Na ljeto 25-godišnji Ivan Mikulić, uspješni para taekwondo reprezentativac, trebao se upisati u sportsku povijest. Para taekwondo trebao je prvi put kao sport biti uvršten u službeni program paraolimpijskih igara, a nagrađivani Splićanin trebao je odmjeriti snage s najboljima na svijetu te uživati u najvažnijem nastupu u karijeri. Budući da su Paraolimpijske igre u Tokiju zbog pandemije koronavirusa odgođene za godinu dana, Ivanu su planovi, koje je do najsitnijih detalja krojio posljednje četiri godine, pali u vodu. No to ga nije pokolebalo. Ambiciozni paraolimpijac naučio je još u djetinjstvu kako se velike i važne stvari u životu isplati čekati te upravo tako gleda na cijelu neizvjesnu sportsku situaciju - kao na veliki sportski, ali i životni test. A njih je, kako i sam kaže, prošao mnogo u životu. S obzirom na to da je Ivan rođen bez lijeve podlaktice, životni i sportski izazovi nisu mu strani. Kada razmišlja o njima, kaže da ne bi ništa mijenjao jer su ga upravo oni oblikovali u osobu kakva je danas. Optimističan, zadovoljan, pun sportskih i privatnih snova. A kako izgleda njegov životni i sportski put, Ivan je ispričao u intervju te je otkrio i s kojim se osudama i predrasudama susreće. Povjerio nam je i koje su najveće poteškoće i izazovi s kojima se susreću sportaši s invaliditetom te mijenja li se društvo po tom pitanju nabolje ili nazadujemo.
Story: Kako ste primili odluku o odgađanju Paraolimpijskih igara u Tokiju za godinu dana?
Teško mi je pala ta odluka jer sam se dugo i naporno, pogotovo posljednje četiri godine, pripremao za ovo ljeto i nastup u Tokiju. Trebalo je zadovoljiti brojne uvjete, između ostalog i biti među prva četiri na svjetskoj rang-ljestvici, što mi je pošlo za rukom, no definitivno nije bilo jednostavno. No, koliko god bilo teško, kada sam uzeo u obzir sve činjenice, a među njima i onu da se brojni kandidati nisu stigli kvalificirati za prestižno natjecanje zbog nenadane situacije izazvane pandemijom koronavirusa, shvatio sam da je odluka o odgađanju jedina ispravna. Zdravlje nam u ovoj situaciji svakako treba biti na prvome mjestu.
Story: Početkom prošlog tjedna počeli ste ponovno trenirati u sportskoj dvorani. Koliko je zahtjevno vratiti fizičko, ali i psihičko stanje od prije početka pandemije?
Vjerujem da sam vrijeme u izolaciji iskoristio na najbolji mogući način. Posudio sam iz teretane velik dio sportske opreme potrebne za trening te vježbao kod kuće kada god i koliko god mi je to tijelo dopuštalo. Vrijeme će pokazati, no čini mi se da nisam puno nazadovao kad je riječ o fizičkoj spremi. Čak mislim da sam nešto uspio i unaprijediti.
Story: A koliko je izazovno zadržati motivaciju i ostati psihički jak u ovim teškim vremenima zdravstvene i ekonomske ugroze te sveopće neizvjesnosti?
Naučio sam ne zamarati se previše onime na što ne mogu utjecati. Konkretno kada govorimo o pandemiji koronavirusa, tu mogu utjecati na sebe i svoje ponašanje, pridržavati se uputa nadležnih institucija, ali to je sve. I takve teške i komplicirane situacije, a one su nažalost sve prisutnije u našem životu, iziskuju pozitivan stav te pozitivno razmišljanje. Tako sam izolaciju doživio kao priliku da poradim na sebi, ne samo u fizičkom nego i u psihičkom smislu. Uvjeren sam da je za mene, moj rast i razvitak takav način razmišljanja mnogo ispravniji i zdraviji od onog prepunog negativnosti. Od negativnog razmišljanja ne može proizaći ništa lijepo i pozitivno. Osim toga, ne kaže se bez veze u zdravom tijelu - zdrav duh. To je ono što nastojim uvijek imati na umu.
Story: Kako je izgledao vaš put do uspjeha?
Još od ranog djetinjstva volio sam gledati filmove s borbenim elementima, a omiljeni su mi bili oni u kojima su glumili Bruce Lee, Jean‑Claude Van Damme te Chuck Norris. Pokušavao sam čak imitirati neke njihove slavne pokrete i udarce. A kad je riječ o taekwondou, sve je počelo kada me prijatelj pozvao da pogledam jedan njegov trening. Odmah sam znao da se želim okušati u tome i tako je i bilo. S osam godina počeo sam trenirati i od tog trenutka za mene je, uz školu, postojao još samo taekwondo.
Story: Na početku razgovora rekli ste da ste općenito veliki zaljubljenik u sport. Jeste li se okušali još u nekom sportu uz taekwondo?
