nemoćne i pomažem im što god im treba, tako da se financijski sama skrbim o djeci. Kada imam malo slobodnog vremena, čistim i po kućama. Ništa mi nije teško raditi. Snašla sam se. Kada možemo, posjetimo moje roditelje u Bjelovaru, sestru koja mi je često i rame za plakanje u danima tuge i sjete. Uglavnom nadoknađujemo propušteno vrijeme i propuštena druženja s dragim nam ljudima. Jako puno njih, uključujući i moje roditelje, dugo nismo smjeli kontaktirati pa sada uživamo u svemu tome i veselimo se svakome novom danu.

Story: Kako danas, kada ste na sigurnom i vodite sasvim drukčiji život, gledate na to vrlo teško razdoblje u životu koje ste, nažalost, proživjeli?

Vjerujem da je to bila velika i skupa životna škola. Sa strašnim posljedicama, što fizičkim, što psihičkim. Poslušala sam savjet nakon izlaska iz sigurne kuće i svaki put kada si počnem postavljati slična pitanja, sjednem u fotelju te zapišem misli u bilježnici. To uglavnom radim u kasnim večernjim satima kada djeca spavaju. Sve što me muči zapisujem u bilježnicu i tako se, moglo bi se reći, i dalje liječim.

Story: Kako biste se danas opisali? Jeste li zadovoljni životom?

Sretna sam zato što imam svoju djecu i zato što smo na okupu. Naša sloboda znači mi sve na svijetu. Nema tog novca za koji bih je mijenjala. Nema te stvari za koju bih mijenjala mir i slobodu koju napokon imamo. S druge strane, ne dopuštam više nikomu da me povrijedi. S tim je gotovo. Puna sam planova, volim maštati, planirati, stvarati.

Story: Povjerite nam neke od planova?

Nadam se da ćemo se uskoro preseliti u kućicu nedaleko od Zagreba. To bih zaista voljela i tome se sada svi veselimo.

Story: Vi ste pravi dokaz da se čovjek može oporaviti nakon velikih nedaća…

Može, ali mora imati cilj. Mora imati želju. Moj su cilj moja djeca, a želja naš bolji, ljepši i sigurniji život. Možda zvuči jednostavno, ali nije. To je čovjeku koji nije proživio ono što smo mi prošli veliki izazov, ali uz volju vjerujem da se može.

Story: Razmišljate li o novoj ljubavi?

Nisam još spremna za tako veliki korak. Pustit ću da vrijeme odradi svoje, a u međuvremenu ću svu ljubav i energiju dati svojoj djeci i bližnjima.