U više od dva desetljeća dugoj karijeri paraolimpijka Ana Sršen osvojila je brojne prestižne nagrade i priznanja, šest puta rušila je svjetske, a tri puta europske rekorde. Unatoč sjaju svih medalja i stečenoj slavi, rođenoj Dubrovčanki važnija je borba protiv predrasuda koje se često vežu uz osobe s invaliditetom, a time i sportaše s invaliditetom. Koliko mogu biti bolne takve predrasude, osjetila je Ana i na svojoj koži. Naime, kao trinaestogodišnjoj djevojčici dijagnosticiran joj je sarkom, što je rezultiralo amputacijom noge. Iako bi mnogi u takvoj životnoj situaciji odustali od profesionalne sportske karijere, Ani je upravo to bio motiv. Da je sve itekako moguće, 47-godišnja sportašica pokazuje i radom u Plivačkom klubu Natator, gdje svakodnevno provodi, među ostalim, integraciju djece s poteškoćama u razvoju i djece urednog razvoja. Cilj joj je samo jedan - osvijestiti mlade naraštaje i pokazati im da se ljepota ljudi krije u njihovim različitostima. O životnim izazovima, ali i vjeri da nikada ne treba odustati, Ana govori u intervju te ističe da joj je na tom putu posebna snaga upravo njezina obitelj.
Story: Još kao mlada žena isticali ste da na svoju protezu gledate kao na prednost jer “eliminira bezveznjake”. Koliko vam je trebalo da steknete čvrsto samopouzdanje i zauzmete takav životni stav?
Odrastanje bez noge bilo je teško i zahtjevno, a sport mi je neizmjerno pomogao u prihvaćanju sebe. Jednom kada nastupiš u finalu Paraolimpijskih igara pred 17.000 tisuća ljudi, više ti nije važno kako te drugi gledaju, zovu ili što misle o tebi.
Story: Trebalo je i malo sreće da pronađete životni smjer u kojem ste se osjetili ravnopravni s vršnjacima. Kako ste se odlučili za sport? Sjećate li se dana kada ste shvatili da se želite baviti plivanjem unatoč gubitku noge?
Plivanjem sam željela dokazati i sebi i drugima da mogu ostvariti velike stvari bez obzira na prepreke i ograničenja. Postignuća definiraju svakog od nas, kao i način na koji se nosimo s preprekama i poteškoćama. Plivanjem sam se počela baviti jer mi je bilo ljepše u vodi nego na kopnu s protezom koja me sputavala. Tada još nisam razmišljala o sebi kao o sportašici, jednostavno sam uživala u osjećaju koji su mi pružali voda i plivanje.
Story: Često ističete i važnost uloge psihologa u životu osoba s invaliditetom. U kojim vam je životnim razdobljima podrška psihologa bila osobito važna?
Kada u Republici Hrvatskoj ostanete bez uda, sustav ne predviđa da vam treba psiholog. To pravilo, da ga tako nazovem, pokušavam promijeniti, a to radim u suradnji s doktoricom Anitom Lauri Korajlija s Katedre za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako smo obje članice Udruge osoba s amputacijom udova UAZ, radimo u brojnim grupama podrške, a za 90% sudionika radionica to je prvi kontakt sa psihologom. Reakcije polaznika su jako dobre, što je iznimno važno. Prihvaćaju pomoć, konkretne savjete, upute - jednostavno su otvoreni za pomoć, a mi smo im na usluzi. Planiramo i da osobe s amputacijom provode treninge s novim amputircima. Smeti mi kada takvu vrstu psiho-socijalne podrške pružaju udruge umjesto da se o tome skrbi zdravstveni sustav.
Story: S kojim se predrasudama susreću sportaši s invaliditetom te koliko je izazovno nositi se s njima?
Iako su parasportaši gotovo zakonski izjednačeni s ostalim sportašima, još postoje oni koji njihove rezultate smatraju manje vrijednima. Kao primjer svakako mogu poslužiti sportaši sa sindromom Down koje nisu prepoznale sportske organizacije. Tako u plivačkom klubu Natator imamo dvije odlične plivačice sa sindromom Down koje, kako ih nije prepoznala nijedna sportska organizacija, za odlazak na europska i svjetska natjecanja ovise isključivo o donacijama koje u konačnici prikupljamo u klubu u suradnji s njihovim roditeljima. Jednima je problem što su predobre, a drugima što nisu u nomenklaturi sportova. No te iste djevojke pod hrvatskom zastavom osvajaju najveće nagrade i u svoju zemlju donose najvrednije medalje. Bez obzira na sve, sretna sam jer postignuća parasportaša nadahnjuju sve više ljudi. A to je vrijedno divljenja.
