Mirela Kardašević: 'U sportu nam nedostaje veće poštovanje ženskih uspjeha'

Otkad se prije tri godine počela profesionalno baviti ronjenjem, 33-godišnja Mirela Kardašević osvaja medalje i ruši rekorde te je u vrlo kratkom vremenu postala najbolja sportašica u ovom sportu u Hrvatskoj. Rekorde je rušila četiri puta - dva puta u disciplini s bifin perajama (DNFB) i dva puta u disciplini bez peraja (DNF), a u studenome je na Prvenstvu Hrvatske postavila novi svjetski rekord u disciplini bez peraja koji zahvaljujući njoj sada iznosi 200 metara. Za taj podvig trebale su joj tri minute i 50 sekundi pod vodom, ali to nije ništa kada se usporedi sa sedam minuta i 30 sekundi, koliko se najviše može zadržati ispod površine. Kako joj je ovaj ekstreman sport pomogao u mentalnom i fizičkom zdravlju, ali i zašto treba dobiti više pozornosti medija i publike, otkriva ova vrhunska sportašica.

Nije lako, uloženo je mnogo truda i jako puno odricanja, ali svaki me rekord veseli i motivira da idem dalje. Nikada nisam potpuno zadovoljna nego želim još više pa me veselje brzo prođe i spremna sam za novi rad.

Story: Profesionalno ste se ronjenjem počeli baviti u ljeto 2017. godine. Jeste li tada željeli obarati rekorde ili je to bio samo hobi?

Htjela sam tih nekih sat vremena imati samo za sebe, a roniti sam počela iz hobija. No kako imam jak natjecateljski duh, htjela sam vidjeti što mogu napraviti. Zbog tog natjecateljskog duha nastavila sam roniti i boriti se da budem što bolja.

Story: Profesionalnim ronjenjem počeli ste se baviti sa 30 godina. U ovom sportu godine nisu prepreka kao, primjerice, u nogometu, košarci?

Ne, ovdje je obrnuto. Ovaj je sport specifičan i bolji si što si stariji jer se usporava metabolizam, razvijenija su pluća, mirniji smo i može se reći da donosimo bolje odluke tijekom zarona. Nema dobne granice, možda zahtijeva više rada i oporavak je sporiji, ali što se tiče konkurencije, u ovom sportu godine ne znače ništa i zato se nadam da ću se njime baviti što dulje.

Story: Kako su vaši bližnji, roditelji, djeca reagirali kada ste im rekli da ste odlučili roniti na dah?

Djeci je bilo super. Njima je sve to zabavno, a roditelje je malo bilo strah jer je to ekstreman sport i nisu bili dovoljno informirani o ronjenju na dah. Kada sam ih poučila što je to zapravo i objasnila da treniramo tako da nema nikakve opasnosti, bili su mirniji. Jako su ponosni i najveća su mi potpora.

Story: Dolaze li sinovi na natjecanja?

Ne dolaze na natjecanja. Kada sam vani, često se zaron prikazuje na live streamu, ali ako je natjecanje u Zagrebu, ne želim da dođu jer mi to stvara dodatni pritisak. Ne želim da vide i da se prepadnu ako se slučajno dogodi blackout ili samba. Ali to i nije natjecanje na kojem se navija, viče, sve je tiho da možemo biti što mirniji. Vjerujem da bi im bilo zanimljivo, ali zbog moje koncentracije lakše mi je da nisu ondje. Pričuvaju ih nona i djed.

Story: Baka-servis funkcionira.

Na svu sreću, funkcionira. Jako smo bliski i roditelji su mi velika pomoć.

Story: Vaš osobni rekord u statici je sedam minuta i 30 sekundi ispod vode. Kakve vam misli prolaze glavom u tim trenucima koji se čine kao vječnost?

Kada držite dah, vrijeme zapravo brzo prolazi, barem je meni tako. Pokušavam ući u meditativnu zonu i osvijestiti misli koje mi dođu. Ne fokusiram se na te misli, bile one pozitivne ili negativne, nego na neki zvuk koji dolazi izvana, a kada postane teško, kada počnu bolne i neugodne kontrakcije, počnem ih brojiti i nastavim držati dah, odnosno roniti. Zato je važan mentalni trening. Kada radim statiku ili dinamiku, najvažnije je da na početku uđem u takozvano meditativno stanje, kako bih tijekom vrijeme zarona što lakše ušla u ‘flow state’. Kako bih to postigla, moram puno trenirati i izvan vode.

