'Nisam sklona javnim istupima, ali sretna sam ako će to pomoći barem jednoj osobi”, govori Christine Getoš koju smo gledali u brojnim domaćim filmovima i seriji ‘Igra prijestolja’ a da to nismo ni znali. Diplomirana kineziologinja jedna je od malobrojnih domaćih kaskaderki koja se od ranog djetinjstva nesvjesno priprema za posao koji obožava. Zračnu pušku uzela je u ruke već s tri godine, bavila se različitim sportovima, a i danas joj je dan ispunjen fizičkim aktivnostima. Kako izgleda posao kaskadera, je li se lakše zapaliti ili satima na setu čekati akciju, ali i čega bi trebalo biti puno više kako bi u projektima sudjelovalo što više kolegica i kolega, otkriva u intervjuu.
Story: Jedna ste od rijetkih domaćih kaskaderki. Kako ste se našli u tim vodama?
Od malih nogu bilo je očito da sam sklona takvim stvarima jer sam stalno kući dolazila razbijenih koljena i bila sam nestašna djevojčica koja je harala naokolo. Ali glavni je krivac moj otac jer me od malih nogu poticao da budem radoznala. Igrom slučaja našli smo se u streljani kada sam imala samo tri godine, gdje sam tako radoznalo ispucala svoj prvi metak iz ležećeg položaja jer mi je puška bila prevelika. Samog se događaja ne sjećam, ali otac je ponosno sačuvao metu s pogođenom desetkom iz malokalibarske puške na 50 metara ‘bez kosti’, a priču sam čula kada sam jednom naletjela na tu metu u kući. Poveo me jednom i u lov, što mi je bilo vrlo uzbudljivo iskustvo jer sam bila još jako mlada. Zanimali su me auti i motocikli, a kako sam odrasla u Njemačkoj, pokojna majka, pustolovka i padobranka, rado me vodila na Motorrad Fest i tako je sve to polako išlo svojim tokom. Cijeli se život bavim sportom i prošla sam sve - balet, borilačke vještine, jahanje, rukomet, skijanje, padobranstvo, streljaštvo, atletiku... Kada sam nakon srednje škole u Osijeku došla u Zagreb na studij, intenzivno sam se počela baviti slobodnim penjanjem i ono mi je već 20 godina najdraže. Diplomirala sam na Kineziološkom fakultetu. Zahvaljujući jednom penjaču, upoznala sam Ivu Krištofa koji je otac kaskaderstva u Hrvatskoj, a kako sam u mladosti izgubila majku, u njemu sam dobila još jednog oca, ali u kaskaderstvu. Puno sam od njega naučila i još učim. Prvi posao odradila sam 2006. godine dok sam bila trudna, riječ je bila o videospotu koji se snimao na jednom krovu u okolici Zagreba i brinula sam se o osiguranju pjevačice dok je hodala po rubu zgrade, a tada nisam ni znala da je to kaskaderstvo. Prvi pravi kaskaderski posao odradila sam upravo pod vodstvom Ive Krištofa, a bio je to projekt ‘Šuma Summarum’ gdje sam bila kaskaderska dvojnica Nini Violić.
Story: Ima li kod nas projekata u kojima su potrebni kaskaderi?
Ima ih, ali sam brzo shvatila da ako se želim posvetiti tom poslu, moram raditi honorarno i snalaziti se tako da kada zatreba mogu otići dva, tri dana ili nekoliko tjedana na snimanja. Kada god dobijem priliku raditi, to mi je odlično i ne znam kako bih danas radila neki posao od 8 do 16 sati. Kapa dolje svakoj osobi na takvom poslu, to zaista nije lako, meni bi bilo jako teško, ali da moram...
Story: Znači, od kaskaderstva se u Hrvatskoj ne može živjeti?
Da imam priliku, samo bih to radila, ali trenutačno se ne može živjeti samo od toga. U Hrvatskoj to može samo Ivo Krištof, i to potpuno zasluženo. On je sve to kod nas postavio na noge, od samih je začetaka tu, ima veliko znanje i sigurnost mu je uvijek na prvome mjestu.
Story: Koji su neki od vaših honorarnih poslova?
Visinski radovi tijekom studija, osobna trenerica, trenerica sam sportskog penjanja za djecu i odrasle, vodim outdoor i biciklističke ture, medicinsku gimnastiku, organizirala sam seminare samoobrane ‘Keysi’, čuvala djecu ljeti, sezonski sam radila u adrenalinskom parku i masirala, izrađivala suvenire od prirodnih materijala, surađujem sa sportskim udrugama u realizaciji raznih sportsko-rekreativnih sadržaja, veterinarski sam tehničar, završila sam razne škole poduzetništva, a uskoro otvaram svoj salon za masažu u zagrebačkoj Petrovoj.