Story: Jednom ste izjavili da su za predrasude nerijetko krive, uvjetno rečeno, i same osobe s invaliditetom zbog stava da se društvo mora za njih pobrinuti. To zvuči pomalo grubo, možete li pojasniti što ste pod time mislili?
Kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju, mislim da mi kao društvo u velikoj mjeri zapostavljamo njihova prava - pravo na jednako obrazovanje, pravo na asistenta u nastavi, rijetko koji klub želi primiti djecu s teškoćama u razvoju u članstvo, nemali broj djece s teškoćama u razvoju oslobođen je nastave tjelesne i zdravstvene kulture, zanemareni su u sustavu rehabilitacije... To sam željela reći, nikako da su sami krivi zato što od društva očekuju ono na što zapravo imaju pravo. Žalosno je i što roditelji djece s teškoćama u razvoju, koji se o njima skrbe 24 sata na dan 365 dana u godini, dobivaju mizerne naknade. Jednostavno premalo činimo kako bi se djeca s teškoćama u razvoju osjećala punopravnim članovima društva.
Story: Koji su pozitivni pomaci učinjeni za osobe s invaliditetom, sportaše s invaliditetom?
Parasportaši su zakonski izjednačeni s kolegama sportašima, osim u pravu za trajnu novčanu naknadu osvajača medalja na svjetskim paraprvenstvima. Na nacionalnoj razini postignut je velik napredak u statusu parasportaša, ali na lokalnoj u većini sredina sustav funkcionira isključivo volonterski ili ga nema.
Story: Kažete i da ste na vlastitoj koži iskusili koliko društvo ograničava žene s invaliditetom. Što se točno dogodilo?
Dobila sam priliku snimiti reklamu za cipele i tako osvijestiti te na neki način podsjetiti društvo da žene s invaliditetom žive među nama. Na velikom plakatu, koji je bio postavljen u centru grada, snimljena sam bez proteze. Reakcije su bile različite, od komentara da je to nešto drukčije, samim time zanimljivo, do zgražanja kako sam se samo tako mogla fotografirati.
Story: Često apelirate na žene da se ne smiju odreći svoje ženstvenosti te općenito životnih snova zbog invaliditeta. Primjećujete li promjene u društvu kada je o tome riječ?
U humanom i osviještenom društvu invaliditet ne bi smio biti prepreka u ostvarivanju osobe. Međutim, među nama žive žene s invaliditetom kojima se uskraćuju njihova reproduktivna prava. Općenito nedostaje ohrabrenja ženama s invaliditetom da se upuste u majčinstvo. Iste te žene najčešće sumnjaju u svoje kompetencije kao buduće majke. Zaposlenost žena s invaliditetom je 50% manja u odnosu na muškarce s invaliditetom, a istodobno veći broj žena s invaliditetom završava diplomske studije.
Story: Posljednjih dvadeset godina, među ostalim, znanje i iskustvo prenosite na polaznike Plivačkog kluba Natator. Kakvu ste viziju imali kada ste pokrenuli Natator, a u što se u međuvremenu razvio?
Kada smo pokrenuli Natator, željeli smo razviti programe kao što su vrhunsko paraplivanje i terapijsko plivanje prema konceptu Halliwick. Godine 2007. pokrenuli smo program plivanja za bebe i mališane od četiri mjeseca do osam godina prema metodi Freds Swim Academy. Od samog početka cilj nam je bio okupiti najbolje stručnjake iz tih područja kako bismo djeci pružili samo najbolju moguću edukaciju. Programe su verificirali Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Agencije za odgoj i obrazovanje, a pohađalo ih je više od deset tisuća djece. Klub, kao i naši treneri, dobitnici su četiri državne nagrade za poduku plivanja. Naši programi za najmlađe nisu usmjereni na stvaranje vrhunskih sportaša i ranu specijalizaciju nego na poticanje cjelovitog razvoja djece uz isticanje individualnih različitosti i vrijednosti koje iz toga proizlaze. Cilj je kroz igru te pomoću mašte i kreativnosti uvesti djecu u plivanje kako bi od najranije dobi razvili zdrave navike.
