Kada se Jasminu Kadiju pita zašto voli svoj posao, bez zadrške odgovara: “Onaj osjećaj da si nekome nesebično pomogao, onaj osmijeh, ono hvala… nemjerljivo je.” Ova Zagrepčanka prva je profesionalna vatrogaskinja od osamostaljenja Hrvatske i njezin put do zaposlenja trajao je devet godina, a iako joj nitko nikada nije službeno rekao da je to zato što je žena, razlog se mogao iščitati između redaka. No diplomirana arhitektica ustrajala je u svome naumu, a nama otkriva koji su gorući problemi u njezinoj profesiji, zašto nema više žena te kakvi su njoj i njezinim kolegama bili dani nakon potresa koji je 22. ožujka pogodio Zagreb.
Story: Kakvi su vam bili protekli tjedni nakon potresa?
Nestvarni. Kao da se sve to ne događa, ali sustav te melje i jednostavno ideš kroz taj mlinac. Bilo je radno i naporno.
Story: Je li se sada smirilo ili i dalje ima puno posla?
Odradili smo 5000 intervencija i sada je manje posla, ali još se radi na uklanjanju dimnjaka, fasada, dijelova koji otpadaju i slično. Srećom, nema više toliko posla jer se dugotrajno ne može raditi tim tempom.
Story: Ja sam mogla istrčati iz stana i čekati da se situacija smiri, ali vi ne, morali ste odmah u akciju. Kako ste sve to doživjeli?
Naš je normalni režim rada od 12 do 24 i od 12 do 48, što znači 12 sati rada u dnevnoj smjeni, pa 24 sata slobodno, pa 12 sati noćne smjene i 48 sati slobodno. Nekoliko dana prije potresa stavili su nas u novi režim pa smo radili 24 sata i bili slobodni 72 sata kako bismo se zbog koronavirusa što manje susretali pri primopredaji službe. Budući da su nas stavili u nove smjene, sve ovo bilo je dvostruko teže. U petak sam radila 24 sata, u nedjelju je bio potres, probudio me iz sna, i kada mi je mozak počeo funkcionirati nakon onih prvih sekundi potresa, znala sam što moram napraviti. U timu sam spašavanja iz ruševina i imam spakirane stvari, sve sam stavila u auto i preparkirala ga da mi ga ne zatrpa kada ponovno udari potres, jer tada nikome ne bih mogla doći pomoći. Vratila sam se kući i samo čekala poziv ili poruku idem li u Vatrogasnu postaju Centar gdje radim ili u Vatrogasnu postaju Dubrava gdje je moje zborno mjesto u slučaju potresa. Sjetila sam se i da trebam doručkovati jer tko zna kada ću ponovno jesti. Kao većina vatrogasaca, taj dan radila sam 24 sata i bilo je teško. U tom trenutku razmišljaš samo o tome što radiš. Tek kada su prošla ta 24 sata, kada sam došla kući, isključila se iz poslovnog svijeta, postala sam svjesna što se dogodilo, tog zvuka, osjećaja... Počela sam razmišljati o svemu što se stvarno dogodilo, vidjela sam da se čaj prolio po dnevnom boravku i dok sam to ribala, počela sam pucati kao svaka druga osoba. Ali znala sam da se moram sabrati jer sljedeći dan radim svoju redovitu 24-satnu smjenu. Zbog korone je bilo i teže jer živim sama pa nisam mogla doći do neke drage, bliske osobe da se utješimo, zagrlimo i kažemo kako će sve biti u redu. Mislim da je to bio velik problem mnogima. Ali moj mi je posao bio poput ispušnog ventila jer nekome tko je sam kod kuće puno je gore nego meni koja 24 sata radim i razmišljam o nečemu drugom. No idući dan i ja sam kod kuće.
Story: Ulazili ste u zgrade, penjali se na krovove iako niste znali kada će ponovno biti potres. Bojite li se?
