Osobe s invaliditetom imaju vrlo velike mogućnosti, potrebna im je samo potpora. Počele su više studirati, baviti se sportom, izlaziti i to treba poticati, a ne da se osjećaju kao građani ne drugog nego petog reda, čime pokazujemo da nam je standard iznimno nizak”, govori Sandra Paović, vrhunska sportašica i zlatom ovjenčana paraolimpijka. Sa suprugom Danielom Lazovim nedavno se uselila u novu kuću, a otkrili su nam koliko je velik i financijski zahtjevan bio taj projekt. Iako su često čuli riječi ‘ne može’, uspjeli su dom potpuno prilagoditi svojim potrebama i pritom su objasnili koliko centimetar, dva mogu narušiti kvalitetu života. Podijeli su s nama kakva je situacija u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom, s kojim se problemima svakodnevno susreću te što se hitno treba promijeniti.
Story: Prije nekoliko mjeseci uselili ste se u novu, predivnu kuću…
Sandra: Željeli smo imati kuću koja je prilagođena nama kako bismo što manje ovisili o drugima. Da možemo izići, prošetati sa psom i da nismo ovisni o ljudima koji će nam pomagati kada trebamo ići u trgovinu ili na put. Htjeli smo niskoenergetsku montažnu kuću prirodnije gradnje i uspjeli smo dobiti moderne, čiste linije s puno bilja u kojoj se osjećamo opušteno i dobro. Trebalo je uložiti puno živaca, strpljenja i novca jer to je velik, životni projekt u koji moraš dati cijelog sebe, a 95% posla obavio je Daniel. Znao je biti s majstorima i po 16 sati na dan. Bili su to nevjerojatna želja, volja i strpljenje koje graniči s čudom. Sve je lijepo, ali ne vidi se što je sve trebalo poduzeti da se postigne ovakav rezultat. Sretni smo i zadovoljni, a uselili smo se na dan potresa i to je bio odličan test. Jako smo se uplašili, ali kuća je super izdržala. A i naš Rocky može uživati.
Daniel: Oboje smo odrasli u kućama pa nam je ovakav život mnogo prirodniji i draži nego u stanu u kojem smo donedavno živjeli. Ovdje imamo mnogo veću slobodu i puno nam je ugodnije.
Story: Na koji ste način prilagodili dom?
Daniel: Ovo je bila odlična parcela, kakvih više vjerojatno nema u Zagrebu. Potpuno je ravna, što nam je dalo puno veće mogućnosti i lakše nam je bilo postići da sa svih strana imamo potpuno ravan ulaz u kuću.
Sandra: Bilo nam je važno da nemamo nikakve stepenice ili velike padove jer tako možemo biti samostalni.
Daniel: Da, i uspjeli smo dobiti da ispred kuće nemamo stepenice, čak ni rampu, samo jako mali, jedva osjetan nagib. Izgleda ravno, što je teško postići zbog izolacije i vode koja mora otjecati da ne nastane poplava kada pada kiša.
Sandra: Kada smo rekli što želimo, odgovorili su nam da to ne možemo dobiti jer ako nema stepenica, mora biti strma uzbrdica. Nabrojili su nam sve probleme, ali na kraju smo uspjeli naći stručnjaka koji je dao rješenje kako to izvesti. Želiš da ti je što bolje prilagođeno, da si što slobodniji i onda ti kažu: “Ne može.” To traje i traje, ali uspjeli smo i sada sa svih strana imamo fantastičan prilaz.
Daniel: Nakon što smo to riješili, ugrađena je posebna PVC stolarija, prozori i vrata koja imaju ravan prag, a ne rub od pet, šest centimetara i tu je razlika u cijeni dvostruka, a ako ne i trostruka. Treća važna stvar su kupaonice jer je rijetkost da majstori znaju izvesti dobar pad pod tušem, da je pod ravan, da voda otječe tamo gdje treba i da je sve dobro izolirano. Jako je važna i kuhinja koju smo projektirali gotovo godinu dana jer sve u njoj mora biti pristupačno i elementi su nižeg profila.
Sandra: Sve, poput umivaonika, mora biti na visini koja je pristupačna Danielu koji je u kolicima ili meni koja sam na štakama. Mi nemamo normalnu ravnotežu i kako sam se u prijašnjem stanu naslanjala na umivaonik, on je pukao. To nam je bila lekcija i sada smo napravili ojačane konstrukcije da se možemo nasloniti.