Story: Kako se uopće dolazi do kaskaderskih poslova?
Član sam Hrvatskog društva filmskih djelatnika i produkcije znaju kakav im kaskader treba za određenu scenu ovisno o izgledu, sposobnostima i spolu, a onda u dogovoru s kaskaderskim koordinatorom, koji najbolje poznaje sve kaskadere, angažiraju kaskadera koji je član društva filmskih djelatnika. To može biti kaskaderski dvojnik, rigger, kaskader... postoje lakše scene u kojima se glumica, recimo, boji sjesti na konja pa samo treba projahati, vožnja auta ili nekoga drugog vozila jer glumac ili glumica nema položenu tu kategoriju, do padova s visine, zapaljenja, masovnih tučnjava ili bitki gdje je potreban tim profesionalnih kaskadera kako ništa ne bi pošlo po zlu. Lako je baciti se, zapaliti se ili naletjeti na haubu jurećeg auta, ali za to je potrebna priprema koja ponekad traje danima - kakav je prostor, kakav će se materijal koristiti, koja je visina, kakav je kostim, kakvi su vremenski uvjeti, snima li se u studiju ili vani, položaj kamere i snimatelja, pazi se da se nitko ne ozlijedi, da se ne ošteti oprema, potrebna je dobra suradnja sa specijalnim efektima.... i još puno važnih elemenata, ali najvažnija je priprema. Glumci i ekipa na setu brzo shvate da kaskaderstvo nije baš toliko jednostavan posao.
Story: Ne čini mi se da je lako baciti ili zapaliti se…
Često ljudi misle da je to što radim odlično i nesvakodnevno, ali meni to nije neobično, to je posao. Okružena sam ljudima kojima to nije ništa posebno, čak je i zanemarivo opasno s obzirom na njihova zanimanja. Oko mene je dosta ljudi koji su članovi Hrvatske gorske službe spašavanja, što je mnogo opasniji posao i na volonterskoj je razini, drugi pak sjednu na bicikl i tek tako, bez posebnog povoda, odu sami na North Cup i mjesecima putuju naokolo. To su pustolovi koji to čine za svoj gušt pa ne osjećam da radim nešto posebno, dapače. Kada vidite kako se ljudi bave industrijskim penjanjem, rušenjem stabala ili kako je vatrogascima normalno skočiti u vatru kako bi spasili tuđi život, onda shvatite da moje kaskaderstvo i nije toliko posebno.
Story: Je li u vašem poslu važnija mentalna ili fizička priprema?
Podjednako su važne. Svi se kaskaderi za osobnu fizičku spremu više-manje sami brinu. Većina nas bavi se različitim sportovima i uz to ima neku specijalnost, a usput treniramo i borilačke vještine, streljaštvo, precizne vožnje, pad s visine, jahanje… Organiziramo radionice na kojima se okupimo i zadamo neki scenarij pa prema tome simuliramo situacije na setu i treniramo zajedno. Brinemo se svi jedni o drugima, a čujemo se koliko smo u mogućnosti jer svi radimo nekoliko poslova sa strane i zato je najljepše kada se sretnemo na nekom snimanju. Psihička priprema iznimno je važna. Najlakše je kada ste odgovorni samo za sebe, ali treba razmišljati o posljedicama kako se ne bi nešto dogodilo i drugima. Psihički mi je lakše što sam bliža s ekipom s kojom profesionalno surađujem, što se bolje poznajemo i što više zajedno treniramo. Velika smo obitelj i pazimo jedni na druge. Zna biti projekata u kojima po cijele noći stojimo u nekoj vlažnoj šumi i nosimo tanki kostim zbog određene scene. Ni sami ne znate što još tu čekate i uopće radite na toj hladnoći, a onda vam doleti netko od vaših s jaknom, pita te jesi li gladan, žedan i pruži vam podršku. Brinemo se jedni o drugima.
Story: Timski rad je najvažniji?
Da, to je alfa i omega.
Story: Na snimanjima ste jedina žena?