Story: Kako izgleda prosječan trening?

Ovisi u kojoj sam fazi treninga. Trening u bazenu traje sat vremena, nekada i dulje, ali zbog lake preopterećenosti živčanog sustava jako se pazi na količinu treninga. Treninzi se razlikuju, nekada radim dulje zarone, sprinteve, plivam, razne tablice, izdržljivost.... Vježbe se temelje na apneji, aerobnoj i anaerobnoj snazi. Izvan bazena radim u teretani na snazi i izdržljivosti, a to su vježbe disanja, istezanja tijela i pluća. Potom meditiram, a u priprema mi pomaže trener Ivan Drviš.

Story: Koliko je važna meditacija?

Iznimno je važna, više zbog toga kako se osjećam prije natjecanja, kada nastupe strah, stres i anksioznost. Ako na mene previše utječe stres, skratit će se zaron pa učim kontrolirati kako se osjećati. U vrijeme zarona meditacija mi pomaže kontrolirati misli i ako se pojave neke negativne, osvijestim ih. Naravno da ih ne mogu izbrisati, ali mogu ne reagirati na njih.

Story: Je li važnija mentalna ili fizička spremnost?

Ronjenje je sigurno više mentalni sport, usudim se reći da je čak 70% mentalni sport, a ostalo je fizička spremnost.

Story: Koliko je teško održavati jaku mentalnu spremnost, tako da ste uvijek smireni?

Kada se postignu vrhunski rezultati, potrebno je, naravno, dvaput više trenirati i raditi kako biste napredovali. Tu je dosta odricanja. Iako, za mene to nije odricanje jer stvarno uživam u ronjenju. Važno je imati zdravu motivaciju i nemati prevelika očekivanja jer nas ona mogu zakočiti. Treba ići korak po korak.

Story: Počeli ste plivati s pet godina zbog bolesti zdjelice i kuka, zbog čega ste nosili i aparat za kuk. Kako vam je ono pomoglo?

Plivanje je sport koji je vrlo nježan prema zglobovima i pomogao mi je osnažiti mišiće zdjelice. Nisam smjela trčati, skakati pa je to bio jedini sport kojim sam se mogla baviti te koji mi je uvelike pomogao da danas mogu normalno hodati i živjeti. Plivanje je fantastičan sport imate li bilo kakvu ozljedu, želite li ostati aktivni ili izgubiti kilograme. Ronjenje također, a odličan je i mentalni trening kako biste se naučili nositi sa stresom i anksioznošću. Preporučujem ih apsolutno svima, pogotovo nakon svega što se danas događa u svijetu. Kada naučimo biti mirniji u glavi, kontrolirati misli i bolje se nositi sa stresom, svima će nam biti lakše. Barem sam to primijetila na sebi jer potpuno drukčije funkcioniram sada nego prije tri godine.

Story: Zbog bolesti kuka i zdjelice išli ste i na operacije?

Imala sam tri operacije, obje su mi noge bile u gipsu, i to cijele tako da sam većinom mogla samo ležati. Bilo je dosta agresivno. Mami je liječnik rekao da postoji šansa da nikada neću moći normalno hodati. Ona to nikako nije htjela prihvatiti i počela me voditi na plivanje, na dodatne terapije koje je liječnik preporučio i danas, nakon svega, mogu sa zahvalnošću reći da normalno živim i hodam.

Story: Koliko vam ronjenje danas pomaže kada je riječ o zdravlju?

Pomoglo mi je da nakon što sam proživjela neke teške trenutke pronađem mir u sebi, a ujedno i ispunjenost koja mi je nedostajala. Puno se bolje nosim sa stresom. Prije sam bila malo anksiozna i ronjenje mi je pomoglo da to više ne osjećam, a što se tiče fizičkog, u ronjenju nema ozljeda kao u nekim agresivnijim sportovima.

Story: Treba se paziti blackouta, odnosno gubitka svijesti kada se dubinski roni?

Blackout uvijek treba izbjegavati, bilo da se roni u bazenu ili dubini. Uz ispravan trening, istezanja i slično, učimo osvijestiti signale koje nam tijelo šalje, a ujedno i povećamo fizičku spremnost i samopouzdanje. Blackouti se stvarno jako rijetko događaju jer uz ispravan trening i pristup nema razloga da se guramo izvan granica vlastitih mogućnosti.

Story: Jesu li vam zanimljiviji bazenski ili dubinski zaroni?

