Inicijativa #ženeujavnomprostoru otkrila je šokantnu razinu straha

Bolje da se njišeš na ku*cu, počeo je vikati jedan stariji muškarac dok sam kao srednjoškolka sjedila na ljuljački i pričala s prijateljicama. Nakon prvotne zbunjenosti “Molim? Što je rekao?!?”, uslijedio je nervozan smijeh, sram, a onda smo pobjegle… Bila bi to jedna od mojih objava s hash­tagom #ženeujavnomprostoru kojim žene na društvenim mrežama pokazuju s čime se često svakodnevno nose. A tu je akciju sasvim slučajno u srpnju pokrenula Marija Trcol, aktivistica i članica Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, nakon što je podijelila jedno svoje iskustvo. Ubrzo su se javile tisuće žena iz Hrvatske, ali i cijele regije i počele dijeliti svoja iskustva sa svim oblicima uznemiravanja, zlostavljanja i nasilja. Riječ koja se najčešće spominjala je ‘strah’, a Marija nam objašnjava zašto su neki od ovakvih oblika ponašanja normalizirani u društvu te zašto se ženama i dalje ne vjeruje kada opisuju što im se dogodilo.

Story: Kako je tijekom ljeta nastala akcija #ženeujavnomprostoru?

 Ovo je daleko od prvog uznemiravanja, sve počinje još u predškolskoj dobi, nastavlja se cijeli život i očito ne prestaje ni u kasnim tridesetima. Nakon što je fotografija snimljena, odlučila sam prespavati i razmisliti što ću napraviti s njom te opisom verbalnog napada. U društvu, kao i na poslu, često razgovaramo o takvim i sličnim situacijama, a kada sam ovaj napad podijelila s kolegicama i prijateljicama, osvijestila sam zapravo koliko nas gotovo svakodnevno proživljava slične napade. Marinella je taj dan, isprovocirana cijelom situacijom, odlučila na Twitteru podijeliti moje iskustvo stavljajući hash­tag #ženeujavnomprostoru, na što sam ja odlučila sažeti to iskustvo u nekoliko tweetova i objaviti ga pod svojim imenom koristeći isti hashtag. Spontano smo pozvale žene da nam se pridruže i podijele svoja iskustva. Dobila sam dosta komentara da podijelim fotografiju, ali ipak sam odlučila da neću jer poanta moje objave nije bila osuda grupe muškaraca kao ni poziv na linč. Poanta je u tome da kao društvo trebamo osvijestiti koliko su učestali napadi na žene u javnom prostoru.

Story: Je li vas iznenadio odaziv žena?

Kampanja je odjeknula Twitterom, postovi su se gomilali, doseg je divljao. U samo tjedan dana imale smo doseg od gotovo 2.000.000. Iako smo znale da naša iskustva dijeli mnogo žena, istodobno smo bile jako iznenađene uzimajući u obzir da je Twitter po korištenju tek peta društvena mreža u Hrvatskoj.

Story: Jesu li vas šokirala neka svjedočanstava?

Pri čitanju tweetova osjećamo strah, prezir, gađenje i, na kraju svega, bijes. Iskustava ima raznih, svakoj su neka druga okidač, ali sve nas je šokiralo to koliko su iskustva prožeta riječju ‘strah’. Mediatoolkit je na početku kampanje obradio statističke podatke i ispalo je da se u prvih 1047 objava riječ ‘strah’ spominje čak 1464 puta. Postoje zaista jeziva svjedočanstva, ali najteže je gledati kojom brzinom stižu nove priče i kako naša tablica sistematiziranih priča svakim danom raste.

Story: Žene su opisivale i kako se seksualno uznemiravanje širi preko poslovnih društvenih mreža, što napraviti kada ti potencijalni poslodavac napiše nešto neprimjereno? Kome prijaviti?

Takav oblik zlostavljanja na poslu iznimno je čest i ne ovisi o socioekonomskom statusu ili poziciji na kojoj je žena zaposlena. Nepri­mje­renim ponašanjem, gestama, dodirima i riječima prožeti su poslovni sastanci, razgovori za posao, svakodnevna interakcija, kao i komunikacija s klijentima. Ne zlostavljaju samo poslodavci jer mnoge su žene doživjele zlostavljanja klijenata, ali i kolega.
Svakako se treba maknuti ako je to moguće, upozoriti osobu koja nas zlostavlja na radnome mjestu te postupiti po pravilima tvrtke u kojoj se radi. Velike tvrtke moraju imati odjel za ljudske potencijale, što i jest adresa na koju se treba obratiti zbog mobinga i seksualnog uznemiravanja na javnome mjestu. Ako u tvrtki ne postoji odjel za ljudske potencijale, treba se obratiti odgovornoj osobi te, naposljetku, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova i udruzi Mobbing.

Story: Je li koja od priča nakon objava dobila epilog (prijave, tužbe, kazne, sankcije...)?