Rijetko se susretnem s kolegicom, ali baš bude posebno kada smo dvije kaskaderke na setu. Kao: “Ima nas!” Nemam s time problema i kada se nose stvari, kada se nešto organizira, nikada nisam imala osjećaj da me netko tretira kao slabiji spol. Dečki, naravno, budu kavaliri, ali kada treba potegnuti, upregnem se kao i svi. Nema “ona to ne može” ili “možda bi bilo bolje da to netko drugi napravi”. Ravnopravni smo i dio sam iste priče, što mi je iznimno zadovoljstvo.
Story: To je jako lijepo čuti jer se žene često podcjenjuje kada je riječ o fizičkim poslovima.
Imala sam takva iskustva u životu, ali tko nije? Na neverbalnoj razini netko misli da mi možda tu nije mjesto, ali na meni je da se postavim, napravim iskorak i dam do znanja: “Ja ću to raditi, tu mi je mjesto, svoja sam na svome!” Tu barijeru probijem, odradim i na kraju iziđem iz okvira u koji su me pojedinci htjeli smjestiti. To je jedini način da ljudi iziđu iz tog okvira jer da nikad nisam probala i da sam spustila glavu i povukla se, ne bih bila tu gdje sam danas i radila to što radim. Sve ovisi o osobi, a moj je otac odgovoran što imam stav ‘uzdaj se u se i u svoje kljuse’. Super je kada imaš pomoć, ali moraš moći i sam jer te drugi vjerojatno neće uvijek shvatiti.
Story: Što se treba dogoditi da se više žena uključi u taj posao?
Više projekata! Premalo je posla i to je velik problem i kolegama. Njih je više, imaju mnogo sličnih sposobnosti i rijetko se traži određena specijalnost. Kada počne neki projekt, malo ih se može angažirati, a moraju se brinuti da cijelu godinu plaćaju treniranje u teretani, gorivo za vozila, održavaju različite vještine o vlastitom trošku i u svom slobodnom vremenu. Utrošite silan trud i vrijeme kako biste bili u vrhunskoj formi, a snimanja možda ove godine bude, a možda i ne. Treba jako puno ulagati, a povrat zna biti mali. Da bi se kaskaderstvo podignulo na višu razinu, potrebno je organizirati više projekata.
Story: Prije nekoliko godina kaskaderka Deven MacNair podignula je tužbu zbog seksualne diskriminacije i ‘wigginga’, odnosno prakse u američkim filmovima da kaskaderi stave periku i dubliraju žene umjesto da se za taj posao angažiraju kaskaderke. Ima li toga kod nas?
Ne. Naravno, ako nema kaskaderki traženih vještina, ne vidim u tome problem jer posao treba odraditi. Kod nas je baš suprotno, kada je posao za ženu, svi kaskaderi naprave korak unatrag i kažu: “Dajte curama da rade.”
Story: Koje odlike mora imati dobar kaskader?
Mora biti timski igrač, ‘čiste’ glave i odlične fizičke kondicije. Možete željeti biti kaskader koliko vas je volja, ali problem je ako ne možete surađivati s kolegama ili zapamtiti razmjenu pet, šest udaraca i ako na setu satima moraju čekati da zapamtite izvedbu. Ako ne možete ispuniti zahtjeve struke, ne možete biti kaskader, kao i u drugim profesijama.
Story: Uvijek morate biti u top formi, kako se pripremate?
Kako za koji projekt. Budući da sam završila Kineziološki fakultet, stalno sam u nekom treningu. Bicikl, borilački sportovi, penjanje, plivanje, joga…, ali kada je riječ o zahtjevnijem projektu, onda imamo razdoblje pripreme i radimo s glumcima, s drugim kaskaderskim koordinatorima... Za neke jednostavnije kaskade potrebni su dan, dva, a za neke složenije, poput masovnih borbi i mačevanja, pripreme traju tjedan, dva. Na terenu uvježbavate različite koreografije koje se na setu prilagođavaju određenoj sceni i prostornim uvjetima, a bude li sitnih izmjena, morate biti spremni na licu mjesta promijeniti i zapamtiti novu koreografiju ili izvedbu.
Story: Nekoliko ste puta spomenuli koreografije. To je kao ples?
Da, tako nekako. Nije baš zgodno gaziti po partneru dok plešete pred publikom.
Story: Koje su vam bile najzanimljivije kaskade u kojima ste sudjelovali?
Visinski padovi su posebni, adrenalinski. Dosta je zahtjevno i zanimljivo skočiti s visine a da dolje nije voda. Rigging je zanimljiv i tehnički zahtjevan, a to je rad sa sajlama. Dosta je toga bilo u ‘Matrixu’ i to su poznate scene kada Keanu Reeves trči i kreće se po zidovima kroz prostor. Zabavno je raditi s konjima i drugim životinjama, vožnje autom i motorom, scene borbi, mačevanje.... Ma svaki je dio kaskaderstva odličan i ne mogu ništa posebno izdvojiti. Zabavne su čak i one najjednostavnije stvari kada se morate spotaknuti na ravnom i pasti tako da se gledatelj smrzne a da vam se zapravo ništa ne dogodi. Sve ima svoje čari!
