'Svaki pretrčani kilometar mi je podsjetnik da nisam uzalud izgubio nogu'

Toni Bošnjaković, čovjek koji s protezama na nogama odlazi pomoći razrušenoj Banovini. Isti onaj koji je pokrenuo akciju prikupljanja pomoći ocu s troje djece nakon što mu je kuća stradala u potresu u ožujku. Nepokolebljivi 36-godišnjak kojemu je vlak prešao preko nogu 2014. godine, ne da nije stao ili odustao od života, naprotiv. Dokazao je i sebi i medicini da su čuda moguća pa je, osim što se nevjerojatno brzo oporavio, uspio osvojiti prvu hrvatsku parabiatlonsku broncu. Bio je biciklist, atletičar trkač, triatlonac, nordijski skijaš i - završio kao biatlonac. Uza sve to, on je otac čije dijete boluje od cerebralne paralize. Toni je, ukratko, pravi primjer da ništa u životu nije nemoguće. Samo ako to dovoljno jako želiš.

U mladosti sam trenirao nogomet i rukomet, kao adolescent ostavio sam se momčadskih treninga i uživao rekreativno se baveći biciklizmom i planinarenjem. U bizarnoj nesreći pao sam pod vlak 2014. godine. Imao sam sreću što sam preživio. Oporavio sam se u rekordnom roku i već nakon dva mjeseca prohodao. Tada sam se vratio biciklu zbog rehabilitacije, a s obzirom na to da mi je hendikep funkcionalno idealan za biciklizam, odmah sam shvatio da se želim natjecati i iskušati vlastite granice. Tada mi nije bilo ni u primisli da ću se baviti i nekim drugim sportom. Eto, moja priča pokazuje da nikad ne znate gdje vas život može dovesti. Za biatlon i triatlon tada vjerojatno nisam ni znao što su.

Story: Koliki je šok za vas kao aktivnog sportaša bio doznati da ste ostali bez obje potkoljenice?

Mnogo manji nego što bi čovjek pomislio. Bio sam svjestan svega što se dogodilo, bio sam zahvalan Bogu što sam preživio i moj jedini fokus u prvim danima bio je izbjeći bolničku sepsu da ne nastane još veća šteta. Pitao sam liječnike je li to to ili može biti još komplikacija. Rekli su da su rane velike i da opasnost od sepse uvijek postoji. Pio sam vruće čajeve toliko da sam si gotovo uništio zube, preznojavao sam se i pregrijavao tih prvih nekoliko dana do iznemoglosti, ali četiri, pet dana poslije muka je urodila plodom: na vizitu su donijeli nalaz krvi i javili mi vijest koja mi je izmamila osmijeh od uha do uha - ‘sepsis is out of question’.

Story: Kakve su vas misli tada zaokupljale?

Među dosta literature koju sam tada čitao, srećom, bila je i ona o preživljavanju u prirodi ili vojsci. Znao sam da ne smijem dopustiti depresiji da me obuzme, a razlog više za to bila je borba sa sepsom jer sam znao da psiha djeluje i na tijelo te da zato moram ostati jak. Prvi dan rekli su mi rečenice koje nisu bile baš najbolje: “Život će ti se promijeniti, nećeš više moći puno stvari koje si dosad radio, sada ćeš vidjeti tko su ti pravi prijatelji...” Ne krivim dežurnog liječnika u noćnoj smjeni, ali to nisu bile najbolje riječi. Rekao mi je i “ti se sada dobro osjećaš jer si na antidepresivima”. Čim sam to čuo, odmah sam inzistirao da ih maknu iz terapije jer uz sve žice na koje sam bio spojen, lijekovi za psihu nikako mi nisu bili od vitalne važnosti. Općenito, nastojim se kloniti lijekova, posebno onih za psihu, kad god je moguće.

Story: U čemu ste pronašli motivaciju i snagu za pozitivne misli, pogled u budućnost i želju za napretkom unatoč invaliditetu?

