Unatoč čestim i dugim hospitalizacijama svestrana Zadranka ponosno nosi zvanje magistrice prava, iznimno je voljena i cijenjena među obitelji i prijateljima, a posljednjih tjedana užurbano priprema i promociju potresne autobiografije “Čaj od ruže” zakazanu za 18. rujna. Kako navodi uzbuđena Karla knjigu je napisala kako bi podijelila svoje iskustvo i eventualno pomogla ljudima koji dijele njezinu sudbinu a u otvorenom razgovoru prisjetila se nekih od najtežih dana koje joj je donijela teška bolest. Povjerila nam je i kako se s njezinim stanjem nosi njezina obitelj te suprug Soniboj.
Story: Sa 16 godina počele su vaše psihičke smetnje. Koji su bili prvi znakovi koje ste uočili, a ukazivali su na psihički poremećaj?
Početak gimnazijskog obrazovanja bio je, unatoč donekle ratnim uvjetima, za mene vrlo uspješan. Bila sam veliki perfekcionist koji je golem trud i vrijeme ulagao u svoje obrazovanje i odlične ocjene. Postala sam zvijezda u razredu, čak i školi, ali s vremenom sam postajala nezadovoljna, često nesretna, razdražljiva i nervozna. Očekivanja profesora, razrednih kolega i okoline bila su velika, ali najveći je problem bio što su moja očekivanja prema sebi bila još veća. Kada su počeli moji prvi psihotični simptomi, vjerski strahovi, fantazije i vizije, prisilne misli i radnje, problemi s usnivanjem i nespavanjem, suze i plač od straha i bespomoćnosti, u prvi mah ih nitko nije ozbiljno shvatio, već su ih pripisivali mušićavosti jedne djevojke u pubertetu. Moja je majka primjećivala moje opsesije, danas znamo da su to bili prvi simptomi bolesti, i prije tzv. triggera, kao i moja obiteljska liječnica, pa mi je prva uputnica za psihijatra ispisana oko pola godine prije negoli sam je doista i pristala upotrijebiti.
Story: Kada ste dobili potvrdu, stručnu dijagnozu, da je riječ o iznimno teškoj psihičkoj bolesti - shizofreniji? Koliko dugo vam je trebalo da je prihvatite?
Bilo je potrebno nekoliko godina do konačne dijagnoze. Naravno da liječenje treba početi što prije, ali struka se nikada neće prenagliti s dijagnozom, jer je svaki slučaj individualan i specifičan, a mlad čovjek doista može psihotičnu epizodu toliko uspješno prevladati da se ona nikada ne ponovi. Osobno, nažalost, nisam bila te sreće, moji simptomi smrtnih strahova, vjerskog zanosa i halucinacija s godinama su se samo multiplicirali. Važno je napomenuti da se točna dijagnoza daje radi ispravnog liječenja, a nikako da bi bila opterećenje pacijentu. Prije postavljanja dijagnoze postoje i psihološka testiranja, razgovara se s obitelji, a ponajviše s pacijentom, za kojeg se nastoji da prihvati aktivnu ulogu u liječenju.
Cijeli intervju s Karlom Kuzle pročitajte u novom broju magazina Story koji možete kupiti od srijede, 19. kolovoza 2020. godine