Kako bi Ayrton Senna rekao: “Ako sudjeluješ u ovom cirkusu, moraš se bojati. Strah te tjera da se koncentriraš i pomaže ti da živiš dulje.” Dok sada razgovaramo, možemo si postaviti bezbroj pitanja vezanih uz situacije u kojima se vatrogasci nađu i da, opasno je, ali kada nitko ne bi ulazio u kuću koja gori, tada ne bi postojale vatrogasne postrojbe i pustili bismo da kuće izgore. Kada dođeš na teren, obaviš procjenu i ako se, primjerice, radi o dimnjaku, gledaš kako možeš pristupiti, gdje stati, za što se osigurati i uvijek radiš tako da najprije vodiš brigu o svojoj sigurnosti. Nema mjesta za pitanja ‘što ako’ nego vjeruješ sebi i opremi. Dečki su bili na krovu i uklanjali dimnjak kada je nekoliko tjedana poslije ponovno bio potres i to sigurno nije ugodno, ali ideš dalje i pokušavaš ne razmišljati o tome.
Story: Koliko vam u poslu pomaže što ste arhitektica?
U ovakvim situacijama mnogo. Često smo se šalili da su dimnjaci poput igre Jenga jer moraš paziti koju ciglu izvući da se ne sruši cijeli toranj i tu je mnogo rizičnih elemenata. Često se lakše orijentiram u prostoru, po dužini i širini, lakše procijenim treba li negdje biti još neka prostorija. U tome mi arhitektura mnogo pomaže. Kada smo gasili požar u jednoj trgovini, gospođa je rekla da gori u podrumu, ali kako su zidovi bili prepuni ogledala, nismo znali gdje su vrata za podrum. Sjetila sam se da mora postojati plan evakuacije i da će biti ucrtana vrata. Budući da sam arhitektica, puno mi je lakše iščitati nacrt nego nekome tko nije u tome.
Story: Koji je bio vaš prvi doticaj s vatrogastvom?
Bilo je to 1999. godine. Do tada su me moje cure iz škole nagovarale da im se pridružim u DVD-u jer su htjele napraviti žensku ekipu za natjecanja, ali nisam bila zainteresirana. No te godine imali su sastanak u Vatrogasnom domu, prijateljica me povela sa sobom i odmah su me upisali i poslali na obuku. Zaljubila sam se u sve to i prošlo mi je glavom da vatrogastvo ne može biti iskrivljeno jer ti ne biraš kome pomažeš nego pomažeš svima. Mislim da me to najviše privuklo. Često su me pitali koliko me za to plaćaju i nije mi bilo jasno što njima nije jasno u nazivu ‘dobrovoljno vatrogasno društvo’. To je bilo moje vrijeme koje sam htjela davati i uvijek će mi biti drago što jesam.
Story: U DVD-u ste bili gotovo 20 godina, a 11 godina bili ste zapovjednica. U tom sustavu bolja je situacija jer ima više žena?
Od 6. do 12. godine u DVD-u imate djecu vatrogasce, od 12. do 18. godine vatrogasnu mladež i nakon 18. operativne vatrogasce, nakon položenog ispita. Tako da od malih nogu ima mnogo curica, pogotovo u manjim mjestima jer se u prošlosti sve u naselju odvijalo oko Vatrogasnog doma koji je više služio kao društveni dom. Ljudi su se puno više družili, svi bi plesali u folkloru i bili vatrogasci. Ali cure bi najčešće došle do operativnog dijela, a onda se udale i odselile u drugo mjesto te se ondje više nisu učlanjivale u vatrogasno društvo. To se posljednjih godina mijenja, ali i dalje je u DVD-ima mnogo manje žena nego muškaraca.
Story: Kada ste vi odlučili da želite postati profesionalna vatrogaskinja?
Otkad sam postala dobrovoljna vatrogaskinja. Ta je želja samo rasla i jačala s godinama. U međuvremenu sam upisala studij arhitekture koji sam završila štreberski i u roku pa sam upisala studij zaštite od požara jer je srodan s vatrogastvom, ali i dalje je vezan uz arhitekturu. Bilo mi je važno da se osamostalim kako bih upisala vatrogasnu školu. Skupila sam novac, dala otkaz i upisala je, što se tati baš nije svidjelo. S jedne ga strane razumijem, a s godinama shvaća i on mene. Mogu reći da je danas ponosan na moj uspjeh i drago mu je što sam to što jesam. Tek kada sam završila vatrogasnu školu, počela sam slati molbe jer sam znala kako je to uvjet da bih bila ravnopravna s drugima.
