Toni Bošnjaković, čovjek koji s protezama na nogama odlazi pomoći razrušenoj Banovini. Isti onaj koji je pokrenuo akciju prikupljanja pomoći ocu s troje djece nakon što mu je kuća stradala u potresu u ožujku. Nepokolebljivi 36-godišnjak kojemu je vlak prešao preko nogu 2014. godine, ne da nije stao ili odustao od života, naprotiv. Dokazao je i sebi i medicini da su čuda moguća pa je, osim što se nevjerojatno brzo oporavio, uspio osvojiti prvu hrvatsku parabiatlonsku broncu. Bio je biciklist, atletičar trkač, triatlonac, nordijski skijaš i - završio kao biatlonac. Uza sve to, on je otac čije dijete boluje od cerebralne paralize. Toni je, ukratko, pravi primjer da ništa u životu nije nemoguće. Samo ako to dovoljno jako želiš.
Story: Sportski ste entuzijast kojeg ni teška nesreća nije spriječila da se bavi sportom. Što se dogodilo te kobne 2014. godine?
U mladosti sam trenirao nogomet i rukomet, kao adolescent ostavio sam se momčadskih treninga i uživao rekreativno se baveći biciklizmom i planinarenjem. U bizarnoj nesreći pao sam pod vlak 2014. godine. Imao sam sreću što sam preživio. Oporavio sam se u rekordnom roku i već nakon dva mjeseca prohodao. Tada sam se vratio biciklu zbog rehabilitacije, a s obzirom na to da mi je hendikep funkcionalno idealan za biciklizam, odmah sam shvatio da se želim natjecati i iskušati vlastite granice. Tada mi nije bilo ni u primisli da ću se baviti i nekim drugim sportom. Eto, moja priča pokazuje da nikad ne znate gdje vas život može dovesti. Za biatlon i triatlon tada vjerojatno nisam ni znao što su.
Story: Koliki je šok za vas kao aktivnog sportaša bio doznati da ste ostali bez obje potkoljenice?
Mnogo manji nego što bi čovjek pomislio. Bio sam svjestan svega što se dogodilo, bio sam zahvalan Bogu što sam preživio i moj jedini fokus u prvim danima bio je izbjeći bolničku sepsu da ne nastane još veća šteta. Pitao sam liječnike je li to to ili može biti još komplikacija. Rekli su da su rane velike i da opasnost od sepse uvijek postoji. Pio sam vruće čajeve toliko da sam si gotovo uništio zube, preznojavao sam se i pregrijavao tih prvih nekoliko dana do iznemoglosti, ali četiri, pet dana poslije muka je urodila plodom: na vizitu su donijeli nalaz krvi i javili mi vijest koja mi je izmamila osmijeh od uha do uha - ‘sepsis is out of question’.
Story: Kakve su vas misli tada zaokupljale?
Među dosta literature koju sam tada čitao, srećom, bila je i ona o preživljavanju u prirodi ili vojsci. Znao sam da ne smijem dopustiti depresiji da me obuzme, a razlog više za to bila je borba sa sepsom jer sam znao da psiha djeluje i na tijelo te da zato moram ostati jak. Prvi dan rekli su mi rečenice koje nisu bile baš najbolje: “Život će ti se promijeniti, nećeš više moći puno stvari koje si dosad radio, sada ćeš vidjeti tko su ti pravi prijatelji...” Ne krivim dežurnog liječnika u noćnoj smjeni, ali to nisu bile najbolje riječi. Rekao mi je i “ti se sada dobro osjećaš jer si na antidepresivima”. Čim sam to čuo, odmah sam inzistirao da ih maknu iz terapije jer uz sve žice na koje sam bio spojen, lijekovi za psihu nikako mi nisu bili od vitalne važnosti. Općenito, nastojim se kloniti lijekova, posebno onih za psihu, kad god je moguće.
Story: U čemu ste pronašli motivaciju i snagu za pozitivne misli, pogled u budućnost i želju za napretkom unatoč invaliditetu?
Bio sam zahvalan Bogu što sam živ. Razmišljao sam: da mi se ovo dogodilo u Vukovaru ili Staljingradu, bilo bi sto puta gore, umro bih u mukama. Složio sam si motivacijske marševe koje sam pjevušio u glavi čim bi mi na um došle negativne misli. Znao sam da oporavak mora ići iz dana u dan, korak po korak: prvo dospjeti u kolica, sam otići u WC, sam se voziti po bolnici, vratiti se kući, organizirati novi život... Tada nisam ni znao hoću li i kako hodati. Rekli su da me svakako čekaju štake ako i prohodam. Desetak prijatelja redovito me posjećivalo u austrijskoj bolnici pa je bilo nekako lakše. Nisam htio da me vide klonulog duhom nego sam jasno širio poruku: “Život ide dalje, čupat ćemo se. Kad hodaš kroz pakao, nastavi hodati. Preživi i sve će se promijeniti.”
Cijeli intervju s Tonijem Bošnjakovićem u sklopu društveno odgovorne akcije Same Chances by Story pročitajte u novom broju magazina Story koji možete nabaviti od srijede, 20. siječnja 2021. godine
