Oobe s invaliditetom imaju vrlo velike mogućnosti, potrebna im je samo potpora. Počele su više studirati, baviti se sportom, izlaziti i to treba poticati, a ne da se osjećaju kao građani ne drugog nego petog reda, čime pokazujemo da nam je standard iznimno nizak”, govori Sandra Paović, vrhunska sportašica i zlatom ovjenčana paraolimpijka. Sa suprugom Danielom Lazovim nedavno se uselila u novu kuću, a otkrili su nam koliko je velik i financijski zahtjevan bio taj projekt. Iako su često čuli riječi ‘ne može’, uspjeli su dom potpuno prilagoditi svojim potrebama i pritom su objasnili koliko centimetar, dva mogu narušiti kvalitetu života. Podijeli su s nama kakva je situacija u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom, s kojim se problemima svakodnevno susreću te što se hitno treba promijeniti.
Story: Prije nekoliko mjeseci uselili ste se u novu, predivnu kuću…
Sandra: Željeli smo imati kuću koja je prilagođena nama kako bismo što manje ovisili o drugima. Da možemo izići, prošetati sa psom i da nismo ovisni o ljudima koji će nam pomagati kada trebamo ići u trgovinu ili na put. Htjeli smo niskoenergetsku montažnu kuću prirodnije gradnje i uspjeli smo dobiti moderne, čiste linije s puno bilja u kojoj se osjećamo opušteno i dobro. Trebalo je uložiti puno živaca, strpljenja i novca jer to je velik, životni projekt u koji moraš dati cijelog sebe, a 95% posla obavio je Daniel. Znao je biti s majstorima i po 16 sati na dan. Bili su to nevjerojatna želja, volja i strpljenje koje graniči s čudom. Sve je lijepo, ali ne vidi se što je sve trebalo poduzeti da se postigne ovakav rezultat. Sretni smo i zadovoljni, a uselili smo se na dan potresa i to je bio odličan test. Jako smo se uplašili, ali kuća je super izdržala. A i naš Rocky može uživati.
Story: Na koji ste način prilagodili dom?
Sandra: Sve, poput umivaonika, mora biti na visini koja je pristupačna Danielu koji je u kolicima ili meni koja sam na štakama. Mi nemamo normalnu ravnotežu i kako sam se u prijašnjem stanu naslanjala na umivaonik, on je pukao. To nam je bila lekcija i sada smo napravili ojačane konstrukcije da se možemo nasloniti.
Daniel: I školjke, madraci, krevet, sve mora biti po mjeri. Mjerio sam po prijašnjem krevetu jer mi je bio idealne visina za prebacivanje, ali novi je madrac tvrđi i time dva, tri centimetara viši pa smo morali spuštati krevet. Nekome se centimetar, dva čine kao ništa, a meni je to velika prepreka.
Sandra: Kod nas sve izgleda jednostavno, ali ništa nije i sve mora biti izrađeno po mjeri kako bismo trebali što manju pomoć. S nama nitko ne stanuje, a da bi tako živio i bio što samostalniji, moraš si puno toga prilagoditi, što puno košta. U tome bi trebala biti veća pomoć države.
Story: Ima li pomoći?
Sandra: Mi se ne bunimo, jer kada sam već morala nastradati, dogodilo se to u Francuskoj i na mene se odnosio njihov radni zakon, a kako je to bila ozljeda na radu, dobila sam sve prema njihovim standardima. U Francuskoj je situacija za osobe s invaliditetom možda najbolja u Europi i nevjerojatno je da te nikako ne pokušavaju zakinuti. Štoviše, savjetuju ti što će ti možda u budućnosti trebati jer ne znaš. Sami ti nametnu neke stvari, posebne fizioterapije, pa ti u financijsku odštetu uključe sve što će ti trebati do kraja života. Važno im je da se što bolje osjećaš i da si što samostalniji. Nisam mogla vjerovati da oni tako pristupaju, za razliku kod nas gdje su osobe s invaliditetom iznimno zakinute. Što sve proživljavaju roditelji djece s invaliditetom, kakve su to muke, moraju biti toliko maštoviti da prežive, da njihovo dijete dobije nešto. Ne možete ni zamisliti kako neki ljudi žive.
Cijeli intervju sa Sandrom i Danielom u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story koji možete kupiti od srijede, 16. rujna 2020. godine