Story: Jedna je od specifičnosti Plivačkog kluba Natator i integracija djece s teškoćama u razvoju s djecom urednog razvoja. Koje su dobrobiti takvog pristupa?
Radimo s djecom s tjelesnim i intelektualnim oštećenjima, sindromom Down, autizmom, senzornim poteškoćama, rijetkim bolestima te djecom koja se uredno razvijaju. Kombiniramo individualni i grupni rad, radimo u malim grupama, surađujemo sa psiholozima, edukacijskim rehabilitatorima, fizijatrima i fizioterapeutima, a sve kako bismo svakom djetetu pristupili individualno. Istraživanje provedeno na sveučilištu Windsor pokazuje poražavajući podatak da više od 53% djece s teškoćama u razvoju nema prijatelje. Smatramo da je najbolji način integracije djece upravo kroz igru i prijateljstva koja se sklapaju u klubu. Tako potičemo samopouzdanje, samosvijest, razvijamo empatičnost i toleranciju kod obje skupine djece, a sve kako bi izrasli u dobre ljude. Stavljajući sposobnosti i napredak ispred invaliditeta zajedno gradimo vrijednosti i pokazujemo kako integracija izgleda u praksi.
Story: U kakvom vam je sjećanju ostala natjecateljska karijera? Po čemu ćete pamtiti to razdoblje života?
Drago mi je da su moja postignuća motivirala mnoge da se uključe u parasport. Pamtim to razdoblje po ushićenju zbog velikih medalja, borbi za prava parasportaša, sjećam se i suza i znoja koje sam ostavila u bazenu, prelijepih prijateljstava od kojih su se neka održala do danas te činjenice da sam obišla sve kontinente zbog čega se osjećam iznimno bogatom. Voljela bih da moja djeca od mene nauče koliko je važno naći svoje mjesto pod suncem te da ne odustaju zbog prepreka na tom putu.
Story: Dopredsjednica ste Hrvatskog paraolimpijskog odbora, najviše nevladine nacionalne sportske udruge sportaša s invaliditetom. Što biste željeli poboljšati u području paraolimpijskog sporta? Na čemu trenutačno radite?
U fokusu su mi sportska pomagala. Želja mi je omogućiti svoj djeci s teškoćama u razvoju sportska pomagala kako bi ih se što više moglo uključiti u sportske rekreativne aktivnosti. Prošle godine inicirala sam ovu temu na multidisciplinarnom stručnom skupu ‘Ortopedska pomagala u sportu i rekreaciji’, a provedena istraživanja potvrdila su važnost sustavnog financiranja ortopedskih pomagala sportske namjene. Konkretno, za postizanje vrhunskih rezultata u parastolnom tenisu potrebni su nasloni koji omogućuju bolju pokretljivost trupa, skijašima bez donjih udova monoskije, paraplivačima koji ne koriste pomagala dok plivaju trebaju pomagala za suhi trening, trkačima proteze ili kolica za trčanje, bacačima postolja za bacanje. Jednostavno, sportska pomagala su uvjet za uključivanje u sport i prilika da se pomaknemo s postotaka od 0,002% osoba s invaliditetom koje se bave sportsko-rekreativnim aktivnostima. Aktivna sam i kad je riječ o dual karijerama sportaša. Radimo na tome da sportaši tijekom sportske karijere steknu kompetencije koje će im pomoći u samozapošljavanju ili zapošljavanju nakon sportske karijere. Moram istaknuti da 90% paraplivača završava diplomske studije tijekom sportske karijere. Kao sportska nacionalna organizacija trebamo im omogućiti da što bolje usklađuju sportsku karijeru i akademsko obrazovanje.
Story: U velikoj ste mjeri uključeni i u inicijativu PoKRENI - pokloni svoje kilometre. O čemu je riječ?