Bio sam zahvalan Bogu što sam živ. Razmišljao sam: da mi se ovo dogodilo u Vukovaru ili Staljingradu, bilo bi sto puta gore, umro bih u mukama. Složio sam si motivacijske marševe koje sam pjevušio u glavi čim bi mi na um došle negativne misli. Znao sam da oporavak mora ići iz dana u dan, korak po korak: prvo dospjeti u kolica, sam otići u WC, sam se voziti po bolnici, vratiti se kući, organizirati novi život... Tada nisam ni znao hoću li i kako hodati. Rekli su da me svakako čekaju štake ako i prohodam. Desetak prijatelja redovito me posjećivalo u austrijskoj bolnici pa je bilo nekako lakše. Nisam htio da me vide klonulog duhom nego sam jasno širio poruku: “Život ide dalje, čupat ćemo se. Kad hodaš kroz pakao, nastavi hodati. Preživi i sve će se promijeniti.”

Story: Tko vam je u tim trenucima bio najveća podrška?

U bolničkim danima prijatelji koji su odmah došli i donijeli sve što je trebalo. Znao sam da nisam sam i da sam dužan ostati jak zbog njih. Nakon povratka kući roditelji i obitelj dali su mi podršku bez koje nikad ne bih mogao. Prijatelji su mi dolazili u posjet toliko da je susjeda rekla: “Ni Tuđmanu toliko ljudi nije dolazilo.” Nedugo nakon nesreće prohodao sam s djevojkom s kojom sam se viđao prije tog događaja. Pronaći curu u takvoj situaciji definitivno je bio velik psihološki iskorak i vječno ću joj biti zahvalan premda se, nažalost, više ne čujemo. Odigrao sam stotine partija društvene igre Rizik, vodili su me u Maksimir i Pionirac pa je vrijeme brzo prolazilo.

Story: Koliko je trajao oporavak i kada ste dobili proteze?

Odmah nakon dolaska kući došao mi je stari prijatelj Ivan Rukavina, trener u VK Medveščak, donio bučice, strunjače, švedske ljestve i ostalo te napisao program po kojem sam počeo vježbati. Rekao mi je: “Ti si sada u minusu, prvo moraš doći na nulu, a onda ćemo početi sa sustavnim sportom.” Rane su zacijelile poslije mjesec dana pa su prve proteze došle na red mjesec i pol nakon nesreće. Jednom sam došao u bolnicu, skrivećki uzeo proteze koje nisam smio nositi van i idući dan biciklom došao u dnevnu bolnicu, što je izazvalo šok i nevjericu osoblja bolnice i pacijenata. Dobio sam velik ukor, ali takva mi je ludost trebala da se osjećam živim. Najveća brzina na biciklu bila mi je 14 kilometara na sat, što je bila deprimirajuća spoznaja, ali svijest da vozim bicikl bila je velika pobjeda. Četiri mjeseca od nesreće vozio sam bicikl od Splita do Makarske - 60 kilometara.

Story: Aktivni ste gotovo otkad znate za sebe. Isprva su to bili nogomet i rukomet, a nakon nesreće okrenuli ste se drugim sportovima?

Najprije sam samo htio biti biciklist, ali nisam bio oduševljen onime što mi se tada nudilo. Danas me zovu natrag i nisam nimalo imun na tu ideju, ali s logistikom i opremom koju imam, bicikl će još pričekati. Zvali su me u atletiku obećavajući proteze, ali obećanje ludom radovanje. Tražili su od mene 200.000 kuna da protrčim i tada sam ljutit odlučio sam izraditi trkaće proteze, u čemu sam i uspio. To je šokiralo šefa protetike u tvrtki Bauerfeind pa su mi oni dali na raspolaganje prave trkaće proteze. Kako sam već bio u biciklizmu i kako u atletici za moju kategoriju nema dugih pruga, odlučio sam se okušati u triatlonu, novom sportu. Donio sam medalje sa svjetskih kupova, ali ni s njima nisam mogao dobiti pravu podršku. Tada sam igrom slučaja završio u paranordijskoj ekspediciji za razvojni kamp u Poljskoj. Ondje sam prvi put u životu stao na skije, a osjećaj skijaškog trčanja po planini obuzeo me kao droga narkomana. Danas ne žalim zbog nesreće jer da se nije dogodila, nikad ne bih otkrio skijaško trčanje. Ostalo je povijest i budućnost.

Story: Na koje sportske uspjehe ste posebno ponosni?