Story: Devet godina su vas odbijali, koji su bili razlozi? Što su vam govorili?
Ništa ti ne kažu te zakonski baš i nemaš pravo žalbe. Gledao se Zakon o vatrogastvu, u međuvremenu je donesen novi, pa pravilnici o gradskim namještenicima... Postupali su kako im je odgovaralo. Često se između redova kaže da nisi primljena jer si žensko, ali naravno da to nitko neće reći službeno. Pokušala sam razgovarati s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i njezina mi je suradnica rekla: “Vi se meni činite toliko sposobni da sada skočite s drugog kata, ništa vam ne bi bilo.” Hvala, ali to meni ne pomaže i nikada nisam nikoga prijavila jer sam shvatila da to nema svrhe i, kako mi je tada objašnjeno, imala sam dvije opcije. Jedna je da to učinim kao Jasmina Kadija pa će tada inspekcija istražiti što se dogodilo te će malo dublje ući u problematiku jer iza prijave stoji netko s imenom i prezimenom. Možda će doći do zaključka da je u mom slučaju bila riječ o spolnoj diskriminaciji i onda će ukoriti tu vatrogasnu postrojbu, a oni će reći da se to neće ponoviti. Nakon toga će pravobraniteljica u godišnjem izvješću napisati da je ta neka vatrogasna postrojba spolno diskriminirala Jasminu Kadiju i točka. Možete prijaviti i anonimno, ali onda se vjerojatno nitko ne bi ni toliko potrudio, ali ako i dođu do istog zaključka, ponovno će ih samo ukoriti. Sustavno nije riješen problem spolne diskriminacije. Ne znam je li se što promijenilo proteklih godina, ali tada je bilo tako.
Story: Nisu vas odbili samo u Zagrebu, nego i u drugim gradovima.
Prijavila sam se i u Rijeci, dva puta u Varaždinu i Đurđevcu, gdje sam najbolje riješila test i dali su mi pravo da kod njih radim ako želim, ali ispostavilo se da oni traže djelatnika zaposlenog u postrojbi za posudbu za rad u jednoj tvrtki, a to nisam htjela. Bilo mi je nevjerojatno jer su ondje stvarno prihvatili tko je najbolji u onome što su tražili i to je iskustvo bilo na obostrano zadovoljstvo. Problem je i što nema puno natječaja te oni ovise o svakoj pojedinačnoj postrojbi. Primjerice, u Varaždinu se tražilo da tamo imaš i mjesto prebivališta, odnosno ako nemaš, dobio si znatno manje bodova od onih koji imaju, a u Zagrebu rade i ljudi iz drugih gradova.
Story: Jeste li ikada htjeli odustati?
Odustala sam. Radila sam kao avanturistički vodič po Hrvatskoj i Crnoj Gori, vratila sam se s terena i počela raditi kao arhitektica. Krajem 2016. godine bio je natječaj za koji nisam znala da se otvorio, ali netko od mojih prijatelja vatrogasaca pitao me jesam li se prijavila. Rekla sam da nisam i da mi ne pada na pamet više se prijavljivati. Razgovarala sam s Ivančicom, profesoricom hrvatskog jezika iz moje srednje škole koja mi je kao druga mama, i ona mi je rekla da se prijavim. “Ali to nema smisla”, odgovorila sam joj, na što mi je rekla: “Ne, ti ćeš se prijaviti i dokazati da si sposobna te pokazati što sve možeš, a ako ne prođeš, i dalje imaš svoj posao. Izvoli predati papire.” I predala sam ih dan-dva prije kraja natječaja. Prvi sam put u to išla hladna. Išla sam pokazati što sve mogu, ali bez ikakvih očekivanja, želja i zapravo sam sama sebi dokazala da se sve dogodi kada se treba dogoditi.
Story: Jeste li imali osjećaj da se borite s vjetrenjačama?
I danas ponekad imam taj osjećaj u životu. Zato sam i bila odustala, odnosno pomirila se s time da ne mogu zavrtjeti tu vjetrenjaču. No te vjetrenjače te mnogo nauče i koliko su god statične, daju ti puno dinamike.