Story: Jeste li ikada bili u opasnosti?
Ne, jer vjerujem ljudima koji su uz mene. Imala sam iskustva da se bez pomoći kolega ne mogu vratiti na ‘sigurno’, odnosno rad u vodi. Može pet ronilaca biti uz vas, ali ako nemate povjerenja u te ljude, jednostavno se ne osjećate sigurno i sve može krenuti po zlu. Ne mogu reći da je taj osjećaj najgori, ali je najintenzivniji. I kod zapaljenja morate vjerovati ljudima i znati da će vas na vrijeme ugasiti. Zato je važan timski rad, a imamo i svoje signale koje unaprijed dogovorimo kako bi se sve odvijalo bez nepotrebne panike i bilo kakve zabune.
Story: Je li bilo ozljeda?
Kada sam satima bila u vodi, imala sam podljeve krvi jer mi je koža omekšala, a oklop koji sam nosila dugo me pritiskao. Ali to nije bilo ništa strašno, samo je ružno izgledalo. Normalna su sitna uganuća, modrice, ogrebotine, no to mi je svakodnevica jer se bavim drugim sportovima pa to na setu i ne osjetim. Ozbiljnih ozljeda nikada nije bilo.
Story: Kako vaša obitelj reagira na sve to?
Može vam pasti crijep na glavu dok hodate ulicom i to bi bilo to, zato treba malo odvažnije živjeti jer život je jedan i kratak je. Niz godina protivili su se i nije im bilo jasno što će mi to, ali došli su u fazu kada im je to normalno. Sin Mihael je mali, ima četiri i pol godine i ne shvaća još u potpunosti, iako sam s njim počela raditi borilačke vještine kako bi dobio bolji uvid. A kćeri je super kada je pitaju što rade njezini roditelji jer je jedina čija mama kada dođe pred školu razapne slackline (elastična traka po kojoj se balansira), što je svima zabavno i zanimljivo. Uživam odličan status među njezinim vršnjacima, ali ona je tinejdžerica i dijete kao dijete, pa ne vidim da mi je to kod nje neki veliki plus.
Story: Bili ste na brojnim domaćim i stranim setovima poput ‘Igre prijestolja’ i ‘The Hitman’s Wife’s Bodyguard’. Razlikuje li se rad na domaćem i stranom setu?
Ovisi o projektu, ako je akcija, u skladu s tim ima i više svega - kaskadera, opreme, kamera, ali u suštini je tako i kod nas, samo što baš i nema nekih hrvatskih akcijskih filmova. Stranci često imaju veliko iskustvo i odlično je raditi ne samo sa stranim produkcijama nego i sa stranim kaskaderima jer steknete golemo iskustvo. Neke stvari rade drukčije pa naučite nešto novo, a tko je god od stranaca radio s nama, bio je oduševljen. Ne očekuju od tako male zemlje da ima kaskadere koji su dorasli tom poslu. Što god su nam dali u zadatak, mi smo napravili i uvijek smo ostavili dobar dojam, pogotovo na ‘Igri prijestolja’. Dobro je s njima raditi, ali kada dođu, gledaju vas malo s visoka, kao da znaju bolje od vas. To je taj osjećaj koji znaju imati žene, samo je ovdje na kaskaderskoj razini. Ali ne stojimo jadni sa strane, nego napravimo iskorak, dajemo prijedloge i odradimo što treba i kako treba. Na tebi je da iziđeš iz okvira u koji te netko smjestio ili da ostaneš u njemu, izbora uvijek ima.
Story: I za kraj, koji bi bio vaš idealan projekt?
Totalna akcija poput filmova ‘John Wick’ i ‘Pakleni val’ na raznim zanimljivim lokacijama diljem svijeta. Da snimanje traje dva mjeseca, više si stvarno i ne smijem željeti zbog svoje djece koja bi mi silno nedostajala, da uz to imamo još dva, tri tjedna pripreme u Zagrebu i da svi hrvatski kaskaderi rade, da svatko od nas dobije priliku raditi i pokazati što zaista može i zna. No draže bi mi bilo imati više manjih ili skromnijih projekata tijekom cijele godine.