Daniel: I školjke, madraci, krevet, sve mora biti po mjeri. Mjerio sam po prijašnjem krevetu jer mi je bio idealne visina za prebacivanje, ali novi je madrac tvrđi i time dva, tri centimetara viši pa smo morali spuštati krevet. Nekome se centimetar, dva čine kao ništa, a meni je to velika prepreka.
Sandra: Kod nas sve izgleda jednostavno, ali ništa nije i sve mora biti izrađeno po mjeri kako bismo trebali što manju pomoć. S nama nitko ne stanuje, a da bi tako živio i bio što samostalniji, moraš si puno toga prilagoditi, što puno košta. U tome bi trebala biti veća pomoć države.
Story: Ima li pomoći?
Sandra: Mi se ne bunimo, jer kada sam već morala nastradati, dogodilo se to u Francuskoj i na mene se odnosio njihov radni zakon, a kako je to bila ozljeda na radu, dobila sam sve prema njihovim standardima. U Francuskoj je situacija za osobe s invaliditetom možda najbolja u Europi i nevjerojatno je da te nikako ne pokušavaju zakinuti. Štoviše, savjetuju ti što će ti možda u budućnosti trebati jer ne znaš. Sami ti nametnu neke stvari, posebne fizioterapije, pa ti u financijsku odštetu uključe sve što će ti trebati do kraja života. Važno im je da se što bolje osjećaš i da si što samostalniji. Nisam mogla vjerovati da oni tako pristupaju, za razliku kod nas gdje su osobe s invaliditetom iznimno zakinute. Što sve proživljavaju roditelji djece s invaliditetom, kakve su to muke, moraju biti toliko maštoviti da prežive, da njihovo dijete dobije nešto. Ne možete ni zamisliti kako neki ljudi žive.
Daniel: U brojnim zgradama nema dizala, a u njima na trećem, četvrtom katu stanuju osobe s invaliditetom. Znam slučajeve da mlađe osobe nekoliko mjeseci ne iziđu iz stana jer ih nema tko spustiti s kolicima.
Sandra: Ljudi mjesecima ne izađu na zrak i žive u prinudnom zatvoru. To je nezamislivo, a toga ima. Neke je ljude sram izići i nitko im ne kaže da postoje različite vrste kolica. Primjerice, vozim električni skuter koji je namijenjen osobama koje se teže kreću i njime idem u trgovinu, putujem, šetam psa i samostalna sam. Ljudi me gotovo svaki dan zaustavljaju i pitaju gdje sam ga nabavila jer kod nas ti nitko ne kaže da takvi skuteri postoje i da se mogu naručiti putem interneta. Na njega u Švicarskoj i Njemačkoj osobe s invaliditetom imaju pravo, a kod nas dobiju potpuno neprilagođena kolica. Da ne govorim koliko su mizerne invalidnine, koliko je tu katetera, lijekova od kojih nisu svi pokriveni zdravstvenim osiguranjem i na puno toga nemaš pravo. Moramo se popraviti u tom dijelu jer invaliditet se može dogoditi apsolutno svakome. Ali i osobe s invaliditetom moraju biti ujedinjenije i spremne da će se morati dodatno dokazivati. Neki na to nisu spremni pa čekaju da im netko nešto da i ponudi, a to se neće dogoditi. To mora biti suradnja svih ljudi.
Story: Koji su, prema vašemu mišljenju, problemi koji se odmah moraju riješiti?
Daniel: Invalidnina kojom jedva pokrijete osnovne potrebe i prava koja se odnose na kolica te osnovna pomagala i potrepština. To je za početak. Već se godinama vuče problem roditelja i njegovatelja koji nemaju radni staž i dobivaju jako male naknade, a ne mogu ništa raditi ako imaju djecu koja su 24 sata na dan ovisna o njihovoj skrbi. Ne mogu se ni osnovne potrebe namiriti, a kamoli da ostane za nešto drugo, čak i za hranu.
Sandra: Moraju se hitno povećati invalidnine, naknade za njegovatelje i popraviti situacija vezana uz pomagala tako da se može dobiti nešto električno, da su kolica bolja jer je ljudima ovako teško biti pokretan.
Daniel: Ispada da je to stvar luksuza, a zapravo je to samo pomagalo čija je cijena ista kao dobrog automobila.
Story: Koliko stoje kolica u kojima možete biti pokretniji a da su udobna, kvalitetna?
Daniel: Ako su kvalitetnija, imaju dodatne naslone, bolje kočnice i prilagođena su sportu, stoje oko 50.000 kuna. Ali dobra i kvalitetna mogu se naći za 25 do 30 tisuća kuna.