Na zlato i dvije bronce s utrka svjetskih kupova u paratriatlonu. Bio sam jedini Hrvat među 1200 natjecatelja (para)triatlonaca na Svjetskom prvenstvu u Rotterdamu 2017., gdje sam osvojio četvrto mjesto u segmentima biciklizma i trčanja. Tu je i povijesna parabiatlonska bronca s Prvih zimskih igara u Poljskoj prošle godine. Jedini sam parabiatlonac u području na kojem živi 20 milijuna ljudi. Imam tu čast da Talijani i Austrijanci nemaju boljeg od mene. No sve su to samo simbolični uspjesi, a bavim se sportom jer priželjkujem pravi, veličanstven rezultat na zimskim Paraolimpijskim igrama u Milanu 2026. godine. Ne želim jednog dana ostati zapamćen po dobroj motivacijskoj priči nego po rezultatu, a kod mene u Dubravi samo se zlata pamte. Srebra i bronce su OK, a s četvrtim mjestom bolje se i ne vratiti.

Story: Sudjelovali ste i na Paraolimpijskim igrama u Pyeongchangu 2018. godine. U kojim ste disciplinama nastupili i kakve ste rezultate ostvarili?

Nastupio sam u skijaškom trčanju, disciplina sprint na 1200 metara. Tamo sam došao nakon samo četrdesetak dana treninga na snijegu i trčao protiv konkurenata s tisućama dana provedenih na snijegu. Bila je sredina ožujka, danima je bilo jako toplo i snijeg se topio pa su upotrijebili kemikalije kojima su ionako uništenu stazu stvrdnuli. Nisam se snašao u tim uvjetima i tri puta sam pao. Poslije sam, gledajući snimke, izračunao gubitak od 30 sekundi, što me stajalo tri ili četiri mjesta i na kraju sam bio 24., posljednji. Tješi me to što je Janica Kostelić na svojim prvim Igrama u Naganu također bila zadnja, 26.

Story: Jeste li se od nesreće ikad suočili s diskriminacijom?

Susrećem se stalno s diskriminacijom. I prije nesreće bio sam osjetljiv prema invalidima, a kada sam i sam postao invalid, iskusio sam njihov život iz prve ruke. Društvo, nažalost, nema dovoljno razvijenu svijest o tome kako se odnositi prema invalidima. Pomaka ima, nije kao prije 30 godina kad ih se gotovo trpalo u Dumovce, ali daleko je to od modernog, razvijenog društva. Recite mi kada ste vidjeli osobu u kolicima kako samostalno ulazi u tramvaj ili vlak? U kafićima je većinom nespretno ili nemoguće ući u WC. Ja jesam lud i bez pardona sam kraću nuždu iz kolica obavljao na ulici skriven iza neke žardinijere ili kontejnera za smeće. No to nisu uvjeti kakve zaslužuju osobe s invaliditetom. Meni često osporavaju invaliditet, kao “nije tebi ništa, ti nisi osoba s invaliditetom”. Gotovo da me treba biti sram što naporno treniram pa sam si olakšao život. Izgubim mentalnu kontrolu i padne mi mrak na oči kada osjetim ili doživim nepravdu ili diskriminaciju prema osobi s invaliditetom.

Story: Premda ste zaposleni, plaća vam nije bila dovoljna da pokrijete sve troškove priprema za paraolimpijadu pa ste bili prisiljeni pokrenuti kampanju za donacije. Je li vam bilo teško donijeti takvu odluku?

Naravno, još me sram toga. Imam dobrog poslodavca i plaću sasvim dovoljnu za sve osnovne životne potrebe, ali vrhunski sport zahtijeva plaćanje trenera, teretane, prehrane, suplemenata, opreme, putnih troškova priprema, utrka i smještaja. Hvala svim trenerima koji su mi nesebično pomagali, ali jasno je da ne mogu oni pet, šest sati tjedno neprestano raditi sa mnom jer i oni moraju od nečeg živjeti. Ako mi se posvete polovično ili me ubacuju u raspored kada imaju vremena ili prostora, onda je to amaterizam. Uspio sam u kampanji prikupiti 9000 kuna od dobrih ljudi i jedan me gospodin časti vitaminizacijom. Tako sam izgurao prošlu ljetnu sezonu.

Story: Pomažu li vam Hrvatski atletski savez osoba s invaliditetom, Hrvatski paraolimpijski odbor i Hrvatski biatlonski savez?