Jesam, trenirao sam, ali usputno, nogomet, okušao sam se i u sportskom penjanju na umjetne stijene. U tome sam čak ostvario i veće uspjehe; bio sam drugi u državi u brzinskom penjanju. Dvije, tri godine, samo sezonski, trenirao sam i hokej. Općenito volim sport i koristim svaku priliku uživati u njemu.
Story: Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili u karijeri?
Možda će zvučati kao floskula, ali zaista vjerujem, a to sam iskusio i na vlastitoj koži, da ne treba odustati od željenog cilja kada naiđemo na poteškoće ili prepreke. Izazova će biti, i to vjerujem mnogo, a cilj je samo jedan i od njega ne treba olako dizati ruke. Osim toga, jako je važno vjerovati u sebe. Jednostavno ne odustajati od sebe i svojih snova.
Story: Često ističete kako svoj fizički nedostatak, to što nemate lijevu podlakticu, ne želite dovoditi u korelaciju s vašim konkretnim mogućnostima. Možete li to malo pojasniti?
Žalosti me što je okolina puna sumnji, neki čak i predrasuda, ali sebe ne doživljavam isključivo kao osobu s invaliditetom, odnosno osobu bez lijeve podlaktice. To nije jedino što me čini osobom kakva jesam. To nije jedini opis koji bi trebao ići uz moje ime i prezime.
Story: Kako se nosite sa sumnjama i predrasudama?
Ne mogu reći da me nekada ne pogode, ali ne dopuštam im da upravljaju mojim životom. Primjerice, prije nekoliko dana odvojio sam vrijeme kako bih ocu pomogao u prikupljanju ogrjeva za kuću. Radnik koji je dovezao drva, čim me je vidio, predložio je da se ne upuštam u fizički rad te da to prepustim braći. Vjerujem da čovjek nije mislio ništa loše, daleko od toga, ali upravo je njegova reakcija pokazatelj koliko su predrasude prisutne i u najbanalnijim situacijama.
Story: Kako je završila ta situacija?
Tako što sam istovario drva. Najčešće kažem ljudima, na lijep i kulturan način, da bih volio pokušati te da će to biti najbolji pokazatelj mogu li nešto napraviti ili ne, jesam li dorastao zadatku ili nisam. Svjestan sam svojih mogućnosti pa tako, primjerice, znam da ne mogu nositi poslužavnik i biti konobar, ali s druge strane, naučio sam plivati, voziti bicikl, rolati se kada i moji vršnjaci. Sve je stvar stava, volje i upornosti.
Story: Koliko je društvo informirano, osviješteno, općenito zainteresirano za sportaše s invaliditetom? Kakav je vaš dojam?
Žalosti me što se rezultati sportaša s invaliditetom ne cijene jednako kao rezultati sportaša bez invaliditeta. Dobar primjer za to su i priznanja postavljena u Splitu za nagrađivane olimpijce i, nažalost, među njima nije ime drage kolegice Anđele Mužinić koja je ˝postigla velike uspjehe u sportu. Nikada sebe nisam smatrao manje vrijednim ili važnim i zaista vjerujem da tako o sebi razmišlja većina mojih kolega, ali činjenica je da smo, koliko god se trudili i ostvarivali zavidne sportske rezultate, stavljeni po strani. Na trećem, četvrtom, petom ili kojem god mjestu i sponzorima i medijima...
Story: Kako se osjećate zbog toga?
Tužno! Ne želim se hvaliti, ali imam deset medalja sa svjetskih i europskih prvenstava, bio sam svjetski prvak, dva puta viceprvak svijeta, trostruki europski prvak te dva puta viceprvak Europe. To su uglavnom velika natjecanja i velika priznanja, s manjima vas nisam zamarao. Rezultati su to koje rijetko koji sportaš općenito ima i, vjerujte mi, nije ih bilo jednostavno ostvariti. Zato sam žalostan kada se sportašima s invaliditetom ne pruža ono što zaslužuju, za početak prilika da pokažu koliko mogu i znaju.
Story: Vjerujem da uviđate i neke pozitivne pomake kad je riječ o osobama s invaliditetom i sportašima s invaliditetom?
Naravno, optimist sam i uvijek gledam onu ljepšu stranu života. Pomaci su vidljivi kad je riječ o prilagođenosti grada osobama s invaliditetom. Vjerujem da ljudi općenito više znaju o osobama s invaliditetom, da se o tome više govori, ali i piše. Vidim po svojim nećacima. Njihovi su im roditelji još dok su bili mali objasnili, naravno na njima razumljiv način, zašto nemam podlakticu i što to znači. A najveći pomak, koji je definitivno razlog za slavlje, jest taj što su ulaznice za Paraolimpijske i Olimpijske igre bile jednako rasprodane. To znači da postoji jednak interes i za jedan i za drugi sport, a to je zaista velika stvar.
Story: Koliko vam je dugo trebalo da steknete samopouzdanje i zauzmete takav životni stav?
