Nakon svjedočanstava o zlostavljanju, Lana priznaje: 'Strahujem za kćer'

Prije desetak dana srpska glumica Milena Radulović prijavila je vlasnika glumačke škole Miroslava Miku Aleksića za silovanje, a nakon nje javile su se brojne žene koje je seksualno zlostavljao i uznemiravao. Njihova svjedočanstva potaknula su lavinu u cijeloj regiji, a na Facebook stranici ‘Nisam tražila’ počele su se objavljivati priče zlostavljanih žena i muškaraca. Među objavama su i one glumica iz Hrvatske koje su opisale zlostavljanja koja su iskusile tijekom karijere. Podršku svima koji su iznijeli svoje bolne priče dala je nagrađivana glumica i scenaristica, dramska prvakinja Lana Barić koja o problemima i oblicima diskriminacije s kojima se svakodnevno susreću žene govori u svojim intervjuima, ali i filmu ‘Tereza37’ za koji je napisala scenarij. Potpredsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika otkrila nam je kakvo je stanje u Hrvatskoj, zašto se o ovoj temi nije prije počelo javno govoriti te kako ona reagira na neprimjerena ponašanja.

Seksualno uznemiravanje upisano je u samu retoriku društva u kojem smo rođene, u svakoj profesiji, na svim razinama. Nemajmo iluziju da nije tako. Od malih nogu tome svjedočimo. Svakako sam sretna što se ovo događa i da je sad to vrijeme, iako bi svako vrijeme bilo dobro. Pretužna sam kad čitam sva ta svjedočanstva jer je bolno, ali divim se hrabrosti svih tih djevojaka i žena. I muškaraca koji su se javili.

Story: Zašto se tek sada digao glas?

Ako ste pročitali komentare ispod bilo kojeg članka koji je prenesen u medijima vezano uz seksualno zlostavljanje i uznemiravanje, znat ćete zašto. Zato što u tim komentarima te žene doživljaju zlostavljanje nakon zlostavljanja koje su prijavile, takvo ozračje vlada. Da je klima u društvu takva da znaš kako će zlostavljač biti primjereno procesuiran i sankcioniran, to ne bi bilo tako. Ovako se, javnim priznanjem da su zlostavljane, te djevojke i žene izlažu daljnjem nasilju koje ponovno neće biti sankcionirano. To se, ako sam dobro shvatila, zove sekundarna viktimizacija. Živimo u potpuno pervertiranom društvu i kad razmišljam u kontekstu odrastanja moje kćeri, potajno se nadam da će otići odavde. Nekidan mi je mama njezine najbolje prijateljice rekla da joj je kći rekla: “Mama, kad se po mraku vraćam kući iz škole, nabijem kapuljaču i pravim se da sam dečko.” Eto, sve je jasno. Pritom one imaju 12 godina i sve im je jasno. Nije li to bolno?

Story: Jedan je od češćih komentara ispod članaka o ovoj temi “Sad su se sjetile da su silovane/zlostavljane i prijavljuju jer im je karijera u banani”. Ljuti li vas takav način razmišljanja?

Iako sam svjesna da će to biti tako i to tako i jest, to me uvijek istinski šokira i dubinski potresa. To opetovano zlostavljanje, omalovažavanje. To je strašno. Suočite se, ponovno i ponovno, s nekim svijetom za koji se nadate da ne postoji, da je nestao. Ali nije nestao. Kako bi rekla Monika Herceg, to je svijet prepun najgušćeg mraka.

Story: Iznenađuje li vas?

Kao što sam rekla, šokira me, na ljudskoj razini. Uvijek me to šokira, ne možeš se obraniti u tolikoj mjeri da postaneš imuna iako si svjesna, zato što u tebi ipak ima nade da to možda neće biti tako, da jednom neće biti tako. Sjetimo se epizode kad je poginula moja kolegica Dolores Lambaša, što su ljudi pisali, komentirali. To je nepojmljivo, to te razara iznutra, taj ljudski mrak.