Izazov je pokrenut s mišlju da najbolja motivacija proizlazi iz želje da svojim djelima učinimo dobru stvar. Konkretno, trkači su svoje pretrčane kilometre poklanjali putem mobilne aplikacije i oni su pretvoreni u novčanu donaciju koju je organizator inicijative, jedno osiguravajuće društvo, uručilo Udruzi osoba s amputacijom udova grada Zagreba i Zagrebačke županije za nabavu aktivnih proteza. Prošle godine proteze su dobili Marija, Klea i Borna, a ove godine dobit će ih Jasna, Antonija i Borna kako bi mogli potrčati kao i njihovi vršnjaci.
Story: Koji su vam daljnji planovi povezani s tom hvalevrijednom inicijativom?
Ovom inicijativom želimo poručiti da današnja tehnologija može nadoknaditi tjelesno oštećenje te omogućiti svima ravnopravan i ispunjen život. Suvremena ortopedska pomagala omogućuju osobama s invaliditetom da sudjeluju u obiteljskom, radnom, akademskom, sportsko- rekreativnom i umjetničkom životu pa invaliditet pada u drugi plan.
Story: Angažirali ste se i u izmjeni popisa ortopedskih pomagala koja se nalaze na listi HZZO-a. Što vam u tome stvara najveće problema?
Suvremene proteze ne nalaze se na listi ortopedskih pomagala HZZO-a. Uvrštena pomagala sve su samo ne suvremena. Jedan od najvažnijih strateških ciljeva Udruge UAZ jest utjecaj na promjenu popisa pomagala HZZO-a. Od 2015. aktivno radimo na toj problematici, ali bez rezultata. Inzistiramo na sustavnom rješavanju problema tako da se ortopedsko pomagalo propisuje prema individualnim potrebama osobe, kako se to radi na razini Europske unije. Birokratski sustav, izostanak dobre klime da se riješe određeni problemi u interesu čovjeka, zakoni i pravilnici koji se donose u Republici Hrvatskoj ne podrazumijevaju aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u donošenju odluka, sve su to problemi. U EU danas postoji društveni model koji kao osnovni problem naglašava odnos društva prema osobi s invaliditetom. Stavlja se pojedinca u centar odlučivanja pri donošenju odluka koje se odnose na njega te se problem smješta izvan osobe, u društvo. Oštećenje ne treba negirati, ali ono ne smije umanjiti vrijednost osobe.
Story: I sami ste iskusili koliko tehnologija može nadomjestiti tjelesno oštećenje. Naime, prije dvije godine, zahvaljujući sportskoj protezi, ponovno ste počeli trčati. Kakav je osjećaj ponovno trčati, vratiti se starim navikama?
Udruga UAZ u suradnji s partnerima Ottobock Adria i Bauerfeind Hrvatska te Gradom Zagrebom drugu godinu zaredom organizirala je Trkački kamp Start. Pomagala smo posudili od proizvođača i sve zainteresirane osobe s invaliditetom mogle su sudjelovati u kampu pod vodstvom kineziologa Marija Mlinarića i Brune Erenta. Ideja je nastala iz mog dječjeg sna da jednog dana ponovno potrčim zahvaljujući tehnologiji. I to se dogodilo nakon trideset godina na moje i zadovoljstvo svih sudionika kampa. Vladalo je sveopće uzbuđenje i pamtim taj dan kao jedan od ljepših.
Story: Osjećate li se dobro u svojim godinama?
Super se osjećam svaki put kada u danu pronađem barem trideset minuta za sebe.
Story: Smatrate da roditelji danas uglavnom imaju previše zaštitnički stav prema djeci. Zašto to smatrate lošim?
Pristalica sam danskog odgoja djece te po tom principu odgajam i svoje mališane, 12-godišnjeg Vida i 7-godišnju Luciju.
Story: Tko je stroži u odgoju, vi ili suprug Boris Šušković? Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete kao roditelj?
Ostati pribrana kada mi je u glavi eksplozija.
Story: Kako provodite slobodno vrijeme s obitelji?
Zajednički trenuci su rijetki, a samim time i dragocjeni. Uglavnom se okupimo u vrijeme objeda za stolom. Zapravo, jedino nam je važno da smo sretni i zajedno, manje je važno gdje smo.
Story: Rođeni ste u Dubrovniku, često ističete da ste najljepše godine života proveli na Mljetu, a poslovno ste vezani uz Zagreb. Gdje biste i kako voljeli živjeti za desetak godina?
Blizu vode.