HASOSI (paraatletski savez) nikad mi nije dao ni čašu vode, a da nisu ni trepnuli odbili su sjesti na kavu sa mnom samo da im predstavim ideje koje sam imao dok sam trenirao sprint. Donio sam proteze vrijedne 10.000 eura kakve nisu postojale nikad prije u našoj atletici, sâm sam našao trenera, osigurao borilište i dvije teretane. Oni su na temelju olake procjene, bez ikakve stručne analize, rekli da sam “prestar i neperspektivan”, a ja sam u manje od godinu dana trenirajući atletiku trčao 100 metara za 12,5 sekundi. Imam sreću što mi oduvijek pomažu Paraskijaški savez i HPO, bez njih bih odavno odustao od svih ambicija. Biatlonski savez, koji je nadležan za olimpijski biatlon, za mene je učinio toliko da mi dođu suze kada pomislim na njih, a nemaju od mene ništa. Oni mi pomažu iz čiste dobrote i plemenitosti.

Story: Za koja se natjecanja pripremate?

Nažalost, Tokio 2021. već je drugi put propao. U skijanju su mi rekli: “Toni, ako hoćeš, treniraj atletiku, ali mi te onda ne možemo podržavati kao dosad.” Naravno da nisam htio gubiti dragocjeno vrijeme i poput don Kihota sâm se mučiti, a da nemam ni najmanju podršku sustava atletike te pritom izgubiti ljude koji mi pomažu i osiguravaju mi uvjete. ZPOI Peking 2022. i korektan nastup tamo za mene je imperativ. Korona je uništila sve, sva su natjecanja otkazana i posljednja je vijest da će tek nešto biti u Rusiji ili Švedskoj, ali sve je to upitno. Nisam bio ni dana na pripremama u Sloveniji ili Austriji kao dosad, ali napadalo je, srećom, snijega u Gorskom kotaru pa sam nakupio 15 dana treninga na snijegu ove godine. Do toga sam redovito trenirao kros, bicikl, ski-role, skijaški ergometar i snagu u teretani po programu mog trenera Filipa Kontaka. Biatlon i Milano 2026. dugoročni su cilj.

Story: Imate trogodišnjeg sina s cerebralnom paralizom. Koliki je bio šok doznati dijagnozu?

Već sam se nekako naučio na traume pa kada su ultrazvuk i magnetna rezonancija mozga pokazali neupitne probleme, trudio sam se ostati smiren i rekao sam: “Kakav god da bude, voljet ću ga jednako.” Majka je bila više slomljena, gotovo neutješna prvih dana. Bio sam optimističan jer nisam primijetio neke kardinalne zaostatke dok je bio u inkubatoru sa 1200 grama. Rekli su da će se oni vidjeti tek kada poraste. Srećom, ti su nedostaci samo motorički. Od prvih dana on je u svakodnevnom tretmanu rehabilitacije, što privatno, što na Goljaku, a najviše ja radim s njim kod kuće. Naime, prilagodio sam cijeli stan i od njega napravio vježbalište. Gledajući to malo čudo koje stane u šaku, postao sam plačljivac, ni danas ne mogu zaustaviti suze kada se sjetim tog vremena. Ja u Koreji na Igrama, ali uopće nisam glavom bio tamo nego na odjelu za nedonoščad Petrove bolnice.

Story: Je li vas bilo strah kada ste doznali da ćete postati otac?

Meni je očinstvo bilo najveća životna želja. Paradoksalno, ali veza s njegovom majkom trajala je u principu samo zato što sam htio dijete s njom i po cijenu toga pristao na kompromise na koje inače nikad ne bih. Da se mene pita, volio bih da danas imam troje djece. Ništa me ne usrećuje više nego dijete, zapravo za mene ništa drugo na ovom svijetu i ne postoji. Sport i ostalo su mi jako važne, ali tek sekundarne stvari u životu. Glavni cilj mojeg postojanja je da mi dijete prohoda te da ga pripremim da može samostalno i funkcionalno živjeti. Rečeno je da će hodati do osnovne škole, ali pitanje je kojom kvalitetom. Moj je zadatak da učinim sve kako bi hendikep nestao ili bio minimalan i, naravno, da ga odgojim tako da bude dobra i kvalitetna osoba.

Story: Dijete s cerebralnom paralizom zahtijeva posebnu njegu i skrb. Koliko je to utjecalo na vaš privatni i društveni život?