Sandra: Njima se osoba može lakše kretati, a i ljepše izgledati, što je također važno. Ne možeš osobu staviti u golema kolica koja dobiješ od države za 10.000 kuna jer ih ona ne može pokrenuti i ne može se u njima kretati. To je kao da obujete cipele koje su vam šest brojeva prevelike i odete u njima na bal. Zašto ljudi na vlasti ne idu u šest brojevima većim cipelama na posao? Jer bi izgledali smiješno i teže bi se kretali. Zašto onda dopuštaju da osobe sjede u kolicima koja su im tri broja prevelika ili premala.
Daniel: Nemamo pravo ni na pomoć u prilagodbi automobila, a ugradnja ručnih komandi stoji 20.000 kuna. Do prije nekoliko godina u Zagrebu je bila samo jedna autoškola prilagođena osobama s invaliditetom, sada ih je nekoliko, a vozački sam dodatno platio 1000 kuna jer su morali prilagoditi auto i instruktor je gubio vrijeme dok sam se prebacivao iz kolica.
Sandra: Zamislite da vam to netko kaže, da morate više platiti za tih pet do deset minuta. Bila sam u šoku.
Story: A kakav je Zagreb? Koliko su prilagođene ceste, ustanove, javni prijevoz?
Sandra: Popravlja se, ali dosta je loše.
Daniel: Nove prijelaze na kolnicima izvode nestručne osobe koje ne znaju kako oni trebaju izgledati. Kao ravni su, ali visoki su dva, tri centimetara pa ako imaš teže oštećenje i ne znaš izvoditi akrobacije u kolicima, ne možeš proći. Nedavno su ih napravili u našoj ulici i preko nekih jedva prijeđem električnim kolicima, a trebalo je sve biti ravno.
Sandra: Daniel je dva puta prelazio našu cestu, zapeo mu je kotačić pa je dva puta pao i ozlijedio koljeno i lakat. Svaki put kada prelazimo cestu u strahu sam jer ne može ravno voziti nego se mora podignuti, što ga izbaci iz ravnoteže. A sve je novo napravljeno!
Daniel: I javni prijevoz je loše prilagođen. Vani i ne osjetiš ulazak s kolnika u autobus, a Španjolska je dobar primjer. Problem je parkiranje u centru, kao i ulazi u trgovine i neke ustanove. Studirao sam na Pravnom fakultetu i više od godinu dana nisu mogli montirati dizalo, a prije nego što sam došao, uopće nije bilo pristupa. Ima puno takvih situacija.
Sandra: Nisu ni svi privatni fakulteti prilagođeni. Na jedan sam se morala penjati stepenicama na četvrti kat. Na svako predavanje, na svaki ispit… s teškom ozljedom kralježnice i na štakama. Kada sam došla do predavaonice, osjećala sam se kao da sam se četiri puta popela na Eiffelov toranj. Da nisam sportašica, ne bih ni pomišljala pokušati nego bi me vjerojatno nosili, a meni to ne pada na pamet. Ali jako je pozitivno što su me se sjetili nakon nesreće, taj me fakultet kontaktirao i ponudili su mi stipendiju. Bilo je to jako lijepo od njih i tada sam odlučila studirati jer prije toga nisam o tome razmišljala.
Story: Spomenuli ste parkiranje?
Daniel: To je neprestana borba, pogotovo ako treba ići u centar grada. Svijest je jako loša i mnogo je osoba od nekoga naslijedilo ili dobilo oznaku za parkiranje na mjesta za invalide. Ako ti to stvarno ne treba i možeš hodati, zašto je koristiš? Misle da je to besplatno mjesto, a to nije njegova svrha. Da uđem ili iziđem iz automobila, moram imati široko otvorena vrata kako bih se mogao prebaciti iz kolica. Meni obično mjesto ništa ne znači i moram zauzeti dva da bih se mogao prebaciti.
Sandra: Ljudi u trgovačkim centrima idu u supermarket, stanu na invalidsko mjesto, a mi onda stojimo i čekamo da taj netko dođe i makne se. Puno smo puta pitali zašto su stali, a mogu hodati, no kažu: “Ali ja nosim vrećice.”
Daniel: U Splitu je napravljena akcija i snimali su takve ljude pa su ih javno osramotili.
Sandra: To treba i kažnjavati, a ne ih samo osramotiti.
Daniel: I HZZO bi trebao promijeniti način vještačenja jer se olako dobivaju te oznake. Trebale bi ih dobivati teško pokretne i osobe koje ne mogu koristiti donje ekstremitete.
Story: Diskriminirani ste svakodnevno?