Vjerujem da to dolazi od kućnog odgoja. Roditelji me nikada nisu gledali ni tretirali drukčije od moje braće i sestara. Često bi čak i zaboravili na moj nedostatak i u zafrkanciji mi dobacili loptu ili u žurbi mi dali da uzmem veliku posudu dvjema rukama. Ti su mi trenuci posebno dragi jer na najbolji mogući način pokazuju kako me oni doživljavaju, kao sebi ravnopravnog, što i jesam. Osim toga, kršćanin sam i vjera mi mnogo znači, a to svakako pomaže u sveopćem rastu i razvitku čovjeka. Zamaram se samo onime na što mogu utjecati pa mi tako više ima smisla uložiti vrijeme i energiju u, primjerice, poboljšanje i doradu proteze za ruku od vraćanja na početak te činjenicu da sam rođen bez lijeve podlaktice.
Story: Da ste hrabri, pokazali ste i kada ste se u kadetskoj konkurenciji natjecali s osobama bez invaliditeta. Kakvo vam je iskustvo donijelo takvo natjecanje?
Imam samo lijepe uspomene s tog natjecanja. Osjećao sam poštovanje kolega sportaša. Definitivno su bili svjesni koliko sam truda i rada uložio kako bih mogao njima, zdravima, parirati i to su cijenili. Svako takvo iskustvo mi koristi.
Story: Kažete da imate velike planove i kad je riječ o obrazovanju. Koji su to?
Završio sam Kineziološki fakultet i velika mi je želja raditi s mladim naraštajima. Osim toga, razmišljam i o upisivanju novog fakulteta, a koji, još ni sam ne znam. Tu se malo lome koplja. Kako vjerujem da čovjek uči dok je živ, želio bih iskusiti i život izvan granica Hrvatske i s djevojkom neko vrijeme živjeti u Londonu.
Story: Zašto baš u Londonu?
To nam je velika želja. Općenito si ne bih želio postaviti rezultat ili zadati medalju s kojom želim okončati profesionalnu karijeru pa nakon toga nemati plan što dalje. Zbog toga i priželjkujem iskusiti život u Londonu. Ivana se također silno veseli tome, ima mnogo planova, a meni je to samo razlog više da to i ostvarimo.
Story: Potječete iz velike obitelji, priželjkujete li zasnovati i svoju?
Često me prijatelji pitaju hoću li okončati profesionalnu karijeru nakon Paraolimpijskih igara i oženiti se te svima odgovaram isto - vrijeme će pokazati. Nitko od nas početkom godine nije mogao ni zamisliti da će nam se dogoditi sve što se dogodilo, da će nas zadesiti koronavirus te da će nam promijeniti život iz temelja pa je nezahvalno iznositi, barem ne javno, velike planove.
Story: Povjerite nam barem kako ste upoznali djevojku, 24-godišnju Ivanu Nakić?
Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja. Iskreno, predivna je djevojka te sam sretan što mi je podrška i pratnja u životu.
Story: Čime vas je Ivana osvojila?
Nikada nisam upoznao osobu, mušku ili žensku, poput nje. Jednostavno je divna i divim joj se. Dobra je, pažljiva, marljiva, iskrena i tako bih mogao nabrajati unedogled njezine kvalitete i vrline. Mislim da je bolja osoba od mene.
Story: Zašto to kažete?
Jednostavno joj se divim zbog svega što jest. U sve ide otvorenog srca, što je definitivno vrijedno divljenja. Ne mogu joj naći manu.
Story: Kako volite provoditi zajedničko vrijeme?
Jednostavni smo, volimo pogledati dobar film, a kako smo veliki gurmani, nerijetko i kuhamo zajedno. Nadam se da me nećete pitati tko je bolji i snalažljiviji u kuhinji jer na to pitanje ulažem veto. Osim toga, kao i većina mladih volimo se družiti s prijateljima, putovati, otkrivati nova mjesta, ljude i običaje.
Dobra je, pažljiva, marljiva, iskrena i tako bih mogao nabrajati unedogled njezine kvalitete i vrline. Mislim da je bolja osoba od mene.
Story: Prati li vas Ivana na sportskim natjecanjima?
Koliko joj to obaveze dopuste, ali definitivno mi je, uz obitelj, najveća podrška. Ivana nije sportski tip, ali uspio sam je nagovoriti da se okuša u sportu i počne rekreativno trenirati. To je ono dobro što nam je donijela pandemija koronavirusa. Imali smo malo više vremena za sebe i počeli smo zajedno trenirati. Silno sam ponosan kako joj ide pa se nadam da ćemo tu naviku i nastaviti.
Story: Što vas još veseli?
Volimo provoditi vrijeme u prirodi jer se ondje čovjek može najbolje opustiti i napuniti baterije za sve što ga čeka. Zato koristimo svaki slobodan trenutak za bijeg iz grada te uživanje u miru i tišini prirode koja nam je na svu sreću nadomak ruke. Volimo otkrivati i istraživati velike svjetske metropole, ali uživamo i u ljepotama Lijepe Naše. Baš smo nedavno komentirali koliko smo lijepog i vrijednog otkrili, a na samo nekoliko stotina kilometara od doma. Općenito smo radoznali pa nam ne treba mnogo da se upustimo u novu avanturu, bez obzira na to je li ona vezana uz putovanje, sport ili veliki životni plan koji uključuje moguće preseljenje u drugu državu.