Ne mogu odlučiti jer je svaki poseban na svoj način. Dubina je, prema mojemu mišljenju, opuštenija jer se do 20 metara krećemo i udaramo perajama, a nakon 20 metara prestajemo biti plovni i počnemo samo tonuti, što nazivamo slobodan pad. Tijekom slobodnog pada imaš osjećaj da lebdiš i mislim da se taj osjećaj slobode ne može nigdje drugdje osjetiti. Kada dođemo do točke koju smo najavili, počnemo plivati prema površini, što je fizički najzahtjevniji dio. Ujedno je važna i psiha jer ne smijemo razmišljati koliko nam je još metara ostalo do površine. U bazenu je stalan rad, osjetite izrazite laktate i jako neugodne kontrakcije. Bude dosta bolno i neugodno pa u takvim trenucima treba ostati smiren i gurati dalje.

Story: Jesu li zato bazenski zaroni veći izazov?

Fizički su naporniji. Dubinske jako volim jer su opušteni, ali treba mnogo više razmišljati o kompenzaciji. Ako zrak koji imamo u ustima, pomoću kojega kompenziramo, slučajno progutamo na 50 metara, moramo se okrenuti i vratiti jer više ne možemo izjednačavati uši. Više se razmišlja o tehničkim stvarima. Bazen je meni fizički naporniji, a ujedno i mentalno teži jer kada nam je teško, možemo izroniti bilo kad pa nije lako uvijek gurati naprijed.

Story: Nakon što ste postali mama, osam godina se niste bavili plivanjem. Je li vam nedostajalo?

Nedostajao mi je sport. Kako sam imala malu djecu, nisam imala puno vremena za sebe. Kod kuće sam vježbala jogu, malo trčala, ali nedostajalo mi je da svaki dan imam sat vremena samo za sebe.

Story: Kako su kolege ronioci gledali na to da se netko osam godina ne bavi sportom, a čim kre­ne, odmah počne postizati vrhunske rezultate?

Kolege su mi uvijek bili podrška. Vidjeli su da sam velik talent. Uspjehe sam postigla uz puno truda i odricanja. Veliki sam radnik, disciplinirana sam, posvetila sam se potpuno tom sportu. Jako mi se svidio i vidim da mogu napraviti velike stvari, a ujedno više popularizirati rojenje na dah. Za razliku od drugih zemalja, poput Francuske, Italije i Rusije, kod nas nije toliko popularan, a trebao bi biti.

Story: U mnogim su sportovima žene nekako u drugom planu, muškarci su više plaćeni i ističu se rezultati muških kolega. Kakvo je stanje u dubinskom ronjenju?

Moram priznati da se ponekad osjećam malo zapostavljeno, odnosno da se moj glas i mišljenje ne uvažavaju toliko. Prvo se možda pita muškarce pa tek onda mene. Nije uvijek lako biti sama među muškarcima i reći sve što želim. Mislim da se situacija mijenja i da ide nabolje, ali općenito nedostaje veće poštovanje ženskih uspjeha.

Story: Da možete, što biste promijenili na dobrobit svoga sporta?

Da napokon uđe u Olimpijske igre jer bismo tada imali veću popularnost i zainteresiranost publike i sponzora. Ronjenje je jedan od najtrofejnijih sportova u Hrvatskoj, ali nas ne smatraju jednako važnim kao ostale sportove i mislim da je to baš zato što nismo na Olimpijskim igrama, ali borimo se za to da uđemo.

Story: Koliko vaš sport iziskuje financijska odricanja, jer ‘mali’ sportovi najčešće pate i u njih institucije rijetko ulažu?

Luksuz je baviti se malim sportom jer sve ide iz našeg džepa. Osim ako ste među top dva ronioca (muška/ženska konkurencija), onda će troškove na svjetskim i europskim prvenstvima pokriti Hrvatski ronilački savez. Ako niste, plaćate sve sami ili vam pomaže klub. Sva natjecanja, pripreme, teretane sve sami plaćamo, što nije jeftino. Kada idemo na pripreme u dubinu, to je na minimalno dva mjeseca. Negdje ste na moru i treba platiti smještaj, osiguranje, treninge... skupi se. I oprema je skupa. Naravno, postoje i jeftinije peraje i odijela, ali odijelo jeftinije od 1000 kuna ne može se naći, a kako se ono istroši, mora se mijenjati svake godine. Manje peraje s kojima treniramo mogu se naći za oko 500 kuna, ali one bolje su minimalno 500 eura. Ako želiš biti na vrhunskoj razini, moraš pratiti sve novitete u proizvodnji opreme, što nije jeftino.