Daniel: Tu su ljudi susretljivi, humani i žele pomoći, ali problem je u drugim stvarima.
Sandra: Da, pomoći će naši ljudi, ali strašno je koliko se zlorabi stajanje na parkirna mjesta za osobe s invaliditetom. U kino idemo samostalno iako ja trebam izvaditi svoje štake i Danielova kolica, a onda dođemo pred šoping centar u kojem se nalazi kino i zauzeta su sva mjesta, nitko nema karticu pa stojimo i čekamo. Bit je da nisi pod stresom svaki put kada iziđeš.
Story: Vidi li se napredak?
Sandra: Popravljamo se i osobe s invaliditetom više se educiraju, kreću na fakultet, više izlaze, više se bave sportom, ali sve to treba biti puno bolje. To je ono što te u životu čini potpunijim, čini ti dan lijepim, ali naša vlast mora napraviti nešto da se zadovolje osnovne potrebe.
Story: Koji su koraci nakon što se poboljša stanje s osnovnim potrebama?
Sandra: Bila sam u Švicarskoj na rehabilitaciji te sam razgovarala s jednim dečkom koji mi je rekao kako ima pravo na to da mu država nadoknadi trošak izrade novog ulaza, ugradnju rampe, ravnanje kupaonice, prilagođavanja kreveta, kuhinje, automobila... Dok je na rehabilitaciji, naprave se osnovni preduvjeti tako da se može sam tuširati ili oprati ruke kada dođe kući. Život mu je u potpunom rasulu, ali barem ne mora doživjeti poniženje da ga mama i tata moraju stavljati u kadu i prati ga, da si ništa ne može uzeti iz kuhinje ili se prebaciti u krevet. Eto, to je taj ‘luksuz’. Mislim da bi država, gradovi, općine trebali osobama s invaliditetom sufinancirati školovanje, edukacije i radionice, pogotovo za djecu. Trebala bi se sufinancirati prilagodba kuća i stanova, automobila, kao i polaganje vozačkog ispita. Naša parcela nije dovoljno velika i nismo mogli napraviti prizemnicu nego je kuća na kat pa smo morali ugraditi platformu. Pitali smo je li moguć odbitak PDV-a, jer se nekada to moglo, ali ukinuto je pa je država tu zaradila.
Daniel: I trebala bi biti bolja situacija pri zapošljavanju. Nekim je velikim tvrtkama isplativije platiti kazne nego zaposliti osobe s invaliditetom da ne bi morali prilagođavati toalete, prilaze i slično.
Sandra: Znam da postoje gorući problemi, ali dok ne riješiš osobe koje najviše trebaju pomoć, nećeš ni druge probleme. Po tome se vidi razvijenost države. Mogu to usporediti s Francuskom jer sam ondje prošla cijelu proceduru, što je trajalo godinama, ali ni na jedan način nisam bila zakinuta. Što god je trebalo i što god se tražilo, odobreno je. Ne kažem da Hrvatska mora biti na toj razini te shvaćamo i poštujemo da se financijski neke stvari ne mogu, da je to možda preveliko breme, ali nije mi jasno da se ne može ispuniti minimum minimuma za osnovne životne potrebe.
Story: Spomenuli ste da treba biti i bolja situacija sa zapošljavanjem?
Daniel: U sportu sam pa nisam u radnom odnosu, ali planiram se zaposliti. Neće biti lako i zato planiramo pokrenuti nešto naše.
Sandra: Oboje smo diplomirali sportski menadžment, Daniel je dodatno upisao bankarstvo i dizajn. Osobe s invaliditetom treba poticati i nešto će se ispuniti, a nešto neće, no nitko ti ne brani da budeš hrabar i pokušaš se izboriti. Ne treba spustiti glavu. Podigni je i reci po čemu si bolji i pametniji od mene jer ne treba se stidjeti samo zato što ti se dogodila nesreća ili si rođen s invaliditetom. Vidim da sportaši s invaliditetom imaju mnogo veće samopouzdanje nego druge osobe s invaliditetom. Dobro je znati da se mogu baviti sportom i tako graditi samopouzdanje. Puno se dobije odlaskom na fakultet jer čim imaš dodatno znanje, osjećaš se jače, bolje, sigurnije i to treba poticati jer će tako i osobe s invaliditetom više pridonijeti društvu. Neće biti netko o kome se država mora brinuti, nego će se oni brinuti o državi jer rade i privređuju, a time će motivirati i druge. Motivaciju možemo naći posvuda i ako je želiš naći - naći ćeš je.