Story: Na Facebook stranici ‘Nisam tražila’ anonimno se javljaju žene koje su seksualno zlostavljane i uznemiravane tijekom studiranja, na setovima, u kazalištima. Koliko je taj problem raširen u Hrvatskoj?

To je golem problem i često sam o njemu govorila. Ne poznajem nijednu djevojku ili ženu koja nije bila izložena nekoj vrsti seksualnog uznemiravanja ili seksualnog nasilja. Ono se kamuflira i naziva drugim imenima, umanjuje, transponira se krivica i kad nekome kažeš da ti je nelagodno, neugodno, da si uznemirena, proglašava te se osjetljivom, problematičnom, da nemaš smisla za šalu. Govorim o najbanalnijim situacijama. Žene su objektivizirane od djetinjstva. Kao što sam rekla, retorika seksualnog uznemiravanja upisana je u svim sferama našeg društva i prodaje se kao da je riječ o nekoj igri, etiketira se kao šala i duhovitost, pritom nas se često uvjerava - kad se suprotstaviš i kažeš ‘ne’ - da se zapravo ne osjećaš kako se osjećaš i da nemaš realan uvid u svoja osjećanja, da ona nisu vjerodostojna, da mi nismo vjerodostojne. Tome svjedočimo u svim tim komentarima. Ispada kao da je to neko upisano pravo koje se stječe rođenjem, da se tako odnose prema ženama, jer se tako slobodno koristi i tolerira to zlostavljanje. To je ono što se pod hitno mora promijeniti i sankcionirati.

Story: Kakvo je općenito ozračje na filmskim i televizijskim setovima te u kazalištu? Vlada li ozračje da se neprimjereno ponašanje može prijaviti i da će ono biti sankcionirano?

Osobno bih prijavila i prijavljujem sve, nevezano uz ozračje. Imam odvjetnika na standbyu i moja će kći reći kako najviše na svijetu volim nju i svog odvjetnika. Ali svi znamo kakve se sankcije dobivaju i koliko se one provode, i to ne samo u našoj struci. Prvo, odrastajući u Dalmaciji razvila sam određene mehanizme kako se boriti protiv toga, u meni ima dosta pritajene agresije koja dolazi iz tog mjesta i mislim da su ljudi svjesni energije koju odašiljem. Ali ja sam to učila, izučavala, provodila, da izazivam tu vrstu straha, ako hoćete, da se sa mnom ne može zajebavati. A zašto sam to morala i zašto to mogu reći u 41. godini? Zašto se moja ženstvenost nije mogla realizirati do kraja te zašto sam se sakrivala i grbila kad su mi počele rasti dojke pa danas imam i skoliozu i spondilozu? I bih li sve ovo mogla reći sa 17 ili 20 kad mi ta ista pogrbljena leđa nije čuvao odvjetnik? Sumnjam.

Story: U komentarima nekih hrvatskih objava dramski umjetnici navode da znaju ili nagađaju o kojem je profesor ili redatelju riječ. Treba li ih javno imenovati?

Djevojke koje pišu o svojim iskustvima imaju apsolutno pravo ne imenovati ni sebe ni njih.

Story: Tijekom američkog #metoo pokreta neke su glumice rekle kako su si međusobno govorile kojih se producenata, redatelja, glumaca trebaju čuvati. Koristi li se kod nas takav sustav upozoravanja?

Ne znam je li to sustav upozoravanja, ali čuješ priče.

Story: Mogu li se žrtve seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja te spolne diskriminacije javiti Hrvatskom društvu filmskih djelatnika?