Story: Vrhunski sport iziskuje i puno uloženog vremena. Samohrana ste majka, brinete se o kućanstvu, imate posao s uobičajenim radnim vremenom, kako se organizirate da sve stignete?

Vrlo sam organizirana osoba, možda čak i previše organizirana. Imam raspored na koji sam naviknula i tako živim, a uz dobro volju sve se može. Dosta rano ustajem pa sve stignem. Djeca su se naučila na takav život, ali nije da oni osjete da se žuri ili da se nema vremena jer je i njima ispunjen dan. Imaju školu, trening, zadaće, vikendima se puno družimo.

Story: Zanima li Romela i Nahla ronjenje?

Rone sa mnom kada smo na moru ili na bazenu, ali više vole košarku. Ipak su oni dečki.

Story: Studirali ste u SAD-u, na sveučilištu Arizona State, jeste li ikada planirali ondje ostati za stalno?

Prvih godina moga boravka bila sam oduševljena, bilo je to nešto novo i mislila sam ostati, ali kada sam upoznala tamošnji život, kulturu i ljude, jedva sam se čekala vratiti. Ne bih nikada tamo ostala. Možda je ovdje situacija teža, ali još ti je teže kada si negdje stranac.

Story: Dobili ste stipendiju i tamo ste paralelno uz plivačka natjecanja studirali komunikologiju i sociologiju. Možete li usporediti tamošnji i naš sustav? Koji je bolji za studenta sportaša?

Sigurno u SAD-u. Bila sam u prvoj diviziji.Ako ste vrhunski sportaš, sve vam je podređeno. Ujutro su treninzi, pa predavanja i nakon toga svi sportaši odlaze u posebnu zgradu gdje uče, imaju mentore, instruktore. Brinu se da imate dobre ocjene, odlične treninge, rehabilitacije i neusporedivo je bolje.

Story: Bi li moglo tako biti i ovdje?

Uvjerena sam da bi moglo. Na mom je fakultetu bilo 60.000 studenata i ovdje bi se moglo slično organizirati, ali u manjem obliku jer je stvarno teško biti i sportaš i student.

Story: Vi ste uspjeli.

Jesam, ali na drugoj sam godini, nažalost, morala ići na operaciju ramena jer mi je ipak bilo previše treninga. Plivački rezultati otišli su prema dolje, ali bila sam sretna što se bavim sportom koji volim i što mogu završiti fakultet.

Story: Nakon rođenja prvog sina vratili ste se u Hrvatsku? Djeca nisu upoznala život u Americi?

Ne, Romel je imao pet mjeseci kada smo se vratili. Čekala sam da završim fakultet kako bismo došli u Hrvatsku. Drugi sin se ovdje rodio, ali obojica imaju dvojno državljanstvo, što je odlično jer ako jednog dana požele studirati u SAD-u, neće morati prikupljati nikakvu posebnu dokumentaciju.

Story: SAD je ipak prisutan u svakodnevnom životu jer radite za američku marketinšku tvrtku?

Danas je mnogo ljudi iskusilo takav rad od kuće. Teško se ponekad natjerati na rad kada si u svom domu, ali meni omogućava da se bavim sportom, budem posvećena djeci te istodobno zarađujem za život i na tome sam zaista zahvalna.

Story: Kako je pandemija koronavirusa utjecala na vaš život?

Svi smo imali velike planove. Trebali smo imati Svjetsko bazensko i dubinsko prvenstvo. Sve je stalo, dva mjeseca nismo trenirali, što nama puno znači jer se gubi osjećaj za vodu. Bilo je stresno, pokušavala sam ne gubiti motivaciju, doma sam radila suhu statiku, hodala vani i držala dah. Ali sve mi je olakšavala činjenica da je cijeli svijet u istoj situaciji i da ne mogu utjecati na to što se događa. Prihvatila sam sve kako jest, ali nadam se da će ovo što prije završiti.

Story: U ožujku je Hrvatsko bazensko prvenstvo, a u lipnju Svjetsko bazensko prvenstvo, dok je Svjetsko dubinsko početkom listopada.Pripreme su počele?

Da, sada su se otvorili bazeni pa se mogao sastaviti raspored natjecanja u Hrvatskoj, a cijelo se vrijeme trenira za bazene. Onda idemo i na dubinske pripreme.