Rijetke priče imaju epilog, problem prebacivanja krivnje na žrtvu toliko je duboko ukorijenjen u naše društvo da kada žrtva odluči prijaviti nasilje, dođe do zatvorenih vrata. Postavljaju se pitanja “Što ste mu rekli?” ili “Kako ste bili obučeni?” Kada je jedna žena prijavila osobu koja ju je uhodila godinu ili više dana, policija ju je pitala: “Jeste li sigurni da je on vas uhodio? Možda ste ga zvali da dođe.” Kada djevojčice u školskom sustavu pokušaju prijaviti neko verbalno ili fizičko zlostavljanje, najčešće čuju: “A to su dečki, moraš se naučiti.” Teško je prijaviti i puno teže oblike zlostavljanja u Hrvatskoj, a ovakve stvari prolaze ispod radara upravo zbog normalizacije nasilja na svim razinama.

Story: Koji su oblici svakodnevnih uznemiravanja, zlostavljanja, nasilja toliko normalizirani da ih se često ne doživljava kao nešto loše?

Ovdje najčešće govorimo o dobacivanjima, fućkanjima, glasnim opaskama i komentiranjima fizičkog izgleda, ponekom ‘šlatanju’, kao i neugodnim komentarima u raznim društvenim situacijama. Većina ljudi taj oblik zlostavljanja ne doživljava kao nešto loše, nego kao dio svakodnevice i pritom u potpunosti zanemaruju ženine osjećaje.

Story: Koji su oblici svakodnevnog nasilja najčešći?

Prema prikupljenim pričama, najviše je riječ o nepoželjnim komentarima, ali tu je, nažalost, i dodirivanje nepoznatih osoba u javnom prostoru te omalovažavanje koje je posljedica nasilja. Ne postoje službene statistike jer, kako sam već navela, takve se vrste nasilja često ne prepoznaju i posredno ne prijavljuju.

Story: Koliko žene i dalje koči strah od društvene osude pri istupu?

S obzirom na količinu pristiglih priča, rekla bih da se taj strah ipak malo smanjuje. Priče u kojima bi se akteri mogli prepoznati dolaze nam uz molbu da budu objavljenje anonimno pa strah sigurno još postoji, ali dijeljenjem tih priča zapravo svaka žena ohrabruje druge da učine isto. Tako se potiče solidarnost među ženama te se stvara osjećaj zajedništva i podrške pa se ohrabruju i druge da podijele svoje priče, čime se strah smanjuje.

Story: Zašto se ženama i dalje ne vjeruje kada podijele svoja iskustva, i to često bez skrivanja iza avatara, nego pod svojim imenom i prezimenom?

 Iako se dijelu žena ne vjeruje jer neki muškarci smatraju da radimo na ‘širenju kulture straha’ te da zbog toga i izmišljamo priče, ipak je veći problem što se pričama vjeruje, ali ih se diskreditira tako što se ženama objašnjava kako to zapravo nije zlostavljanje i kako je to nešto s čim se moraju nositi. Iskreno, još veći problem vidim u muškarcima koji osuđuju takvo ponašanje, ali rješenje ne vide u edukaciji i prevenciji nego očekuju od žena da one budu rješenje problema te da na nasilje odgovaraju nasiljem kupujući suzavce i trenirajući borilačke vještine kako bi mogle napasti zlostavljača.

Story: Neki su ovu akciju, ali i brojne slične, nazvali ‘ratom protiv muškaraca’. Protiv čega se tu stvarno ‘ratuje’?

Ratuje se isključivo i jedino protiv nasilja i nasilnika. Ovu našu borbu podržava zaista puno muškaraca, neki od njih su i na prvim crtama s nama te aktivno sudjeluju u logistici i tehničkim detaljima i na tome smo im neizmjerno zahvalne. Neki nam se javljaju s porukama potpore, a neki nam pišu kako im je kampanja otvorila oči te kako su shvatili da su neki njihovi postupci bili nasilje i da će se ubuduće truditi da se takve stvari ne ponove. Svi ti muškarci razumiju da je ovo borba svih nas, svih građana i građanki Hrvatske protiv sustavnog nasilja. Ljudi su shvatili da smo sami odgovorni za ovu borbu i žele se aktivno uključiti te sudjelovati u stvaranju boljeg sutra. Inicijativa se već odražava na javni prostor i mišljenje javnosti pa nam upravo ta javnost daje do znanja koliko nam je potrebna edukacija, ali ne samo edukacija odgojno-obrazovnog osoblja, djece i mladih, nego i onih u sustavu koji nasilje moraju prepoznati, zaustaviti i nasilnike sankcionirati.

Story: Iako su reakcije većinom pozitivne, ima i onih kojima je to prilika za daljnje napade i zlostavljanje. Kako tomu stati na kraj? Kako sankcionirati takvo ponašanje?