U Hrvatskom društvu filmskih djelatnika nastojimo svojim članovima i članicama pružiti odgovarajuću zaštitu kad god su im ugroženi dostojanstvo, čast, moralna, materijalna, profesionalna prva i ugled. Jednom riječju - ljudska prava. Ako se za bilo kakvo nedjelo optužuje osoba koja je član HDFD-a, postoji mogućnost prijave Časnom sudu koji provodi postupak, a koji, u krajnjem slučaju, može rezultirati isključenjem člana. Uvijek potičemo svoje članove da koriste mogućnost traženja zaštite pred Časnim sudom.

Story: Na koje načine Društvo može pomoći?

Mislim kako je u Društvu stvorena atmosfera da se članovi mogu obratiti za pomoć po bilo kojoj osnovi, što mnogi i rade, naš je pravnik uvijek na raspolaganju, a surađujemo i s vanjskim odvjetničkim uredom. Ako detektiramo bilo kakav problem, bilo kakvu vrstu diskriminacije u sustavu, nastojimo je ispravljati upozoravanjem na probleme, sukreiranjem propisa, a ponajprije vlastitim ponašanjem, zastupljenošću žena u tijelima Društva, podrškom događaja koji se bave navedenom tematikom i slično.

Story: Jeste li dosad dobili neke prijave i kako ste na njih reagirali?

Dosad nismo dobili službene prijave za seksualno nasilje, ali imali smo raznih drugih prijava koje je rješavao Časni sud HDFD-a.

Story: Jeste li se tijekom studiranja i karijere susreli s neprimjerenim ponašanjem?

Od rođenja se susrećem s neprimjerenim ponašanjem.

Story: Kako ste reagirali?

Kad sam bila mlađa, nisam ni primjećivala takvo što, primijetila bih samo svoju nelagodu, odnosno reakciju. Puno sam toga i potisnula. To je tema za sebe. Sad reagiram i na SMS koji je neprimjereno intoniran. A tu su i moj odvjetnik i policija.

Story: U jednom ste intervjuu rekli: “Radije ću raditi s netalentiranim dobrim čovjekom nego s talentiranim seronjom.” Koliko ste seronja morali odbiti?

Na projektima gdje sam mogla odlučiti ili sugerirati, gdje me se nešto pitalo, takvih ne bi ni bilo. Unutar struke mi se uvijek konzultiramo i razgovaramo o tome.

Story: Kada usporedite svoje početke i sadašnje stanje, kakva je danas situacija? Jesu li glumice u potpunosti ravnopravne s glumcima, redateljima i producentima?

Ako pogledate statistiku, vidjet ćete da tu nema ni ‘r’ od ravnopravnosti. Danas se stvari možda malo manje podrazumijevaju te je bačeno svjetlo na mnoge propuste i nepravilnosti, ali riječ je o velikom problemu pozicije žene u društvu koja se teško i sporo mijenja.

Story: Da možete, koje biste promjene odmah proveli u svojoj branši?

Opet kažem, nije riječ samo o mojoj struci. Jasno mi je da je trenutačno u fokusu zbog prirode posla i jer su djevojke koje su javno ispričale svoje prestrašne priče o seksualnom zlostavljanju u glumačkoj školi - glumice, ali to je problem na koji nailazimo svagdje, on je društveno ukorijenjen nevezano uz posao kojim se baviš. Nemajmo iluzija, molim vas. Objektivizacija, depersonalizacija i seksualno zlostavljanje žena ne poznaju branšu.

Story: Koje će, prema vašemu mišljenju, biti posljedice ovog pokreta u Hrvatskoj? Hoće li optužbe dovesti do gubitka angažmana i javnog ugleda, možda i sudskih procesa? Ili će se za dva, tri tjedna zaboraviti sve ovo te će se fokus javnosti prebaciti na nešto drugo?

Sklona sam vjerovati da će se još dugo ponavljati stari upisani mehanizmi koji se prenose s jedne generacije na drugu i da još dugo neće profunkcionirati državni mehanizmi adekvatnog sankcioniranja seksualnog nasilja. Nadam se da sam u krivu.