Story: Jeste li se ikada razočarali u vatrogastvo?
Svi imamo sliku i percepciju o nekome ili nečemu. Ja sam je imala o vatrogastvu, o onome što sam mislila da bi ono trebalo biti. Razočarala sam se u tu sliku jer je sustav drukčiji, ali u vatrogastvo kao zanimanje, posao koji mi obavljamo, nikad se nisam razočarala. Volim ga i radim svim srcem. Ja ću dati svoj maksimum, ali ako me neki kolega i dalje ne želi prihvatiti jer sam žena, na to ne mogu utjecati niti se mogu razočarati jer od takve osobe ništa i ne očekujem. No i ne mogu te svi voljeti. Da, razočarala sam se u tu sliku, ali malo sam drukčije sve posložila s godinama u svojoj glavi pa je lakše.
Story: Koje su najveće predrasude s kojima ste se susretali?
Prva je bila u dobrovoljnom vatrogastvu kada sam postala zapovjednica. Došao mi je čovjek i rekao: “Bravo mala, postala si muško.” Za mene je to bilo prestrašno, nisam mogla vjerovati. Kada sam bila mala, baka mi je odrezala dvije kikice jer je htjela da sam dečko, jer muško nosi prezime. Zar se ne kaže u Hrvatskoj “rodio se sin i rodilo se dite”? Te predrasude i stav da su samo muškarci vatrogasci, sve to kreće od kućnog odgoja. Ne bi trebala postojati podjela na muške i ženske poslove, ali što da radim kad mi moj član DVD-a kaže da je žena za kuhaču. Na jednom natječaju imala sam još dužu kosu nego danas i čovjek me pitao jesam li spremna odrezati je da mi ne smeta u poslu. Rekla sam mu da u pravilniku sigurno piše kako kosa mora biti uredno zavezana i ništa više od toga. Tu je završila ta priča. Takvih je mnogo. Ako ja nešto nisam napravila isprve, onda se o tome govorilo mjesecima, godinama, a ako je onaj iza mene isto napravio, on je pogriješio, nikome ništa. Često mi žene u vatrogastvu moramo biti tri puta bolje da bismo bile ravnopravne. Općenito su muškarci rođeni kao jači spol, ali to ne znači da žena uz vježbanje ne može biti jednako sposobna. I mnogi muškarci ne mogu nešto napraviti, ali podrazumijeva se da mogu biti vatrogasci samo zato što su muško. Često mi se dogodi da nam se ljudi na intervenciji obraćaju riječima “Hvala, dečki”, “Dečki, treba li vam što?”, “Što se dogodilo, dečki?”, “Bravo, dečki”. Čak to kažu i dok stoje te razgovaraju sa mnom, no sve je to, kako sam već rekla, u temeljima pogrešno. Jer ljudima je i dalje nevjerojatno da je među vatrogascima žena. Znači sve kreće od kućnog odgoja i sustava školovanja jer u temeljima ne valja pa zbog toga dolazi do predrasuda.
Story: Jeste li ikada osjetili šikaniranje? Objavljeno je da u DVD-ima ima više žena, ali one se puno rjeđe šalju na intervencije.
Nisam, ali zvala me jedna žena iz Istre koja je imala problema jer joj je zapovjednik branio izlazak na intervencije samo zato što je žena. Dogodi se i meni da mi kažu: “Mima, nemoj ti, to je teško” i ne mogu reći da kolege to rade da bi me šikanirali, nego to učine instinktivno da me zaštite jer smo tako odgajani odmalena. U početku mi je smetalo, ali s vremenom shvatiš da je to jače od njih. Kada sam postala operativni član u DVD-u, nije nas bilo dovoljno da mogu birati idem li na intervenciju ili ne, a sada na poslu znam svaku službu, na kojem sam vozilu, i kad to vozilo izlazi, izlazim i ja. Kada obučem uniformu, ljudi često ne znaju da sam to ja, osim po stavu. Svi dečki stoje raširenih nogu, a ja skupljenih jer nemam taj mačo stav.