Moj privatni i društveni život ne postoji. Prije sam izlazio svaki vikend, svaki sam se dan družio s prijateljima, viđao sa ženama. To je sve davna prošlost, ja sam danas drugi čovjek. I nimalo mi nije žao. Volio bih jednom zasnovati pravu obitelji, imati još djece. Ali to su sve samo želje, svatko ih ima. Realnost su životni zadaci koji se moraju obaviti. Znam da su prijatelji tu kad ih trebam, ali nekoliko puta te pozovu van, ti ne možeš, pa te više i ne zovu. S jednom curom kratko sam se viđao ovo ljeto, ali uvidio sam da jednostavno nemam vremena, a polovični odnosi nemaju smisla pa smo ostali prijatelji.

Story: Kako danas gledate na tragediju koja vam je promijenila život?

Ne gledam, zaboravio sam na nju. Otvorila mi je nove poglede, stekao nove, zdravije i kvalitetnije životne navike. Imam sreću što mogu reći da mi je život promijenila nabolje. Dijete mi je neizmjerno važnije od invaliditeta, a svaki novi pretrčani kilometar na snijegu mi je podsjetnik da nisam uzalud izgubio noge i da me Bog voli.

Story: Osim što ste aktivan sportaš, vaša humanost iznimno je izražena. Bili ste među predvodnicima prosvjeda za park u Dubravi, organizirali ste akciju za pomoć ocu s troje djece kojemu je kuća stradala u ožujku u potresu...

Nažalost, već godinu dana prosvjedujemo i stvari se nisu pomaknule s mrtve točke. Gradonačelniku ćemo uskoro dostaviti ultimatum - ili neka spasi našu djecu ili će to napraviti novi gradonačelnik. Sramota je civilizacije kriza koja se događa na posljednjem javnom zelenom prostoru, igralištu i dva dječja parka u Mjesnom odboru koji broji 7000 ljudi. Borit ću se i rukama i nogama da moje dijete ne izgubi dom u kojem sam se ja igrao cijelo djetinjstvo, do korijena zadnjeg stabla zajedno sa svojih više od 1000 suboraca. Jamčim gradonačelniku: ako ne spasi Mjesnu, izbore neće dobiti. Otac troje djece uspio se snaći u obnovi kuće, ali dogodila mu se nova tragedija - nakon potresa, smrti majke, njegovo jednogodišnje dijete ima tumor.

Story: Razoran potres pogodio je Banovinu 29. prosinca, a vi ste bez previše razmišljanja pohitali u pomoć?

Potres me zadesio u bolnici Goljak, mislio sam da je samo u Zagrebu. Na povratku kući tramvaji su stali, vidio me u autu susjed i zamolio da ga povezem. Pokazao mi je strahote iz Petrinje i rekao kako su ga pustili s posla da ode tamo pomoći. Osjetio sam grižnju savjesti i odmah organizirao da nas dvadesetak ode tamo pomoći drugi dan. Ono što sam vidio shrvalo me do kraja. Novorođenčad spava u autima, obitelji pred logorskim vatrama, rupe u krovovima, ruševine... Scene kao iz ‘Mad Maxa’, kažu branitelji da je materijalna šteta gora nego u ratu. Smatram da je svatko tko je u mogućnosti dužan otići pomoći, a to vrijedi i za mene. Nije mi nimalo bio cilj eksponirati se, ali drago mi je što je moja priča motivirala ljude koji su otišli tamo. I heroj nisam ja nego oni koji su tamo stalno, a za njih se ne zna.

Story: Otkud ta neopisiva želja za pomoći drugome u nevolji?

Prije bih rekao dužnost nego želja. Da nema svih volontera koji su pohitali tamo, što bi bilo s tim ljudima? To nije Uganda ili Vijetnam, to je 40 minuta od Zagreba. Ako nećemo mi pomoći, tko će? Nije me tamo nitko vidio jer nosim obične hlače pa je teško primijetiti proteze. Snimio sam samo jednu fotografiju za priču na svojoj stranici na fejsu, a fotografirao me prijatelj koji je i objavio tu viralnu priču. Priču je prenio srpski Kurir, slovenski mediji, a zvali su me i mediji iz Bugarske. Moja je jedina poruka: “Svi koji možete, pomozite Banovini. Ona treba svakoga od nas, imao hendikep ili ne.”