Cijela je kampanja zapravo fokusirana na podizanje svijesti o učestalosti ovakvih napada i takvog ponašanja. Kada mi kao društvo postanemo svjesni koliko je nasilje implementirano u naše društvo i do koje granice ga zapravo normaliziramo, sigurne smo da će se stvoriti društveni pritisak na odgovorne osobe i da će se pokrenuti i postupak sankcioniranja takvih ispada. Ali i ono što je puno važnije, a to je korjenita promjena društva edukacijom o rodnoj ravnopravnosti.

Story: U ožujku je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova predala Hrvatskom saboru Izvješće o radu za 2019., a pritužbe se najčešće odnose na spolnu diskriminaciju (85,8%) te se najviše krše prava žena (73,4%). To je više nego godinu ranije, kada je broj pritužbi na spolnu diskriminaciju iznosio 83,2%, a prava žena kršila su se u 71,4% slučajeva. Raste li broj jer se žene više prijavljuju ili raste broj slučajeva diskriminacije?

Rekla bih da je taj broj u porastu jer žene više prijavljuju, ne zato što je nasilja nužno više. U ovakvom društvenom uređenju još nismo došle do točke gdje se svaki oblik nasilja prijavljuje i bude sankcioniran pa se ne mogu ni izvlačiti zaključci kako je nasilja više ili manje. Jednostavno nemamo početnu točku i kada znamo da se nasilje ne prijavljuje - što zbog neznanja, što zbog nepovjerenja u sustav koji nasilnike ne kažnjava nego ženu višestruko viktimizira - ne možemo govoriti o porastu ili smanjenju. Činjenica je da je više prijavljenog nasilja i laički bih rekla da je riječ o većoj stopi prijavljivanja.

Story: Jesu li dostatni zakoni koji štite od ovakvih ponašanja?

Očito je da postoji velik prostor za manipulacije u procesuiranju zločina koje su najčešće na štetu žrtve. Kako osjećati sigurnost kada ste kao žrtva izjednačeni s počiniteljem, oboje ste na slobodi i ne možete biti sigurni da neće opet napasti? Hrvatska nema toliko loš zakonodavni sustav, koji se, naravno, može poboljšati implementacijom većeg broja stavki koje su navedene u Konvenciji vijeća EU o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, ali neučinkovitom implementacijom postojećih zakona i nemogućnosti pronalaska sigurnosti zbog manjeg broja sigurnih kuća od onoga što je dostatno, nepostojanjem nacionalne linije za zaštitu žena od nasilja i degradiranjem ženskog iskustva sramotno niskim kaznama, Hrvatska doista ne čini dovoljno kako bi se žene i djecu zaštitilo od nasilja.

Story: Što državne institucije trebaju napraviti da se takve stvari više ne događaju?

Pod hitno se treba implementirati Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja. Ako se to ne dogodi, sustav će i dalje zakazivati. To je prvi korak koji je već trebao biti napravljen. Konvencija kaže: “Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne i druge mjere za promicanje i zaštitu prava svih, a osobito žena, na život bez nasilja u javnoj i u privatnoj sferi.” Mi smo svjesne da u Hrvatskoj ne postoje mehanizmi za udaljavanje počinitelja nasilja od žrtve. Osim implementacije konvencije, neophodna je znanstveno utemeljena seksualna edukacija koja će nam pomoći da mijenjamo društvo iz korijena, da odgajamo nove generacije koje neće tolerirati nasilje. Osim djece, važno je educirati i sve one koji su dio sustava kao što su policija, socijalni radnici i radnice, nastavni djelatnici, odgojitelji i odgojiteljice. Tek kada oni budu znali razaznati rodno uvjetovano nasilje i kada budu imali mehanizme kojima će zaštititi žrtvu i kazniti počinitelja, moći ćemo govoriti o pravednom društvu.

Story: Što može napraviti svaki pojedinac?

Deklarativna osuda nasilja i ratifikacija Konvencije nije dovoljna. Nužno je da svi zajedno kao društvo, posebno nositelji(ce) funkcija i osobe koje su izravno uključene u sustav, beskompromisno osudimo sve oblike rodno uvjetovanog nasilja jer jedino će se tada postojeći sustav unaprijediti, a mjere proizišle iz ratifikacije Istanbulske konvencije uistinu će se primjenjivati. Važno je da svaki pojedinac bude svjestan nasilja, da ga zna prepoznati i da nikada krivnju ne prebacuje na žrtvu.

Story: Akcija je pokrenuta na Twitteru, mogu li se korjenite društvene promjene događati na društvenim mrežama? Koji su sljedeći koraci?

Društvene su mreže naša stvarnost - na njima objavljujemo detalje iz privatnog života, imamo prijatelje, čitamo vijesti, dijelimo razmišljanja... Društvene mreže dio su društvenog života i stoga mogu biti poligon za promjene u shvaćanju određene problematike. Korjenite društvene promjene zahtijevaju aktivnost svih sudionika i sudionica, što, naravno, nisu privatne osobe na društvenim mrežama nego institucije i zakonodavna tijela, a to je drugi korak u našoj kampanji.