Story: Od osnutka neovisne Hrvatske vi ste prva profesionalna vatrogaskinja. Zašto nema više žena?
Moraš završiti vatrogasnu školu i prema novom zakonu, ne smiješ imati više od 30 godina pri prvom zapošljavanju. Kako nas žene nisu prihvaćali u generaciji, jedna do dvije cure završe školu jer ipak trebaš biti hrabra, ili možda luda, da se školuješ, a ne znaš hoćeš li se ikada moći zaposliti. Probila sam led i sada je malo bolja situacija i u Hrvatskoj. Koliko znam, ima nas pet. Kada sam se zapošljavala, uglavnom je na natječajima bila još koja djevojka uz mene. Na natječaju na kojem sam se zaposlila prijavilo nas se osam, ali kako je testiranje bilo iznimno teško i zahtjevno, jedino sam ja sve prošla. Da nisam bila u toj formi avanturističkog vodiča ne znam bih li prošla onaj fizički dio natječaja. Mnogo je razloga zašto nas nema, ali mislim da je glavni taj što se i dalje ovo smatra muškim zanimanjem te nas se tako i odgaja.
Story: Kakvo je stanje u samim postrojbama? Imate li svoju kupaonicu, spavaonicu, je li to važno?
Kada sam došla, odmah mi je rečeno da mi se gradi kupaonica i ona je stvarno brzo bila gotova. Ponudili su mi da imam i svoju sobu jer po noći smiješ leći, naravno, ne u pidžami nego u radnoj uniformi, ali to sam odbila, bojala sam se da neću čuti kada zazvoni za intervenciju. Prije se govorilo da žene ne mogu biti u vatrogasnim postrojbama jer nemaju svoj sanitarni čvor, no bili su to samo loši izgovori.
Story: Kako se vi snalazite u tom muškom svijetu? Nedostaju li vam kolegice?
Ne može mi nedostajati nešto što ne poznajem. Odmalena sam u muškom društvu, a i u arhitektonskom svijetu ima više muškaraca. Kad ste me već pitali za predrasude, imam još jedan primjer. Dekan nam je na prvom predstavljanju rekao: “Dečki, završite ovaj fakultet i to radite, a vi, cure, završite ovaj fakultet, bogato se udajte i ovo radite iz hobija.” To je bio prvi dan moga studiranja. Uglavnom sam okružena muškarcima i nekako mi je to postalo ‘normalno’, ali još ne razumijem te njihove fore i verbalne ispade. Često zaborave da sam tamo, odnosno da je žena s njima i razgovaraju kako muški razgovaraju kad nema žena, no prihvatila sam to. Ali i ja nekada imam loš dan i ne da mi se to slušati pa se maknem. Prije sam znala nešto reći, no sada rijetko. A muškarci su gore babe nego žene pa zna biti izazovno, ali volim ih takve kakvi su. Dok u svakoj smjeni neće biti najmanje dvije, tri žene, to će ostati muški svijet. Izvan posla ne moramo biti prijatelji, ali kada prijeđemo tu rampu, moramo biti jedno. Na intervenciji smo binomi, čuvamo jedni druge kako bismo spasili nekoga trećeg i mislim da je to stvarno trenutak u kojem nitko ne razmišlja jesi li muško ili žensko.
Story: Da možete, što biste promijenili u svom poslu, sustavu?
Gorući problemi dolaze od kuće, od manjka propisa i pravilnika u samom sustavu. Svi smo sposobni za sve ako to dokažemo. Kad bi nas odgajali da slijedimo svoje snove, da ne postoje predrasude, kada bi sustav funkcionirao kad je riječ o pravilima i propisima te kada bi sve bilo transparentno, bilo bi dobro.
Story: Koje su najljepše strane posla?
Onaj osjećaj da si nekome nesebično pomogao. Onaj osmijeh, ono hvala… nemjerljivo je. Osjećaj da si spasio ljudsko biće, ne mogu to ni opisati. Stvarno me ispunjava to nesebično pomaganje. Nemaju svi u sebi snagu ulaziti tamo odakle svi bježe, ali mi koji to radimo, radimo to kako bismo nekome pomogli iako smo svjesni da nam danas može biti zadnji dan.
